19/08/2026
Vrijedilo je...
Da biste postali ljekar specijalista, potrebno je oko 23 godine školovanja.
Kada to napišete kao broj, djeluje gotovo bezazleno.
Ali u 23 godine stane čitav jedan život.
Stanu djetinjstvo, mladost, studentske sobe, ispiti, dežurstva, neprospavane noći. Stanu odlasci. Mnogo odlazaka.
I ono o čemu se gotovo nikada ne govori, stanu ljudi koje svaki put ostavljate kod kuće.
Sjećam se nedjelja tokom specijalizacije.
Nedjeljnog ručka.
Pileta i krompira na stolu.
I one knedle u grlu jer znam da poslije ručka ponovo treba da krenem.
Toliko p**a se ponovilo da sam po završetku specijalizacije gotovo godinu dana osjećao odbojnost prema tom jelu.
Nije bilo do pileta, a ni do krompira.
Bilo je do odlazaka.
Do osjećaja da svaki put kada zatvorim vrata kuće ostavljam jedan dio sebe iza njih.
Jer u dvadesetim još nekako vjerujete da za sve ima vremena.
Ali onda dođu tridesete.
Vrijeme kada ljudi oko vas osnivaju porodice. Grade kuće. Provode vikende zajedno. Slave godišnjice. Odlaze na rođendane, svadbe i ostaju do kraja.
A vi svoje obične ljudske snove stalno pomjerate za neko „kasnije“.
Supruga ostaje. Ja odlazim.I možda mi je upravo odvojen život tokom specijalizacije bio najteži dio svega.
Jer kada ste sami, lakše je podnijeti vlastitu samoću.
Mnogo je teže kada znate da negdje postoji osoba koju volite i koja je svoj život, na neki način, morala prilagoditi vašem snu.
Ona ostaje u našem životu koji pokušavamo da gradimo. I onda shvatite da kilometri nisu samo udaljenost između dva grada.
Ponekad su to propuštene večere.
Obični razgovori pred spavanje.
Dani kada joj je možda trebalo da budem tu, a nisam mogao.
Godišnjice braka koje ćemo obilježiti „sljedećeg vikenda“.
Planovi koji čekaju.
I jedno beskrajno:
„Još malo.“
Roditelji ostaju.
Ja odlazim.
Bratanci ostaju.
Ja odlazim.
Porodični ručak još traje, a ja ustajem od stola.
Rođendanska torta mojih bratanaca još nije ni sklonjena, a ja gledam na sat jer moram krenuti.
Porodično okupljanje?
Doći ću ako uspijem.
Život?
Samo da završim još ovo.
Pa još ovo.
Pa još samo specijalizaciju.
I tako godine prolaze.
Da, izabrao sam taj put.
Niko me nije natjerao.
Ali kada sam ga birao kao mladić, nisam mogao znati koliko će biti dug, težak i trnovit.
Nisam znao koliko p**a ću biti umoran.
Koliko p**a ću učiti dok drugi spavaju.
Koliko p**a ću morati otići onda kada bih najradije ostao.
Održale su me dvije stvari.
Ljubav prema medicini i ljudi koje volim.
Zbog toga se ni danas ne kajem.
Volim svoj posao.
Beskrajno.
Ne radim ga samo kada obučem bijeli mantil. Nosim ga sa sobom kući. Razmišljam o ljudima koje liječim. Radujem se njihovim pobjedama. Ponekad me bole njihovi porazi.
To je dio mene.
Ali zbog nečega se ipak kajem.
Kajem se što smo dopustili da ljudi koji ne znaju šta je humerus, šta znači fractura radii loco typico, niti šta je negativno polarisana hipertimija , odlučuju koliko vrijedi čovjek koji to mora znati usred noći kada pred njim stoji nečiji život.
Kajem se što smo ćutali dok su nas procjenjivali oni koji o našem poslu gotovo ništa ne znaju.
Što smo dozvolili da nam sa visine govore kako nas „ova država hrani“.
Hrani???
Kao da ne radimo za svoju platu.
Kao da je nismo zaradili.
Kao da je neko izvadio novac iz vlastitog džepa i velikodušno nam ga poklonio.
A iza te plate stoje decenije školovanja.
Ispiti.
Dežurstva.
Odgovornost.
Porodice koje čekaju.
I jedna odluka koju ljekar ponekad mora donijeti za nekoliko sekundi, a sa kojom će živjeti cijelog života.
Najviše boli što profesija kojoj smo dali mladost danas često stoji na stubu srama.
Ljekar je postao neko koga je dozvoljeno vrijeđati.
Osuđivati.
Ponižavati.
Na društvenim mrežama ponekad se ljudi gotovo takmiče ko će napisati ružniju riječ.
A kada se nekom kolegi dogodi nešto loše, pronađu se i oni koji se tome raduju.
Ipak, kada zatrebamo tu smo za sve.
Bez pitanja ko ste.
Da li ste nas juče hvalili ili vrijeđali.
Jer ispred nas tada nije komentar sa društvene mreže. Nego čovjek.
I zato se ponekad, nakon teškog dana, zapitam:
Ima li smisla?
Ima li kraja ovom degradiranju?
Je li vrijedilo toliko odlazaka?
Toliko propuštenih trenutaka?
Toliko godina?
A onda, dok tako zamišljen gledam negdje u daljinu, zazvoni telefon.
Poruka.
„Doktore, mnogo mi je bolje. Srećnije se osjećam. Ponovo imam volje.“
Onda neka druga:
„Samo da Vam se zahvalim. Nisam smio izaći iz kuće. Danas sam završio master i držim edukacije.“
I zastanem.
Pročitam još jednom.
I shvatim.
Negdje postoji čovjek koji ponovo izlazi iz kuće.
Neko ko ponovo spava.
Neko ko se ponovo smije.
Neko ko je možda bio uvjeren da više nikada neće biti dobro, a danas ponovo živi.
I tada sebi tiho kažem:
Vrijedilo je.
Vrijedila je i ona knedla u grlu nedjeljom.
I hladni putevi.
I studentske sobe.
I odlasci.
I propušteni rođendani.
I godišnjice pomjerene za sljedeći vikend.
Vrijedilo je jer sam dobio privilegiju koju ne može dati nijedna funkcija, niti novac: a to je da budem uz čovjeka onda kada mu je najteže.
Sistem će vjerovatno još mnogo p**a pokušati da nas umori.
Biće nepravde.
Biće poniženja.
Biće dana kada ćemo se ponovo pitati ima li sve ovo smisla.
Ali možda upravo zato treba da ostanemo.
Jer postoje ljudi koji imaju mnogo veći problem sa tim istim sistemom.
Ljudi koji su u njemu izgubili posao, dostojanstvo, nadu…
a ponekad i ono najvrijednije, a to je zdravlje.
Zbog njih želim da budem sa ove strane stola.
Da ih saslušam.
Da ih ne gledam sa visine.
Da im, kada mogu, pomognem da ponovo stanu na svoje noge.
A kada se sve završi i kada naveče legnem, nema griže savjesti, lagano tonem u miran san, ponosan. Mislim na svoje.
Na majku i oca koji su me ispraćali toliko p**a.
Na suprugu koja je ostajala dok sam ja odlazio.
Na brata, rodbinu, sve one koji su vjerovali u mene i onda kada sam ja bio umoran od vjerovanja u sebe.
Danas imam još jedan razlog da svakoga dana radim na sebi.
Još je premala da razumije šta njen otac radi kada ujutro izađe iz kuće.
Jednog dana će razumjeti.
I volio bih da bude ponosna , ne na titule, nego na način na koji ih nosim.
Zbog svih njih ću svakog dana raditi na sebi.
Da budem bolji ljekar.
Bolji sin.
Bolji suprug.
Bolji otac.
Bolji stric
Bolji čovjek.
Kada bih ponovo stajao na početku tog p**a i znao koliko će me koštati…
vjerovatno bih opet krenuo.
Samo bih malo duže sjedio za onim nedjeljnim ručkom. Malo jače zagrlio svoje prije svakog odlaska.
I svaki put kada bih zatvarao vrata i ostavljao suprugu iza sebe, češće bih joj rekao:
„Znam da ovo nije samo moje odricanje. Hvala ti što ga nosiš sa mnom.“
Jer trebalo mi je mnogo godina da postanem ono što jesam.
Ali mi je trebalo još više vremena da razumijem jednu mnogo jednostavniju stvar:
nijedan veliki put čovjek ne pređe potpuno sam.
Neko ga čeka, ispraća, vjeruje u njega kada on više nema snage.
Neko dio svog života stavi na čekanje da bi on mogao nastaviti prema svom cilju.
I zato, kada danas pogledam iza sebe, ne vidim samo 23 godine škole.
Vidim ljude, odlaske, povratke, ljubav i pacijente kojima je danas bolje.
I vidim put koji je bio mnogo teži nego što sam mogao zamisliti kada sam ga birao.
A kada bi me neko pitao:
„Je li vrijedilo?“
Sjetim se svega.
I danas znam odgovor.
Jeste.
Vrijedilo je.
