Slađana Cvjetković, psihoterapeut - Istočno Sarajevo

Slađana Cvjetković, psihoterapeut - Istočno Sarajevo Contact information, map and directions, contact form, opening hours, services, ratings, photos, videos and announcements from Slađana Cvjetković, psihoterapeut - Istočno Sarajevo, Health & Wellness Website, Karađorđeva 6a, Lukavica.

Rad sa profesionalcem pomaže da probleme koje imamo sagledamo iz druge perspektive, da razumijemo svoje strahove, neraspoloženja, ljubavne probleme, roditeljske dileme i riješimo ih...

Granice nisu uskraćivanje ljubavi. Ponekad su upravo njen izraz. ❤️Jedan od razloga zbog kojih ne postavljamo granice bl...
30/08/2026

Granice nisu uskraćivanje ljubavi. Ponekad su upravo njen izraz. ❤️

Jedan od razloga zbog kojih ne postavljamo granice bliskim ljudima može biti uvjerenje da im time uskraćujemo ljubav. Da će naše „ne“, naše odbijanje ili insistiranje na vlastitoj potrebi oni doživjeti kao: „Ne voliš me.“

A upravo može biti suprotno.

Posebno kada su u pitanju djeca, granice govore: „Stalo mi je do tebe. Brinem o tebi. Tu sam da ti pomognem da naučiš šta je dobro za tebe i gdje su granice drugih ljudi.“

Ali granicama prema drugima pokazujemo i samoljubav – da prepoznajemo svoje potrebe, da brinemo o sebi i da ne pristajemo na ono što nas povređuje ili iscrpljuje. Time istovremeno čuvamo i sebe i odnos.

Pa odakle onda to miješanje granica i nedostatka ljubavi?

Često iz naših ranih iskustava.

Ako su roditelji na naše „ne“, odbijanje, drugačije mišljenje ili zahtjev reagovali vrijeđanjem, durenjem, šutnjom ili demonstrativnom tugom, dijete može naučiti da njegovo zauzimanje za sebe povređuje drugog.

Tada se u djetetovom iskustvu može formirati jednačina:

„Ako kažem ne → povrijediću te → znači da te ne volim.“

A ako je ljubav bila posebno važna i nesigurna, dijete će vrlo brzo naučiti da je sigurnije odustati od sebe nego rizikovati gubitak odnosa.

Zato nije čudno što kasnije imamo teškoće sa postavljanjem granica.

Jer ko želi da „povrijedi“ druge, posebno one koji su nam najznačajniji?

Problem je što odrasla osoba tada često više ne razlikuje tuđu emociju od vlastite odgovornosti za tu emociju.

Moguće je da se druga osoba naljuti, rastuži ili razočara zbog naše granice.
To ne znači da smo je povrijedili.
I još manje znači da je ne volimo.

Ljubav ne znači da drugome nikada nećemo isprovocirati neprijatnu emociju.

Granice nas uče upravo toj važnoj razlici:
mogu te voljeti i reći ti „ne“.
Mogu brinuti o tebi i ne uraditi ono što tražiš.
Mogu biti uz tebe i istovremeno ostati uz sebe.

Zato su zdrave granice istovremeno izraz ljubavi prema drugima i ljubavi prema sebi. ❤️

Nemoguć je zahtjev da roditelj ne griješi.Roditelj će nekada biti nestrpljiv, nekada neće dobro razumjeti dijete, nekada...
24/08/2026

Nemoguć je zahtjev da roditelj ne griješi.

Roditelj će nekada biti nestrpljiv, nekada neće dobro razumjeti dijete, nekada će reagovati iz vlastitog straha, umora, ljutnje ili nekog svog nerazriješenog iskustva.

Dijete ne vaspitava samo ono što roditelj radi. Vaspitava ga i ono što roditelj uradi nakon što pogriješi.

U razvojno-psihodinamskom smislu, važno je da dijete kroz odnos sa roditeljem postepeno razvija iskustvo da se odnos može narušiti, ali i popraviti. Da konflikt ne znači kraj odnosa. Da greška ne znači da je neko „loš“. Da je moguće zastati, razmisliti, prepoznati vlastiti doprinos i pokušati drugačije.

Zato je mnogo važnije od roditeljske savršenosti da postoji sposobnost za uvid, refleksiju i reparaciju.

„Pogriješila sam.“
„Nisam te dobro razumjela.“
„Bila sam ljuta i reagovala sam prejako.“
„Žao mi je.“
„Sljedeći put ću pokušati drugačije.“

Takve rečenice djetetu ne oduzimaju autoritet roditelja. Naprotiv.

One mu pokazuju da je moguće biti odgovoran za svoje ponašanje, a istovremeno ostati vrijedno i prihvaćeno biće.

Jer ljudi su pogrešiva bića.

Ali imamo sposobnost da mislimo o onome što radimo, da učimo iz iskustva, da uočimo ono što ranije nismo vidjeli i da mijenjamo svoje ponašanje.

Možda upravo to i jeste jedan od najvažnijih razvojnih poklona koji možemo dati djetetu:

Ne „nikada neću pogriješiti“, već:

„Ako pogriješimo, možemo zastati, razumjeti šta se dogodilo i pokušati ponovo.“ ❤️

I dese se ponekad lijepi, mirni periodi u životu.Periodi u kojima smo zadovoljni onim što imamo, onim što činimo, onim u...
21/08/2026

I dese se ponekad lijepi, mirni periodi u životu.

Periodi u kojima smo zadovoljni onim što imamo, onim što činimo, onim u čemu smo i onim što jesmo.

I umjesto da se opustimo i živimo to što nam život tada daje, mi nekako počnemo da osluškujemo šta će poći po zlu.

„Ubaci kamenčić u cipelu da te žulja kada ti je sve potaman“, kaže se u mom kraju.

Kao da je poruka: nemoj se previše opuštati. Budi spreman. Nešto će se sigurno dogoditi.

Mir i zadovoljstvo kao da nisu „pravo stanje života“, već samo predah između dvije nevolje. A ako kažeš da ti je dobro, da si zadovoljan, kao da si nešto prizvao. To se ne govori. Ne valja se hvaliti.

Ali zašto ne reći da smo zadovoljni?

Zašto ne biti u tome?

Zašto, kada nam je dobro, počinjemo da skeniramo okolnosti i ljude oko sebe tražeći naznaku nečeg lošeg?

Šta će se dogoditi ako se opustimo?

Ništa.

Ono što nas tjera da budemo na oprezu često dolazi iz naših dubina – iz poruka kojima smo građeni tokom odrastanja.

A život na ovim prostorima dugo je, za mnoge generacije, bio život u zoni preživljavanja. U takvom životu opuštenost može biti luksuz, a zadovoljstvo tek kratki predah pred novu nevolju, novu brigu, novu bitku.

Opreznost i spremnost da se odgovori na opasnost bili su važni. Ponekad i presudni.

I tako se iskustvo generacija pretvaralo u poruke koje se prenose dalje:

Ne opuštaj se previše.

Ne govori da ti je dobro.

Ne vjeruj previše sreći.

Budi spreman.

Možda je zato nekima od nas mir gotovo sumnjiv. Kada nema problema, počnemo ih tražiti. Kao da nam je teško povjerovati da je – jednostavno – dobro.

A život kao život satkan je i od lijepih, mirnih perioda i od onih burnih i teških.

Ove druge duže pamtimo. Učimo iz njih. Pokušavamo ih predvidjeti i izbjeći.

Ali ako nakon sunca dođe kiša – mada i ta kiša nekada bude pravo osvježenje – hoće li naše neprestano gledanje u nebo spriječiti da padne?

Neće.

Pa zašto onda stalno gledati u nebo?

Možda možemo, kada nam je dobro, jednostavno biti u tome.

Bez kamenčića u cipeli.

Bez traženja oluje na horizontu.
Jer i mir je dio života ❤️

„Ne možeš nekoga sačuvati ako on to ne želi.“Kada se priča o povjerenju i ljubomori u vezama, često se sjetim riječi svo...
18/08/2026

„Ne možeš nekoga sačuvati ako on to ne želi.“

Kada se priča o povjerenju i ljubomori u vezama, često se sjetim riječi svoje mame.

Mislim da je u toj rečenici mnogo toga rečeno.

Obje strane donose odluku da uđu u vezu, ali i da u njoj ostanu. Obje strane svakodnevno, svojim izborima i ponašanjem, njeguju ili ne njeguju taj odnos. Obje strane vagaju značaj tog odnosa u odnosu na svoja uvjerenja, vrijednosti i načela.

Obje strane – ravnopravno.

Odgovornost za odnos je podijeljena. Ne možemo preuzeti 100% odgovornosti za partnerovu vjernost, niti možemo kontrolisati njegove izbore.

Možemo odgovarati za svoj dio odnosa.

A šta je sa ljubomorom?

Ljubomora kao osjećanje može biti funkcionalna kada postoji realan razlog za zabrinutost – kada primijetimo da se neko treći približava našem partneru na način koji prelazi granice uobičajene socijalne komunikacije: flertuje, koketira, traži njegovu/njenu pažnju, pokušava nas isključiti iz zajedničkih aktivnosti ili pokazuje romantičnu zainteresovanost.

Tada ljubomora može imati funkciju signala i motivacije za zaštitu odnosa.

FUNKCIONALNI LANAC LJUBOMORE:

nešto primjećujem
↓
osjećam nelagodu / ljubomoru
↓
provjeravam šta se zaista događa
↓
razgovaram sa partnerom
↓
govorim o svojim osjećanjima i granicama
↓
gledam kako partner reaguje
↓
zajedno njegujemo granice našeg odnosa.

Veoma je važan upravo odgovor partnera.

Ako partner izbjegava nepotrebne kontakte, ne inicira bliskost sa tom osobom, otvoreno razgovara sa nama o situaciji, jasno pokazuje kome je okrenut i vodi računa o granicama odnosa – nema mnogo razloga za intenziviranje reakcije.

Ako je, međutim, odgovor drugačiji, ako partner aktivno održava kontakt, skriva komunikaciju, uživa u pažnji treće osobe ili sam prelazi granice odnosa – onda ljubomora može biti signal da treba ozbiljnije preispitati šta se u vezi događa.

Tada možemo razgovarati, ukazati na ponašanje, govoriti o svojim osjećanjima, postaviti granice i preispitati i vlastite obrasce ponašanja.

I opet – odluka je na drugoj strani.

To je ono što možemo učiniti.

Ne možemo nekoga natjerati da bude vjeran.

Ali postoji i druga vrsta ljubomore.

Ljubomora koja se javlja gotovo svaki put kada partner razgovara, druži se ili ostvari kontakt sa nekim drugim. Kada se svaki prijatelj, kolega, koleginica, pogled, poruka ili izlazak tumači kao potencijalna prijetnja vezi.

Tada često nema dovoljno spoljašnjih dokaza koji bi mogli umiriti osobu.

Partner može objašnjavati, dokazivati, pokazivati ljubav, biti transparentan – ali sumnja se ponovo vraća.

NEFUNKCIONALNI LANAC LJUBOMORE:

partner je u kontaktu sa drugom osobom
↓
„Sigurno mu/joj se sviđa.“
↓
„Možda sam mu/joj dosadan/na.“
↓
„Naći će nekoga boljeg.“
↓
anksioznost / strah / ljubomora
↓
provjeravanje, ispitivanje, zahtijevanje dokaza
↓
kontrola i ograničavanje partnera
↓
partner se osjeća nepovjereno i zarobljeno
↓
emocionalno udaljavanje
↓
„Vidite, znala/o sam da će me ostaviti.“

I tako se može napraviti začarani krug u kojem strah od gubitka počinje doprinositi upravo onome čega se osoba plaši – udaljavanju partnera.

U takvim situacijama problem često nije treća osoba.

Problem je mnogo dublje – u načinu na koji osoba doživljava sebe, svoju vrijednost, svoju poželjnost, sigurnost u odnosu i mogućnost da bude voljena.

Zato nefunkcionalna ljubomora nije dokaz velike ljubavi.

Često je prije izraz straha od gubitka, nesigurnosti i nedovoljnog povjerenja u sebe i odnos.

Jer partner može reći:

„Volim te.“

Može pokazivati da je tu.

Može biti iskren, otvoren i odan.

Ali ako je unutrašnje uvjerenje:

„Nisam dovoljno vrijedan/na da bi neko izabrao mene“,

nijedna količina spoljašnjih dokaza možda neće biti dovoljna.

I zato se uvijek vraćam maminoj rečenici:

„Ne možeš nekoga sačuvati ako on to ne želi.“

Možemo razgovarati.
Možemo voljeti.
Možemo postavljati granice.
Možemo njegovati odnos.
Možemo birati partnera iz dana u dan.

Ali ne možemo živjeti umjesto njega niti donositi njegove odluke.

Ljubav daje prostor za razvoj oba partnera.
Nefunkcionalna ljubomora taj prostor guši.

A kada nestane prostora, često počinje da nestaje i bliskost. ❤️

Bili ste na godišnjem odmoru, vratili ste se na posao, ali niste baš poletni? Sporije se uključujete u posao, nekako ste...
17/08/2026

Bili ste na godišnjem odmoru, vratili ste se na posao, ali niste baš poletni? Sporije se uključujete u posao, nekako ste tromi, kao da se niste ni odmarali?

Sve je to u redu. ❤️

Potrebno je vrijeme da se vratimo u poslovnu rutinu, da se ponovo „zagrijemo“ i uhvatimo ritam.

Zanimljivo je da se povratak na posao sredinom sedmice, recimo u srijedu ili četvrtak, često doživljava kao lakši prelaz nego povratak odmah u ponedjeljak. Dva ili tri radna dana mogu biti dovoljna da se ponovo povežemo s radnim obavezama, a onda nas čeka vikend prije nego što započne nova puna radna sedmica.

A postoji i jedan dublji razlog zbog kojeg nam povratak ponekad teško pada.

Odmor nije samo prekid rada. Za neke ljude on predstavlja i kratki prekid od stalnog unutrašnjeg zahtjeva: moram, treba, mogu još, ne smijem stati.

Kada se vratimo, ne vraćamo se samo na posao. Vraćamo se i u određeni psihološki odnos prema sebi – prema svojim obavezama, očekivanjima, uspjehu i vlastitoj vrijednosti.

Ako smo navikli da vrijedimo onda kada smo produktivni, prvi dani nakon odmora mogu probuditi nelagodu:
„Zašto nisam efikasan?“
„Šta mi je?“
„Moram odmah nadoknaditi.“

I tako odmor, koji je trebalo da bude prostor za obnavljanje, vrlo brzo postane još jedan razlog za pritisak.

Iz relacijsko-psihodinamske perspektive možemo reći da sa sobom na posao ne donosimo samo zadatke. Donosimo i unutrašnje odnose – način na koji smo naučili da se odnosimo prema sebi kada smo spori, umorni, nesigurni ili nedovoljno produktivni.

Možda je zato povratak sa odmora dobra prilika da primijetimo:

Kako razgovaram sa sobom kada ne mogu odmah sve?

Da li sebi dozvoljavam postepen povratak ili od sebe očekujem da odmah budem „na radnoj temperaturi“?

Budite strpljivi prema sebi.

Zamislite da ste avion koji se sprema da poleti. ✈️

Prije samog poletanja neophodno je rolanje po pisti – postepeno ubrzavanje, priprema i hvatanje zaleta.

Prvi dani nakon povratka sa odmora upravo su to – rolanje po pisti.

Ne morate odmah biti na 100%.
Ne morate prvog dana nadoknaditi sve što ste propustili.
Ne morate svoju vrijednost dokazivati produktivnošću.

Samo se polako pokrenite.

I uhvatite zalet. ❤️

Svi imamo svoje „rezervoare ljubavi“.Formiramo ih u djetinjstvu. Tokom života ih trošimo i dopunjavamo. Dajemo i uzimamo...
16/08/2026

Svi imamo svoje „rezervoare ljubavi“.

Formiramo ih u djetinjstvu. Tokom života ih trošimo i dopunjavamo. Dajemo i uzimamo.

A onda naiđe period kada više dajemo, trošimo, dijelimo… a manje dobijamo.

I može to neko vrijeme tako. Dajemo, brinemo, pružamo. Osjećamo se dobro zbog toga.

A onda se jedno jutro, jedan dan ili jedno veče — osjetimo praznim.

Traže nam se zagrljaji. Lijepe riječi. Gestovi. Pažnja. Nježnost.

Naš „rezervoar ljubavi“ se ispraznio.

I traži da se napuni.

Tada je vrijeme za nas. Za stvari koje volimo. Za naše bližnje, drage i bliske ljude. Za druženje, razgovore i zagrljaje. Vrijeme da im dopustimo da nas paze, maze i budu tu za nas.

I sasvim je u redu da im to kažemo.

Jer da bismo mogli da dajemo, moramo i da primamo.

Moramo puniti svoj „rezervoar ljubavi“.

Možda upravo nivo njegove popunjenosti govori mnogo o tome koliko smo zadovoljni životom i koliko lako plovimo između Scile i Haribde svakodnevice.

Zato brinimo o sebi.

Ne zaboravimo svoje „rezervoare ljubavi“.

Dopunjavajmo ih na vrijeme. ❤️

Ništa mi se ne radi. Samo bih ležala/o.“Za ljude koji su visoko organizovani, odgovorni i vrijedni, ova misao može biti ...
09/08/2026

Ništa mi se ne radi. Samo bih ležala/o.“

Za ljude koji su visoko organizovani, odgovorni i vrijedni, ova misao može biti vrlo uznemirujuća.

Doživljavaju je kao znak da nešto nije u redu s njima. Kao najavu propasti.

„Šta mi je?“
„Moram se pokrenuti.“
„Ne mogu ovako.“
„Postajem lijena/lijen.“

A što duže traje, raste samoosuda, a sa njom i neprijatnost.

I tako nastaje pat pozicija: s jedne strane želimo da se pokrenemo, a s druge – ništa ne radimo po tom pitanju.

Ali hajde da pokušamo drugačije.

Šta ako pustiš da ti se neko vrijeme – jednostavno ništa ne radi?

Šta će se onda dogoditi?

Šta slijedi?

Propast?

Da li zaista?

Koji su dokazi za to?

A sada pogledajmo tu želju „da se ništa ne radi“ iz drugog ugla.

Pogledaj šta si do tada radila/radio.

Koliko si toga nosila/nosio?
Koliko obaveza završila/završio?
Koliko si bila/bio dostupna/dostupan drugima?
Koliko dugo si funkcionisala/funkcionisao na „moram“?

Možda želja da se ništa ne radi nije znak lijenosti.

Možda je informacija.

Možda su baterije prazne.

Ali postoji još jedan sloj ovog iskustva.

Kod nekih ljudi potreba za stalnom aktivnošću nije nastala juče.

Možda su vrlo rano naučili da se vrijednost dobija kroz postignuće, odgovornost, poslušnost, korisnost ili brigu za druge.

Možda je dijete koje je bilo „dobro“, uspješno, samostalno i odgovorno dobijalo više priznanja, sigurnosti ili prihvatanja.

A možda je naučilo i nešto mnogo suptilnije:

„Vrijedim kada nešto radim.“
„Moram biti koristan/na.“
„Ne smijem biti teret.“
„Nemam pravo da stanem dok sve nije završeno.“

Tada odmor ne predstavlja samo odmor.

On može nesvjesno pokrenuti staru razvojnu dilemu:

Ako ne radim – ko sam ja?
Ako nisam korisna/koristan – vrijedim li?
Ako ništa ne dajem – hoće li me i dalje trebati?

Zato nekome može biti mnogo teže da miruje nego da radi.

Rad daje osjećaj kontrole, vrijednosti i sigurnosti.

A mirovanje ostavlja prostor za nešto što je dugo bilo potiskivano: umor, potrebe, osjećaje, prazninu, pa čak i pitanje „šta ja zapravo želim?“

Zato možda nije dovoljno reći sebi:

„Odmori.“

Potrebno je ponekad polako učiti:

Ne moram stalno nešto proizvoditi da bih imala/imala vrijednost.

Ne moram opravdavati svoje postojanje učinkom.

Mogu biti umorna/umoran.

Mogu stati.

Mogu neko vrijeme ništa ne raditi.

I svijet se zbog toga neće nužno srušiti.

Ako ti se čini da „ovo predugo traje“, pitaj se:

Koliko dugo sam ranije ignorirala/ignorirao potrebu za odmorom?

Koliko p**a sam nastavila/nastavio i kada sam već bila/bio umorna/umoran?

Koliko p**a sam odmor morala/morao „zaslužiti“?

I sada ponovo pogledaj svoju želju:

„Ništa mi se ne radi. Samo bih ležala/o.“

Možda to nije zahtjev da se pokreneš.

Možda je to prvi put da nešto u tebi pokušava reći:

„Ne trebam još jedan zadatak. Trebam da me čuješ.“

I možda je upravo tu početak drugačijeg odnosa prema sebi.

Ne u još većoj disciplini.

Nego u mogućnosti da prepoznaš potrebu – i da je ne moraš prvo opravdati da bi joj dala/davao pravo da postoji.

Inat.“E baš neću zato što ti kažeš, pa makar to bilo na moju štetu. Šta mi možeš? Ne možeš mi ništa. Neću pa neću. Ili b...
04/08/2026

Inat.

“E baš neću zato što ti kažeš, pa makar to bilo na moju štetu. Šta mi možeš? Ne možeš mi ništa. Neću pa neću. Ili baš hoću zato što ti kažeš drugačije.”

Ovako otprilike izgleda inadžijsko ponašanje. U njemu nema dijaloga, nema radoznalosti niti preispitivanja. Kanali komunikacije su zatvoreni. Cilj nije pronaći najbolje rješenje, nego demonstrirati moć, suprotstaviti se radi samog suprotstavljanja i dokazati drugome da nema uticaj.

Osoba sebe često doživljava kao pravednu, čvrstu i nepokolebljivu. Ne odustaje od svog stava čak ni kada postoje činjenice koje ukazuju na drugačije. Spremna je trpjeti i posljedice kako bi dokazala da neće popustiti.

Inadžijsko ponašanje može biti aktivno (“Neću!”) ili pasivno (odugovlačenje, ignorisanje, prećutno odbijanje saradnje).

Ovakav način reagovanja razvojno je očekivan u ranom djetinjstvu, naročito oko treće godine života, kada dijete otkriva vlastitu volju i autonomiju. Međutim, ako se zadrži i u odraslom dobu, često ukazuje na to da osoba nije razvila zrelije načine zaštite sebe i svojih granica.

To se može dogoditi ako su roditelji bili previše popustljivi pa dijete nije naučilo da podnese frustraciju i prihvati granice. S druge strane, može nastati i u porodicama u kojima su pravila bila kruta, autoritet se nije smio preispitivati, a dijete nije imalo pravo na objašnjenje ili izbor. Tada inat postaje način vraćanja osjećaja kontrole i potvrđivanja vlastite moći.

Cijena je, međutim, često visoka.

“Ma neka me koštalo koliko je koštalo, ali nisam odstupio. Pokazao sam mu da ne može tako sa mnom.”

Problem je što se u tom trenutku više ne donosi odluka u vlastitom interesu, nego protiv drugoga. A kada nam je važnije pobijediti nego sebi učiniti dobro, najveći gubitnik najčešće budemo upravo mi.

Prevazilaženje inadžijskog ponašanja podrazumijeva preispitivanje uvjerenja koja ga održavaju i učenje zrelijih načina zauzimanja za sebe. Postavljanje granica ne znači biti tvrdoglav. Zrelost nije u tome da nikada ne odustanemo, nego da umijemo procijeniti kada je korisno ostati pri svom stavu, a kada promijeniti mišljenje jer je to u našem najboljem interesu. ❤️

Roditeljska briga koja je intenzivna, stalno prisutna i prožimajuća tokom odrastanja često šalje snažniju poruku djetetu...
20/07/2026

Roditeljska briga koja je intenzivna, stalno prisutna i prožimajuća tokom odrastanja često šalje snažniju poruku djetetu da nije sposobno, da se ne može snaći i da je svijet opasno mjesto nego direktne zabrane ili kritike.

Kada se dijete odvaži da istražuje, da se osamostaljuje ili odstupi od tih “brižnih” poruka, često se javlja snažan osjećaj krivice.

Na otvorene i direktne zabrane češće odgovaramo ljutnjom ili buntom. Tada je energija usmjerena prema vani. Kod krivice je drugačije – energija se okreće prema unutra. Zato je mnogo teže stati uz sebe, prihvatiti vlastite potrebe, želje i izbore.

Iz relaciono-psihodinamske perspektive, dijete ne internalizuje samo roditeljske poruke, već i način na koji je odnos s roditeljem bio doživljen. Kada je ljubav dosljedno povezana sa brigom, zaštitom i strepnjom, dijete može nesvjesno zaključiti da će, bude li samostalno ili slijedi svoje potrebe, ugroziti odnos s roditeljem. Zato se krivica ne javlja samo zbog postupka, već zbog straha od gubitka povezanosti i ljubavi.

Razrješavanje ovog obrasca obično je dugotrajan proces. Put vodi od prepoznavanja obrasca, preko dopuštanja sebi da osjetimo ljutnju zbog onoga što nam je nedostajalo, do razumijevanja, žalovanja i stvaranja novog unutrašnjeg iskustva odnosa u kojem bliskost ne zahtijeva odricanje od sebe.

Ljubav nije isto što i briga. Ljubav podržava razvoj, a briga koja proizlazi iz straha često ga nesvjesno ograničava. ❤️

Stalno pristajanje na kompromis dugoročno vodi u nezadovoljstvo. Jer sa svakim kompromisom u kojem se odričemo sebe, pol...
14/07/2026

Stalno pristajanje na kompromis dugoročno vodi u nezadovoljstvo. Jer sa svakim kompromisom u kojem se odričemo sebe, polako napuštamo dio svojih želja, potreba i autentičnosti.

Kompromis je zdrav kada obje strane nešto dobiju i nešto daju. Ali kada uvijek popuštamo samo mi, to više nije kompromis – to je postepeno odustajanje od sebe.

Čuvati odnos ne znači izgubiti sebe. Najzdraviji odnosi su oni u kojima ima mjesta i za nas i za mene. ❤️

Address

Karađorđeva 6a
Lukavica
71123

Opening Hours

Monday 13:00 - 21:30
Tuesday 13:00 - 21:30
Wednesday 13:00 - 21:30
Thursday 09:00 - 19:00
Friday 08:30 - 16:30

Telephone

+38765538307

Website

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Slađana Cvjetković, psihoterapeut - Istočno Sarajevo posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The Practice

Send a message to Slađana Cvjetković, psihoterapeut - Istočno Sarajevo:

Shortcuts

Share

Category