https://www.facebook.com/276051555584757/

Energetski terapeut JuliAjna, Sarajevo (2026)

13/09/2026

Možda sam dugo mislila da je cilj oporavka da se jednog dana probudim i ponovo budem ona stara.
Ona prije dijagnoze.
Prije straha, promjena i svega što se dogodilo.
Ali danas više ne mislim tako.
Jer vjerujem da ne treba da se vratim na staro.
Vjerujem da sam kroz sve što sam prošla postala žena koju tek trebam upoznati.
Žena koja drugačije osjeća vrijeme.
Koja drugačije bira, drugačije sluša svoje tijelo.
Koja zna da ne želi više biti dostupna svima, da granica nije odbacivanje i da tražiti pomoć nije slabost.
Koja zna da može imati težak dan i da zbog toga ništa nije manje vrijedna.
Koja možda prvi put razumije koliko je važno imati odnos sa sobom koji ne nestaje onda kada postane teško.
I zato danas ne želim govoriti o povratku na staro.
Želim govoriti o povratku sebi.
Ne onoj meni od prije šest godina.
Ne ženi koja sam bila prije dijagnoze.
Nego ovoj koja sam danas.
Sa svim što znam i svim što još ne znam.
Sa svojim strahovima, svojom nježnošću, svojim tijelom, srcem.
Sa životom koji je i dalje ovdje.
„Povratak Srcu“ nastao je upravo iz te potrebe.
Da postoji prostor u kojem žena ne mora ništa dokazivati.
Ne mora biti pozitivna i jaka.
Ne mora brzo otpustiti tugu i praviti se da je sve prošlo.
Može samo doći sa onim što jeste.
Kroz četiri sedmice prolazimo kroz meditacije, rituale, refleksiju, kreativni rad i nježne dnevne prakse.
A jednom sedmično svaka žena ima individualni susret sa mnom kroz Polje prisustva - prostor u kojem osluškujemo ono što se pokazuje u njenom ličnom polju i iz toga izvlačimo uvide, poruke, personalizovane smjernice i preporuke za dalji rad.
Ovo nije zamjena za medicinsko liječenje niti za psihoterapiju.
To je dodatni prostor.
Prostor za unutrašnji rad.
Za zastajanje, osjećanje, za bliskost i primanje podrške.
U oktobru otvaram vrata za samo četiri žene.
I za prve cikluse želim napraviti nešto što mi je posebno važno:
individualne sesije Polje prisustva poklanjam.
Jer sam i sama jednom bila žena kojoj je trebala podrška.
I jer želim da ovaj prostor najprije pronađe žene zbog kojih je nastao.
Ako osjetiš da želiš saznati više, napiši mi:
SRCE 🤍
Ne moraš odmah odlučiti.
Samo se javi.
Ovo je početak jednog drugačijeg odnosa sa sobom.

12/09/2026

U jednoj od sesija Polja prisustva cijeli sistem je pokazao jednu riječ:
previše.
Svi energetski centri tražili su balans.
Srce je bilo zaštićeno zidovima.
A u tijelu je bilo 26 zarobljenih emotivnih slojeva.
Među njima su se pojavile tuga, strah, sram, bol i gađenje.
Ali posebno su me zaustavile tri emocije koje su se pokazale kao naslijeđene:
sreća,
strah,
sram.
Jer ponekad nas ne oblikuju samo ono što smo lično doživjeli.
Oblikuju nas i ono što smo kroz generacije naučili da znači biti sigurno, prihvaćeno i vrijedno.
Da sreću treba zaslužiti.
Da nije dobro previše se isticati.
Da treba biti na oprezu.
Da uvijek treba provjeravati jesam li dovoljno dobar/ra.
I tako osoba može provesti godine pokušavajući da bude "dovoljna"...
a da uopšte ne primijeti koliko se udaljila od vlastitog tijela.
Zato mi je bilo posebno snažno što je drugi centar tražio nešto potpuno drugačije.
Ne još discipline.
Ne još rada, niti još popravljanja sebe.
Tražio je:
nježnost.
Dodir.
Užitak.
Sporost.
Prisustvo.
Kao da je tijelo reklo:
"Pobrini se za mene."
A srce je dodalo:
"Napravi prostor."
Za ono što je tvoje.
I za sve ono što više nije.
Možda je to jedna od najdubljih granica koje možemo naučiti:
Ne moram te odbaciti da bih prestala nositi ono što pripada tebi.
Ne moram se naljutiti.
Ne moram objašnjavati.
Mogu samo reći:
"Ovo više nije moje."
A onda se vratiti sebi.
U tijelo.
U dah.
U dodir.
U užitak.
U svoj prostor.
U svoj glas.
Možda povratak sebi nije uvijek pitanje šta još treba da uradim.
Možda je ponekad mnogo nježnije pitanje:
Šta mogu prestati nositi?
I šta će se u meni otvoriti kada to konačno spustim?
🤍
Jedno polje. Jedan uvid. Jedan korak bliže sebi.
Ovo nije priča jedne osobe. Ovo je jedan od načina na koji nam se Polje prisustva ponekad obraća.
Možda ćeš u njemu prepoznati i dio svog p**a.
Sve informacije i raspoloživi termini čekaju te na linku - Polje prisustva - u opisu profila.
Čekam te tamo 💙

11/09/2026

Nisam znala da sam ljuta.
Znala sam da sam umorna.
Da sam povrijeđena.
Da mi je dosta.
Da mi se ne priča.
Da mi sve smeta.
Da mi treba da budem sama.
Ali ljuta?
Ne.
To nije bila emocija koju sam sebi lako dozvoljavala.
I upravo zato danas sve više vjerujem da ljutnja nije uvijek ono što mislimo da jeste.
Ne mora biti vikanje, bijes, agresija.
Ponekad je ljutnja stisnuta vilica.
Ramena koja se ne spuštaju.
Šake koje su stalno napete.
Potreba da se povučeš.
Kratak dah.
Nemir.
Plač koji dođe niotkuda.
I rečenica:
„Ma nije meni ništa.“
A jeste.
Nešto jeste.
Možda je neko prešao tvoju granicuili si ti prešla preko sebe.
Možda si predugo govorila „da“ i razumjela druge, a premalo pitala sebe kako je tebi.
Zato danas više ne gledam na ljutnju samo kao na emociju koju treba smiriti.
Ponekad je gledam kao informaciju.
Kao unutrašnje:
„Dosta.“
„Ovo mi ne prija.“
„Ovdje sam otišla predaleko od sebe.“
I zato je jedan od prvih koraka iscjeljenja upravo u tome da prestanemo svoju ljutnju doživljavati kao nešto zbog čega treba da se stidimo.
Samo je prvo trebamo čuti.
Jer ispod nje ponekad ne stoji želja da nekoga povrijedimo.
Nego duboka potreba da konačno zaštitimo sebe.
Šta ako te danas tvoja ljutnja ne pita kako da je utišaš, nego šta treba da čuješ?

Sačuvaj objavu kao podsjetnik.
Pošalji. Uvijek imaš kome.
🤍

10/09/2026

Nisam znala da sam ljuta.
Zaista nisam.
Mislila sam da sam umorna.
Preopterećena.
Osjetljiva.
Ponekad tužna.
Ali nisam mislila da sam ljuta.
Jer ja nisam bila konfliktna žena.
Bila sam žena koja kaže:
"Ma dobro je."
"Nema veze."
"Razumijem."
"Može."
"Ja ću."
"Ne brini."
I tako sam godinama govorila "u redu je" tamo gdje nije bilo u redu.
Kada bih bila povrijeđena, pronašla bih razumijevanje za drugoga.
Kada bih bila razočarana, pronašla bih opravdanje.
Kada bih bila ljuta, prvo bih pokušala razumjeti zašto je druga osoba takva.
Uvijek sam imala razumijevanja.
Samo ga nisam imala za sebe.
Danas vidim koliko sam p**a svoju ljutnju pretvarala u umor.
U šutnju.
U povlačenje.
U pretjeran rad.
U brigu za druge.
U još jedno "mogu ja".
A tijelo je znalo.
Svaki put kada sam rekla "da", a željela sam reći "ne", nešto u meni se stegnulo.
Svaki put kada sam prešla preko sebe, nešto je ostalo zapisano.
I jednog dana sam se zapitala:
Šta ako moja ljutnja nije problem?
Šta ako je ona samo informacija?
Šta ako mi govori:
"Ovo mi više nije u redu."
Tada sam počela razumijevati ljutnju potpuno drugačije.
Ne kao nešto čega se treba stidjeti.
Nego kao emociju koja ponekad pokazuje gdje je moja granica.
Gdje sam prešla preko sebe, dala više nego što sam mogla.
Gdje sam pristala na ono što više ne želim, pokušavala kupiti mir vlastitim odricanjem.
Ali postoji još nešto što sam morala naučiti.
Reći "ne" nije bilo najteže.
Najteže je bilo izdržati krivicu nakon njega.
Jer moj stari obrazac je govorio:
"Ako odbiješ, povrijedićeš nekoga."
"Ako izabereš sebe, postaćeš sebična."
"Ako prestaneš pomagati, neće te voljeti."
I zato mi je jedna rečenica promijenila mnogo toga:
Mogu razočarati nekoga, a da nisam uradila ništa loše.
To je za mene bio ogroman korak.
Jer prvi put nisam birala tuđi mir po cijenu svog.
Danas, kada osjetim ljutnju, više ne pokušavam odmah da je utišam.
Prvo je slušam.
Šta mi govori?
To ne znači da danas nikada ne pogriješim.
Znači samo da sam naučila da čujem sebe mnogo ranije.

Ako osjećaš da i ti dugo nosiš emocije koje sebi nisi dozvoljavao/la - u sesijama Polje prisustva - možemo ih čuti.

Zakazati sesiju možeš putem linka u BIO.
💙

09/09/2026

Mnogo p**a sam sebi rekla:
„Samo izdrži.“
Još jedan pregled, nalaz, još jedan težak dan.
Još jedan razgovor i još jedan strah koji neću pokazati.
I onda nastavi.
Jer moraš. Jer si jaka. Jer ima i gore.
Jer sada treba biti zahvalna. Jer je liječenje završeno.
Jer nemaš pravo da se raspadneš kada si već toliko toga prošla.
Ali šta ako je upravo tu počelo moje novo učenje?
Da ne moram svaki put kada mi je teško skupiti sve svoje dijelove, uspraviti se i nastaviti.
Da ne moram svoju bol pretvarati u lekciju, svaku suzu pretvoriti u zahvalnost i svaki strah objasniti.
Da ne moram biti dobro samo zato što je jedan dio p**a završen.
Mogu jednostavno reći:
„Danas mi je teško.“
I ostati uz sebe.
To je za mene jedan od najdubljih oblika nježnosti:
da ne napustim sebe onda kada nisam ona verzija sebe koja sve može.
Jer žena koja je prošla kroz bolest ne treba uvijek još jednu tehniku kako da bude snažnija.
Treba prostor u kojem može spustiti ramena. Udahnuti. Zaplakati.
Osjetiti ljutnju, tugu.
Priznati strah. Primiti zagrljaj.
Reći „ne“ ili „trebaš mi“.
I dozvoliti sebi da ne zna šta je sljedeće.
Upravo o tome želim govoriti kroz „Povratak Srcu“.
Jer iscjeljenje nije uvijek u tome da postanemo jače.
Ponekad je u tome da konačno prestanemo ratovati sa dijelovima sebe koji su umorni.
Da ih saslušamo i zagrlimo.
Da im kažemo:
„Ne moraš više sama. Tu sam.“
🤍
„Povratak Srcu“ otvara vrata u oktobru za samo četiri žene.
A prve cikluse posebno podržavam tako što poklanjam individualne sesije Polje prisustva.
Ako osjećaš da te zove, pisati mi možeš putem linka u opisu profila.
Tu sam. Vidim te. 🩷

08/09/2026

Vjerujem da si mnogo p**a sebi rekao/la:

„Znam ja to sve.“

Znaš da trebaš reći ne.
Znaš da ne moraš svima ugoditi.

Da trebaš odmorit i pustiti.
Znaš i da trebaš više vjerovati sebi i da ne trebaš cijeli život nositi sve sama.

I onda dođe stvarni trenutak...

I uradiš isto.

Kažeš „može“ iako želiš reći „ne“.

Preuzmeš još jednu obavezu iako si već iscrpljen/a.

Prešutiš ono što te boli.

Ostaneš tamo gdje više ne želiš biti.

Ponovo pokušaš kontrolisati ono što ne možeš kontrolisati.

I onda pomisliš da sa tobom nešto nije u redu.

Da nisi dovoljno svjestan/na.

Da ti treba još jedna knjiga, još jedna tehnika, još jedno objašnjenje.

A problem zapravo nije u tome što ne znaš.

Problem je u tome što ono što znaš još nije postalo iskustvo koje tvoje tijelo može živjeti.

Jer jedno je razumjeti da imaš pravo na granicu, a sasvim drugo je osjetiti nelagodu kada je postaviš - i ipak ostati uz sebe.

Jedno je znati da smiješ odmoriti, a drugo je leći bez potrebe da sebi dokazuješ da sai to zaslužio/la.

Jedno je razumjeti da ne moraš kontrolisati sve, a sasvim drugo je osjetiti strah kada pustiš ono što više nije u tvojim rukama - i ne vratiti se odmah starom načinu.

Tu počinje dublji rad.

Ne kada naučiš još nešto o sebi, nego kada počneš primjećivati šta se u tebi događa dok pokušavaš živjeti ono što već znaš.

Šta osjeti tvoje tijelo? Gdje se pojavi stezanje?

Koja misao dođe prva? Čega se zapravo bojiš?

Šta pokušavaš izbjeći?

I gdje, u tom trenutku, ponovo napuštaš sebe da bi se osjećao/la sigurnije?

Jer često ne ponavljaš stari obrazac zato što ne želiš da se promijenim.

Ponavljaš ga zato što te je nekada upravo taj obrazac štitio.

Zato sebi više ne postavljaj pitanje:

„Zašto jednostavno ne uradim drugačije?“

Počni pitati:

„Šta se u meni događa kada pokušam?“

I upravo tu počinje prostor za stvarnu promjenu.

Ako si se prepoznao/la, vjerujem da ti zaista ne treba još jedno znanje.

Sada je vrijeme da zastaneš dovoljno dugo da čuješ šta ti tvoje tijelo, emocije i unutrašnji svijet već pokušavaju reći.

💙

07/09/2026

Danas je 29 godina otkako sam rodila svoju kćerku.
I 29 godina otkako sam postala majka.

Ne samo njoj.
Nego i sebi.

Jer ostala sam bez svoje majke, prije nego što sam dobila nju.

I morala sam učiti ono što se obično nasljeđuje.
Kako držati dijete kada nema ko da drži tebe.
Kako voljeti kada si i sama gladna ljubavi.
Kako biti majka dok još uvijek pokušavaš pronaći djevojčicu u sebi.

Nije naš život bio nježan.
Bilo je okolnosti koje su nas lomile.
Bilo je pogrešnih izbora. Uh.
Bilo je boli koju nismo znale imenovati.
I trenutaka kada smo se voljele kroz vlastite rane i zato jedna drugu nekada i povrijedile.

Ali nismo odustale.
Od sebe.
Od života.
Jedna od druge.

Posljednjih deset godina vraćam se sebi.
A posljednjih šest, otkako me dijagnoza zaustavila pred samom sobom, učim kako da ozdravim sve ono što sam godinama samo preživljavala.

I negdje na tom putu počelo se liječiti i ono između nas.

Nismo izbrisale prošlost, ali smo prestale živjeti iz nje.

Danas znam:
ne moram biti savršena majka da bih bila dobra majka.
Moram biti dovoljno hrabra da priznam gdje sam griješila.
Dovoljno nježna da oprostim sebi.
I dovoljno slobodna da više nikada ne živim protiv sebe.

Zato danas slavim svoju jedinicu.

29 godina njenog života.
29 godina mog majčinstva.
29 godina nas.

Želim ti, Princezo moja, da budeš presrećna.

Da nikada ne pomisliš da moraš izgubiti sebe da bi bila voljena.
Da znaš otići tamo gdje te život zove.
Da voliš veliko.
Da živiš svoje.
Da budeš potpuno, slobodno - TI.

A sebi danas želim isto.
Jer ja više nisam žena koja pokušava spasiti sve.
Ja sam žena koja je naučila spasiti sebe.
Žena koja zna gdje su joj granice.
I koja više ne pregovara sa njima.
I nije postala hladna već zna cijenu vlastitog nestajanja.

Znam kako izgleda hodati nazad prema sebi iz života koji se raspao.
Znam kako izgleda skupljati se komad po komad.
I znam da se ponekad ne vraćaš onoj staroj sebi.
Postaneš ona koju si cijeli život čekala.

Srećan rođendan, moja jedinice. ❤️

Neka ti život bude nježan.

A meni - neka ova nova/stara ja ostane zauvijek.
Ona koja voli duboko.
Ali više nikada ne napušta sebe.
Ni zbog koga.
To ti ostavljam u naslijeđe.

❤️🙏

07/09/2026

Ne znam kada smo ženama počeli govoriti da je njihova najveća vrijednost u tome koliko mogu izdržati.
Ali znam da sam i sama dugo živjela tako.
Izdrži. Nastavi. Sredi.
Ne pokazuj koliko boli. Ne opterećuj druge.
Budi zahvalna. Budi jaka.

A onda sam jednog dana shvatila nešto veoma važno:
nije mi više trebala snaga.
Snage sam imala.
Trebala mi je bliskost sa sobom.
Trebalo mi je da mogu priznati da sam umorna.
Da mogu reći da me je strah, tugovati za onim što se promijenilo, pogledati svoje tijelo bez potrebe da ga popravljam.
Da mogu primiti nečiju ruku bez osjećaja da sada nešto dugujem ili samo sjediti sa sobom i ne moram ništa riješiti.

I možda je upravo to jedna od najvažnijih stvari koju sam naučila kroz vlastito iskustvo:
ne napuštati sebe onda kada mi je najteže.
Ostati. Udahnuti. Staviti ruku na srce.
I reći:
„Tu sam.“

Zato „Povratak Srcu“ nije program u kojem učimo kako da budemo jače.
To je prostor u kojem istražujemo kako da budemo bliže sebi.
Kroz meditaciju, tijelo, osjećaje, ritual, kreativni izraz, tišinu.
Kroz primanje podrške.
I kroz individualne sesije Polje prisustva, u kojima svake sedmice zastajemo uz ono što se pokazuje u tvom ličnom polju i iz toga izvlačimo uvide, poruke, personalizovane smjernice i preporuke za dalji rad.

Ovaj prostor nije zamjena za medicinsko liječenje niti za stručnu psihološku ili psihoterapijsku pomoć.

On je nešto drugo.
Jedno dodatno mjesto na kojem žena može biti sa sobom.

U oktobru otvaram vrata za samo četiri žene.
A prve cikluse želim posebno podržati tako što poklanjam individualne sesije Polje prisustva uključene u program.
Ako želiš da saznaš više, piši mi putem linka - Povratak Srcu - u opisu profila.
Možda je dovoljno da ovaj put ne moraš sve sama.
🩷

06/09/2026

Ponekad mislim da mi treba još znanja.
A onda pogledam svoj život.
I shvatim da mnoge stvari već znam.
Znam da mi treba granica, da ne moram svima ugoditi.
Znam da ne mogu kontrolisati druge i da trebam slušati svoje tijelo, birati sebe.
Znam da prošlost ne mogu promijeniti i da ljubav nije isto što i odricanje od sebe.
Znam.
Ali…
živim li?
To pitanje me mnogo više zanima od pitanja šta još mogu naučiti.
Jer mudrost nije informacija koju mogu sakupiti.
Mudrost postaje stvarna tek kada promijeni moj način postojanja.
I zato me fascinira koliko su mnoge istine koje danas tražimo kroz nove metode, tehnike i edukacije već vijekovima prisutne u različitim tradicijama i učenjima.
Čujem ih. Prepoznajem ih. Kažem: "Ovo već znam."
Ali možda je upravo tu trenutak kada treba da zastanem.
Jer možda ih nisam još dovoljno utjelovila.
Možda moje tijelo još ne zna kako izgleda sigurnost.
Još nisam proširila kapacitet da izdržim nelagodu kada postavim granicu ili još učim da primim ljubav bez dokazivanja.
Možda još učim da pustim kontrolu ili da budem uz sebe kada me neko ne izabere.
I zato danas ne želim da skupljam mudrost.
Želim da je živim.
Jer moj život će mi vrlo precizno pokazati gdje sam.
Neće mi pokazati koliko lijepo mogu govoriti o svijesti - pokazaće mi kako se ponašam kada me nešto zaboli.
Neće mi pokazati koliko znam o ljubavi - vidjeću kako volim kada sam povrijeđena.
Neće mi pokazati koliko znam o granicama - pogledaću šta dopuštam.
Neće mi pokazati koliko znam o sebi - pokazaće mi šta biram.
Moj život je moj najiskreniji dokaz.
I zato je pitanje koje danas nosim:
Šta od onoga što već znam treba konačno da postane moj način života?
Ako osjećaš da mnogo razumiješ, a neke stvari i dalje iznova živiš, možda nije potrebno da tražiš još jedno objašnjenje.
Možda je vrijeme da zastaneš dovoljno dugo da vidiš gdje se znanje još nije pretvorilo u iskustvo.
To je jedan od prostora u koji ulazim kroz Polje prisustva.
Da zajedno pogledamo ono što je već tu.
Šta se pokazuje, šta tvoje tijelo zna.
Gdje postoji raskorak i šta se ponavlja.
I gdje postoji prostor za drugačiji izbor.
Jer na kraju…
neće govoriti ono što sam pročitala.
Govoriće ono što sam postala.
💙

05/09/2026

Šta ako ono što pokušavaš razumjeti već dugo pokušava razgovarati s tobom?
Kroz tvoje tijelo.
Kroz osjećaj koji se uvijek vraća, stezanje koje ne znaš objasniti i suzu koja dođe niotkuda.
Kroz strah koji se pojavi baš onda kada pomisliš da si sve ostavila iza sebe.
Nakon dijagnoze i liječenja često naučimo kako da idemo dalje.
Ali rijetko dobijemo prostor da zastanemo i pitamo:
Šta je sve u meni ostalo nakon svega što sam prošla?
Šta još nosim?
Od čega se još štitim?
Šta moje tijelo pamti?
Šta moje srce nije stiglo izgovoriti?
I šta je sada spremno da bude drugačije?
Upravo zato sam Polje prisustva utkala u program Povratak srcu.
Jer ja ne želim ženi dati još jedan prostor u kojem će učiti šta treba da osjeća, misli ili radi.
Želim joj dati prostor da počne slušati sebe.
Kroz četiri susreta u Polju prisustva otvaramo različite slojeve onoga što se u njoj pokazuje.
A ono što se pokaže ne ostaje samo kao zanimljiv uvid.
Pretvaramo ga u iskustvo.
Ako se pokaže da tijelu treba pokret — dobićeš pokret.
Ako treba dah — dobićeš tehniku disanja.
Ako treba zastajanje — dobićeš praksu prisustva.
Ako treba dublje gledanje — dobićeš refleksiju.
Ako nešto traži da bude obilježeno i otpušteno — može doći ritual.
Ako ništa od toga nije potrebno — možda će najvažniji alat biti tišina.
Jer alat ne biram ja unaprijed.
Poruka dolazi iz Polja.
Ja je prevodim.
A ti dobijaš način da je čuješ i živiš.
I upravo tu počinje jedan potpuno drugačiji odnos sa tvojim nesvjesnim.
Ne moraš više samo nagađati:
„Zašto se ovako osjećam?“
Možeš početi pitati:
„Šta mi ovo pokušava reći?“
I naučiti da slušaš odgovor.
❤️ POVRATAK SRCU
Četvorosedmični intimni prostor za žene koje žele da se, nakon svega što su prošle, ponovo približe sebi — svom tijelu, svom srcu i onome što duboko u njima još uvijek traži da bude viđeno.
U programu te čekaju:
✨ 4 sedmice vođenog unutrašnjeg rada
✨ 4 susreta u Polju prisustva
✨ 4 duboke meditacije
✨ pitanja za refleksiju
✨ kreativni rad
✨ prakse za povezivanje sa tijelom i srcem
✨ prostor da ono što otkriješ ne ostane samo spoznaja, nego postane novo iskustvo
I želim posebno da naglasim nešto što mi je važno.
Prvim ciklusima Povratka srcu poklanjam Polje prisustva.
🩷

Energetski terapeut JuliAjna

13/09/2026

12/09/2026

11/09/2026

10/09/2026

09/09/2026

08/09/2026

07/09/2026

07/09/2026

06/09/2026

05/09/2026

Address

Website

Alerts

Contact The Practice

Shortcuts

Share

Category

Listing takedown request