29/07/2026
Imam je godinama poslije jacije obilazio jednu napuštenu kuću. Ljudi su pričali razne priče, ali istina je izašla na vidjelo tek nakon njegove dženaze.
U malom bosanskom selu podno planine Igman živio je imam Sulejman Hadžić, čovjek kojeg su svi poštovali zbog njegove blagosti, skromnosti i tihih riječi. Više od trideset pet godina predvodio je namaze u staroj džamiji od bijelog kamena, učio djecu prvim ajetima, obilazio bolesnike i mirio zavađene komšije. Nikada nije podizao glas niti je ikoga osuđivao. Govorio je da čovjekovu vrijednost ne određuje ono što kaže pred ljudima, nego ono što radi kada ga niko ne vidi. Mještani su ga smatrali primjerom poštenja, ali postojala je jedna navika koju niko nije mogao objasniti. Svake večeri, odmah nakon jacije, uzimao bi malu platnenu torbu i odlazio prema staroj napuštenoj kući na kraju sela.
Kuća je pripadala porodici Beširević koja se prije mnogo godina odselila u inostranstvo. Nakon njihove smrti ostala je prazna, obrasla korovom i gotovo zaboravljena. Prozori su bili razbijeni, krov djelimično urušen, a dvorište puno divljeg rastinja. Djeca su je zaobilazila vjerujući da je ukleta, dok su stariji govorili da se noću iz nje čuju čudni zvukovi. Upravo zbog toga bilo je još neobičnije što je imam svake večeri odlazio baš tamo. Ostajao bi unutra dvadesetak minuta, ponekad i duže, a zatim bi se tiho vraćao kući kao da se ništa nije dogodilo.
Naravno, selo je počelo pričati. U seoskoj prodavnici, ispred džamije i u kafani kružile su razne priče. Jedni su govorili da imam tamo klanja posebne dove u samoći. Drugi su tvrdili da skriva neku staru porodičnu tajnu. Treći su bili uvjereni da je u kući sakriven vakufski novac ili vrijedne knjige iz rata. Bilo je čak i onih koji su šapatom govorili da se u kući sastaje s nekim koga niko ne smije vidjeti. Kada bi ga neko direktno pitao zašto odlazi tamo, imam bi se samo blago nasmiješio i odgovorio: „Nekad čovjek treba otići tamo gdje ga niko ne očekuje.“ Nikada nije rekao ništa više.
Jedini koji je primijetio da iza svega postoji nešto mnogo ozbiljnije bio je mladi mujezin Adnan, koji je tek završio medresu i počeo pomagati u džamiji. Nekoliko p**a ponudio se da pođe s imamom, ali bi ga Sulejman uvijek ljubazno odbio. „Doći će vrijeme kada ćeš razumjeti“, govorio je. Adnan nije želio biti radoznao, ali nije mogao prestati razmišljati o tome. Primijetio je da imam prije svakog odlaska u torbu stavlja svježi hljeb, termos s toplom supom, nekoliko lijekova ili drva za potpalu. Međutim, kada bi se vraćao, torba je uvijek bila prazna. Nikome nije bilo jasno gdje sve to nestane kada je kuća navodno godinama bila prazna.
Vrijeme je prolazilo, a imam nije mijenjao svoju naviku. Ljeti bi kroz mrak hodao pod svjetlom mjeseca, zimi kroz dubok snijeg, uvijek istim putem. Čak ni kada je napunio sedamdeset godina i kada su ga noge počele izdavati, nije propustio nijednu večer. Ljudi su sve manje pričali o tome, smatrajući da je to jednostavno njegova neobična navika. Samo je Adnan osjećao da se iza tih tihih odlazaka krije priča koju će jednog dana neko morati saznati.
Jednog hladnog februarskog jutra, neposredno nakon sabah-namaza, imamu Sulejmanu je pozlilo. Iako su ga brzo odvezli u bolnicu, njegovo srce nije izdržalo. Vijest o njegovoj smrti potresla je cijeli kraj. Na dženazu su došli ljudi iz desetina okolnih sela. Svi su govorili o njegovoj dobroti, poštenju i blagim riječima. Nakon ukopa, džamija je ostala neobično tiha. Adnan je preuzeo obaveze koje je imam godinama obavljao, ali ga je cijelo vrijeme mučilo jedno pitanje.
Nastavak možete pročitati na: https://24h-za-vas.com/imam-je-godinama-poslije-jacije-obilazio-jednu-napustenu-kucu-ljudi-su-pricali-razne-price-ali-istina-je-izasla-na-vidjelo-tek-nakon-njegove-dzenaze/
