Institute For Research Of Genocide Canada (IGC)

10/16/2026

Nepoznata strana Haga: Satovi iz Srebrenice zaustavili se na dan masovnih pogubljenja

Nova knjiga o Haškom sudu skreće pažnju s ratnih zločinaca kojima se sudilo na ljude koji su, daleko od očiju javnosti, omogućavali rad ovog tribunala.
Usred zime 1994. godine, bivši australijski policajac Bob Reid izašao je iz aviona na vlažnu hladnoću Haaga u Holandiji.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) tek je bio osnovan Rezolucijom 808 Vijeća sigurnosti UN-a kao diplomatski eksperiment kojim se nastojalo odgovoriti na stravične ratne zločine koji su se tada još činili širom Balkana.
Nije bilo uhodanih procedura, ni sudskog presedana još od Nurnberga, a Ujedinjene nacije, kako se Reid prisjeća uz ironičan osmijeh, nisu čak bile izdvojile ni sredstva za prevodioce.
Naoružan nepokolebljivom odlučnošću, Reidov "Tim 1" odvezao se pravo u ratnu zonu. Pod vojnom pratnjom ušli su u zloglasni logor "Omarska" u Prijedoru kako bi od lokalnih srpskih vlasti zaplijenili hiljade dokumenata i disketa.
Godinama kasnije, upravo je Reid lično izvukao skrivene ratne dnevnike komandanta Vojske Republike Srpske (VRS) Ratka Mladića iza lažnog zida u jednom beogradskom stanu.
Gotovo tri decenije pažnja medija bila je usmjerena na sudsku dramu proisteklu iz tih prvih akcija: na sučeljavanja u sudnici koja su privlačila veliku pažnju javnosti, dramatične kazne i historijske osuđujuće i oslobađajuće presude protiv "krupnih riba" iz ratova.
Ali nova knjiga koja spaja tekst i fotografiju – Resolution 808: Inside the Yugoslavia Tribunal (“Rezolucija 808: Unutar Tribunala za bivšu Jugoslaviju”) – donosi temeljit zaokret u perspektivi.
Knjiga nizozemske novinarke Jorie Horsthuis i italijanskog dokumentarnog fotografa Martina Lombezzija bit će objavljena krajem ovog mjeseca.
Zalazeći iza debelog stakla galerije za javnost, autori daju glas nevidljivoj ljudskoj mašini koja je omogućavala rad suda tokom 24 godine i 10.800 sudskih dana: prevodiocima, radnicima u fotokopirnici, zaštitarima i istraživačima čiji su se životi trajno isprepleli s pravnim ustrojstvom tranzicijske pravde.
"To je bila naša prava priča"
"Međunarodna javnost obično dobija samo uglađene, proračunate izjave glasnogovornika ili predstavnika institucija, iza čijih riječi stoji jasno osmišljena politička strategija”, rekla je Horsthuis i dodala:
"Shvatili smo da obični ljudi koji rade iza kulisa imaju mnogo iskreniju, neuljepšanu priču, jer nemaju nikakav lični interes osim da ispričaju kako je zaista bilo živjeti unutar tog mehanizma."
Za ovo dvoje nezavisnih autora, pristup tom institucionalnom mehanizmu zahtijevao je iscrpljujuće pregovore sa službom za odnose s javnošću, koja je brižno čuvala imidž suda.
Ured za medije Tribunala očekivao je da će voditi standardne, institucionalne intervjue o zvaničnim pravnim dostignućima suda.
Zbunilo ih je kada su Lombezzi i Horsthuis insistirali da razgovaraju s Janom Kraltom, rođenim Hažaninom koji je karijeru započeo 1995. godine u podrumskoj fotokopirnici, ručno izrađujući 40.000 stranica dokaznog materijala mjesečno za neispavane istražitelje.
"Nisu razumjeli zašto želimo razgovarati s nekim ko organizuje putovanja zaposlenih, niti zašto Martino snima vrhunske dokumentarne fotografije praznog hodnika ili pokvarenog fotokopir-aparata”, kroz smijeh govori Horsthuis.
"Ali uložili smo mjesece samo da bismo mogli slobodno prolaziti kroz ta vrata. Sada, na predstavljanjima u Italiji i Nizozemskoj uoči izlaska knjige, bivši zaposlenici gledaju upravo te fotografije praznih prostora i govore nam: 'Vratili ste nas u prošlost. To je bila naša prava priča.'"
Traume iz prevodilačke kabine
Prevoditi rat znači nasilno potisnuti vlastitu ljudskost, a ta je stvarnost bila najvidljivija u kabinama za simultano prevođenje.
U složenom sistemu Tribunala, sva svjedočenja morala su se prevoditi na engleski, francuski i diplomatski oblikovanu jezičku kategoriju poznatu kao B/H/S – bosanski/hrvatski/srpski – zajednički naziv nastao nakon raspada srpskohrvatskog jezika.
Autori su shvatili da za lokalno osoblje angažovano s prostora bivše Jugoslavije suđenje nije bilo apstraktna pravna vježba, nego nastavak borbe za opstanak. Horsthuis prati iskustvo Elmedine Podrug, sarajevske studentice koja je tokom 1.425 dana opsade glavnog grada izbjegavala snajpersku vatru kako bi išla na fakultet, a 2002. godine preselila se u Haag.
Odmah bačena u vatru, Podrug se našla u ulozi prevoditeljice na suđenju generalu VRS-a Stanislavu Galiću, čovjeku koji je rukovodio terorisanjem njenog grada.
Istovremeno je gledala dokazne fotografije naselja u kojem je odrasla i prepoznavala imena svojih komšija na spiskovima svjedoka.
"Novinari i prevodioci nose vrlo sličan, težak teret; te stravične priče ostaju duboko u nama”, primjećuje Horsthuis, povlačeći paralelu s vlastitim iskustvom vođenja intervjua.
"Te su žene lično proživjele rat, a zatim su morale sjediti u hladnoj, sterilnoj kabini u Zapadnoj Evropi i iznova slušati o tim zločinima. Ali za mene je najsnažnije otkriće bio osjećaj potpune nemoći koji su doživljavale kada su doslovno morale postati glas počinioca."
Stroga profesionalna etika nalagala je da prevoditeljice poput Simonide Stošić iz Beograda s potpunom, nepokolebljivom neutralnošću i preciznošću prenose krajnje eksplicitne, mizogine opise iz predmeta koji su se 2000. godine vodili zbog "logora za silovanje" u Foči.
"Morale su izgovarati riječi muškaraca koji su svjesno lagali ili širili mržnju, potpuno onemogućene da reaguju ili izraze vlastito gađenje”, kaže Horsthuis.
Navečer su te žene šetale obližnjom plažom u Scheveningenu i udisale hladni zrak Sjevernog mora. Bio je to uznemirujući prostorni paradoks, s obzirom na to da se pritvorski objekat UN-a, u kojem su bili smješteni ratni zločinci, nalazio odmah iza dina.
"One su slobodno šetale, dok su muškarci kojima su tokom dana posuđivale glas sjedili iza rešetaka. Zbog toga su duboko razumjele vrijednost lične slobode, onako kako to nikada ne bi mogao neko ko je živio zaštićenim životom u Zapadnoj Evropi”, dodaje Horsthuis.
Zaustavljeni satovi bilježe trenutak pogubljenja
Dok se Horsthuis bavila traumama koje se prenose kroz jezik, Lombezzi je početkom 2018. godine proveo četiri intenzivna dana u strogo osiguranim trezorima Tužilaštva, gdje je postavio minijaturni fotografski studio kako bi dokumentovao materijalne ostatke rata.
Uz pomoć glavnog arhiviste Iaina Reida, Lombezzi je fotografisao predmete iz Odjela za dokazni materijal, čija je zbirka obuhvatala dva kilometra polica, 9,2 miliona stranica i 14.000 pojedinačnih fizičkih predmeta.
Među najpotresnijim fotografijama u knjizi nalazi se prikaz četiri mehanička ručna sata – tri marke Seiko i jednog marke Orient – ekshumirana iz masovnih grobnica žrtava genocida u Srebrenici 1995. godine.
Budući da su se ovi satovi automatski navijali svakodnevnim pokretima ručnog zgloba osobe koja ih nosi, njihovo iznenadno, istovremeno zaustavljanje 15. jula 1995. godine pružilo je tužiocima nepobitan naučni dokaz o tačnom danu masovnih pogubljenja, zabilježen u samim mehanizmima satova.
"Želio sam napraviti vizuelni katalog koji ove predmete prikazuje čistom, ogoljenom estetikom fotografije proizvoda”, kaže Lombezzi za BIRN i naglašava:
"Ali ta komercijalna jasnoća stvara užasan emocionalni kontrast kada čitalac shvati kakva se okrutna historija krije iza njih. Kao fotografa, fascinira me ono što prošlost ostavlja iza sebe u sadašnjosti. Ne možete fotografisati duha, ali možete osjetiti njegovo prisustvo u hladnom metalu sata, mirisu starih arhivskih kutija ili plastičnim vrećama u kojima se nalaze dječije školske sveske".
Te školske sveske, primjećuje Horsthuis, otkrivaju razornu materijalnu oskudicu tokom rata.
Budući da je pripadnicima vojske bosanskih Srba ponestalo papira, obavještajci su strogo povjerljive presretnute radiokomunikacije zapisivali direktno na stranice dječijih sveski.
"Otvorite svesku na čijim su koricama šareni, bezazleni crteži praščića ili čovjeka sa sunčanim naočalama, a unutra, urednim rukopisom, stoji zloglasna naredba ‘Pobijte ih sve’, izdata tokom pada Srebrenice [1995. godine]”, kaže ona i ističe:
"Taj nadrealni spoj unosi neposrednu stvarnost rata u prostoriju."
Šok zbog ratnih zločinaca sa statusom "slavnih ličnosti"
Najosjetljiviji dio projekta počeo je kada su autori napustili uređeno institucionalno okruženje Nizozemske i s projektom knjige došli na ulice BiH, Srbije i Kosova kako bi dokumentovali način na koji su domaća pravosuđa preuzela posao MKSJ-a.
Zatekli su lokalni pravosudni sistem paralizovan političkim blokadama, nedostatkom sredstava i pogubnom utrkom s vremenom, dok ključni svjedoci stare i umiru.
Još više ih je uznemirio neobični fenomen “haških zvijezda”. Umjesto društvenog odbacivanja, osuđene ratne zločince koji se nakon odsluženja kazni vraćaju u regiju često dočekuju masovna javna slavlja, daju im se istaknuti medijski prostori i ponovo ih se prima u političke strukture.
"To je nešto što UN uopće nije predvidio kada je 1993. godine osnovao sud”, kaže Horsthuis i navodi:
"Tribunal je na terenu zapravo izazvao suprotan učinak – dodatnu polarizaciju. Odlučivati o tome kako te osuđenike nakon povratka vizuelno predstaviti i citirati u knjizi bilo je kao hodati po tankom staklu. Nismo ih mogli ignorisati jer su još živi i aktivno oblikuju politički prostor, ali morali smo paziti da im ne ponudimo nekritičku platformu za revizionizam."
U tom mračnom ozračju institucionalnog poricanja, autori su najdublju inspiraciju pronašli ne u sudovima, nego u odlučnom otporu mladih aktivista na lokalnom nivou, posebno u Beogradu.
"Ti mladi ljudi bore se protiv veličanja ratnih zločinaca koje podržava država, i to u brutalnim uslovima. Izloženi su snažnom uznemiravanju, ne samo od desničarskih nacionalističkih grupa nego i od vlastitih porodica i prijatelja koji odbijaju suočavanje s prošlošću. Njihova hrabrost je ogromna i upravo oni drže ključ budućnosti regije", poručio je Horsthuis.
U konačnici, Rezolucija 808 ne nastoji biti konačni sudija složenog naslijeđa Tribunala. Umjesto toga, služi kao višeslojan, duboko ljudski historijski instrument, osmišljen da razbije krute, etnički polarizovane historijske narative kojima se podučavaju poslijeratne generacije širom Balkana.
"Ovu knjigu nismo napisali da bismo sudili”, zaključuje Horsthuis i poručuje:
“Napisali smo je da mlađim generacijama pružimo prostor da se odmaknu od propagande, sagledaju ljudsku cijenu i konačno počnu samostalno razmišljati i preispitivati.”
Na kraju, Rezolucija 808 ostavlja potresan podsjetnik da se, iako sudovi mogu zatvoriti vrata a sudije potpisati posljednje presude, struktura traume ne može jednostavno arhivirati.
Pravda, kao isključivo pravni mehanizam, djeluje u sterilnom prostoru; oporavak, međutim, ostaje zamršena ljudska borba koja se vodi u tihim prevodilačkim kabinama i teškoj tišini običnih domova.
Bilježeći otkucaje satova preminulih uporedo sa zajedničkim noćnim morama živih, knjiga pokazuje da se istinska tranzicijska pravda ne nalazi u velikim izjavama političara, nego u tihoj hrabrosti onih koji odbijaju dopustiti da duhovi prošlosti budu pokopani u tišini.

10/16/2026

United, Canada is stronger. Fairer. Freer.
Un Canada uni est plus fort, plus juste, plus libre.
Ujedinjena, Kanada je snažnija. Pravednija. Slobodnija.

10/15/2026

Turski list o MC Srebrenica: Hoće li Evropa zaštititi čuvare istine?

Turski list Daily Sabah pisao je o ugroženošću Memorijalnog centra Srebrenica, političkim pritiscima i odgovornošću Evrope da zaštiti institucije koje čuvaju sjećanje na genocid.
Autor Farhan Mujahid Chak počinje sjećanjem na svoju posjetu Memorijalnom centru Srebrenica u Potočarima, u decembru 2021. godine.
"To je bila manje istraživačka posjeta, a više etičko hodočašće na mjesto jednog od najznačajnijih moralnih neuspjeha savremene Evrope. Kako je istakao stručnjak za genocid Kjell Anderson, sjećanje se ne odnosi samo na prošlost već pomaže i u oblikovanju etičkih temelja budućnosti. Sjećanje na Srebrenicu, stoga, nije samo odgovornost Bosne i Hercegovine. Ono predstavlja mjerilo moralnog kredibiliteta same Evrope", stava je on.
Po dolasku ih je dočekao izvanredni tim kojem je povjereno očuvanje sjećanja na više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka ubijenih u julu 1995. godine. Među njima je bio i Emir Suljagić, i sam preživjeli genocida, a danas direktor Memorijalnog centra Srebrenica.
Upozorenje Suljagića
Posebno ističe upozorenja direktora Suljagića o mogućim pritiscima vlasti Republike Srpske, uključujući mogućnost policijske akcije usmjerene na zastrašivanje institucije i njenog rukovodstva. Chak naglašava da su transparentnost i međunarodna podrška ključne za zaštitu nezavisnosti Centra.
Kako se prisjeća, prije nego što su ušli u Centar, svjedočio je nečemu što mu je ostalo urezano u sjećanje sve do danas.
Dok je njihova grupa, u kojoj je bilo i nekoliko žena s hidžabom, prelazila pješački prijelaz ispred Centra, jedno vozilo ubrzalo je prema njima. Žene su u strahu požurile da pređu cestu.
"Ja sam se ukočio, pretpostavljajući da je vozač izgubio kontrolu nad vozilom. U posljednjem trenutku, međutim, vozilo je skrenulo u stranu. Vozač je kroz prozor ispružio šaku, počeo vikati uvrede i odjurio. Stojeći tamo, shvatio sam da je i sam Memorijalni centar postao predmet netrpeljivosti. Redovi bijelih nišana, sačuvana svjedočenja i samo postojanje ove institucije i dalje suočavaju s odgovornošću one koji ne žele priznati ono što se dogodilo u julu 1995. godine. Memorijali nisu pasivna mjesta. Oni prisiljavaju društva da se suoče s odgovornošću, identitetom i poricanjem", dodao je.
Posebno ističe ulogu Memorijalnog centra u odbrani istine i čuvanju dostojanstva ubijenih, uzevši u obzir činjenicu da istraživači genocida odavno prepoznaju poricanje kao jednu od završnih faza genocida - poricanje ne osporava samo zločin već nastoji žrtvama oduzeti priznanje i oslabiti sam historijski zapis.
Upozorava i kako je Memorijalni centar Srebrenica godinama izložen političkim pritiscima, negiranju genocida, istragama i institucionalnom zastrašivanju.
Međutim, zabrinjavaju ga i nedavna javna upozorenja Emira Suljagića, koji je izrazio bojazan da vlasti u Republici Srpskoj možda pripremaju mjere prisile usmjerene protiv Memorijalnog centra, uključujući mogućnost policijske akcije čiji bi cilj, kako je naveo, bio zastrašivanje ove institucije i podrivanje njenog rukovodstva.
"Suljagić je istakao da je transparentnost trenutno najveća zaštita Centra, jer tajnovitost ide naruku isključivo onima koji žele da ga zastraše. Sve ovo pokazuje da je 'očuvanje historijskog sjećanja za neke postalo politička prijetnja.' Zbog toga je zaštita sjećanja važnija nego ikada", naglašava autor.
U pamćenje mu je urezano i svjedočenje Almase Salihović koje je pratio tokom prisustva sastancima u Ujedinjenim nacijama u New Yorku.
"Upoznao sam je prije nekoliko godina, kada je bila preživjela genocida u Srebrenici. Danas radi kao edukatorica u Memorijalnom centru. U svom obraćanju govorila je ne samo o nezamislivom ličnom gubitku već i o trajnoj odgovornosti koju preživjeli nose da obrazuju buduće generacije i sačuvaju historijske činjenice. Njeno svjedočenje podsjetilo me je da Srebrenica nije davna prošlost, već živo sjećanje" ističe.
Pasivnost Evrope
Autor naglašava da zaštita Memorijalnog centra Srebrenica predstavlja mnogo više od očuvanja jedne institucije, jer podrazumijeva i odbranu historijske istine o genocidu.
Iako su međunarodni sudovi utvrdili da je u Srebrenici počinjen genocid, njegovo negiranje i političko osporavanje i dalje su prisutni, zbog čega je neophodno zaštititi ustanove koje čuvaju dokaze i svjedočenja o počinjenim zločinima.
Posebno ukazuje na odgovornost Evropske unije i međunarodne zajednice da konkretnim mjerama osiguraju nezavisan i siguran rad Memorijalnog centra, naročito u okolnostima političkih pritisaka i pokušaja zastrašivanja. Ističe da osude negiranja genocida i historijskog revizionizma nemaju puni značaj bez kontinuirane institucionalne podrške.
"Žrtve Srebrenice zaslužile su pravdu. Preživjeli zaslužuju sigurnost. Kada institucije sjećanja postanu mete, šutnja više nije neutralnost. A institucija kojoj je povjereno očuvanje sjećanja na jedno od najmračnijih poglavlja evropske historije zaslužuje više od svečanih komemoracija svakog jula", zaključuje autor.

Srebrenica Memorial Center must not stand alone
D. S.
Protecting the Srebrenica Memorial Center is not just about preserving history, but it is a test of Europe’s commitment to truth and justice
In December 2021, I traveled to the Srebrenica Memorial Center in Potocari. It was less a research visit than an ethical pilgrimage to one of the defining moral failures of contemporary Europe. As genocide scholar Kjell Anderson has argued, remembrance is not only about the past; it helps shape the ethical foundations of the future. Remembering Srebrenica, therefore, is not simply Bosnia-Herzegovina's responsibility. It is a measure of Europe's own moral credibility.
Upon arrival, we were welcomed by the remarkable team entrusted with preserving the memory of the more than 8,000 Bosniak men and boys murdered in July 1995. Among them was Emir Suljagic, himself a survivor of the genocide and today the director of the Srebrenica Memorial Center. His personal survival has become institutional resistance. Every archive, testimony, exhibition and educational program maintained by the center resists erasure.
Yet before we entered the center, I witnessed something that has remained with me ever since.
As our group, which included several women wearing the hijab, crossed the pedestrian crossing outside, a vehicle accelerated toward us. The women hurried across in alarm. I froze, assuming the driver had lost control. At the last moment, however, the vehicle swerved away. The driver thrust a fist from the window, screamed abuse and sped off.
Standing there, I realized that the Memorial Center itself had become an object of resentment. The rows of white gravestones, the preserved testimonies and the institution's very existence continue to confront those unwilling to acknowledge what occurred in July 1995. Memorials are not passive spaces. They force societies to confront responsibility, identity and denial.
Genocide scholars have long recognized denial as one of genocide's final stages. Denial does not simply dispute a crime; it seeks to strip victims of recognition and to weaken the historical record itself. Institutions such as the Srebrenica Memorial Center therefore do more than commemorate. They defend truth and preserve the dignity of those who were murdered.
Political pressure, genocide denial, investigations and institutional intimidation have surrounded the Srebrenica Memorial Center for years. But recent public warnings by Emir Suljagic are deeply troubling. He has expressed concern that authorities in Republika Srpska may be preparing coercive measures directed at the Memorial Center, including what he has described as the possibility of a police operation intended to intimidate the institution and undermine its leadership.
Suljagic has argued that transparency is now the center's greatest safeguard because secrecy benefits only those seeking to intimidate it.
All these mean that preservation of historical memory has become politically threatening for some. That makes protecting memories more important than ever.
Most recently, while attending meetings at the United Nations in New York, I watched testimony by Almasa Salihovic during an event. I had met her years earlier as a survivor of the Srebrenica genocide. Today she works as an educator at the Memorial Center. In her remarks, she spoke not only of unimaginable personal loss but also of the continuing responsibility borne by survivors to educate future generations and preserve the historical record.
Her testimony was a reminder that Srebrenica is not ancient history but a living memory.
Europe's inaction
There is no serious legal dispute over what occurred. The International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia ruled in Prosecutor v. Radislav Krstic that genocide was committed in Srebrenica, a finding later reaffirmed by the International Court of Justice. The United Nations General Assembly designated July 11 as the International Day of Reflection and Commemoration of the 1995 Genocide in Srebrenica.
Legally, Srebrenica is settled history. Politically, it remains contested.
Recognition is insufficient if the institution entrusted with preserving that history remains vulnerable to intimidation. The assault on memorial institutions rarely begins with physical destruction. More often, it begins with efforts to delegitimize their work, intimidate their staff and erode public confidence in the historical record they preserve. Defending the Srebrenica Memorial Center is therefore not simply about protecting a building. It is about protecting the integrity of historical truth itself.
This raises profound questions about Europe's post-war moral order. Much of Europe's democratic identity has been built upon the promise that genocide would never again be permitted to occur or be forgotten.
If Europe truly regards Srebrenica as central to its post-war moral identity, protecting the institution entrusted with preserving that history cannot be optional. It must become a test of Europe's commitment to "Never Again."
So, two questions demand answers. What concrete measures is the European Union taking to ensure that institutions dedicated to genocide remembrance can operate freely and safely? And how will European institutions respond when those preserving internationally recognized historical truth become targets of political pressure?
The European Union has repeatedly condemned genocide denial, the glorification of convicted war criminals and historical revisionism. Those principles must now be matched by sustained institutional support.
The Srebrenica Memorial Center is not merely a museum. It is one of Europe's most important institutions of genocide documentation, preserving forensic evidence, survivor testimony, judicial archives and the historical record upon which international criminal accountability depends. It performs the work of scholarship, education, remembrance and democratic vigilance at the same time.
Every genocide unfolds in stages. The killings eventually end. Yet denial, distortion, intimidation and historical revisionism can continue for generations. Protecting institutions such as the Srebrenica Memorial Center is therefore not only about preserving the past. It is about safeguarding Europe's democratic future.
When I visited Srebrenica nearly five years ago, I left convinced that remembrance requires extraordinary courage. Today, that conviction has only deepened.
The international community should not wait for another crisis before responding. European institutions, democratic governments, universities, human rights organizations and civil society should publicly reaffirm their support for the Memorial Center and closely monitor any actions that threaten its independence or intimidate its staff.
The victims of Srebrenica deserved justice. The survivors deserve security.
When institutions of memory become targets, silence is no longer neutrality. And the institution entrusted with preserving one of Europe's darkest chapters deserves more than solemn commemorations each July.

10/15/2026

https://www.dailysabah.com/opinion/op-ed/srebrenica-memorial-center-must-not-stand-alone/amp

Protecting the Srebrenica Memorial Center is not just about preserving history, but it is a test of Europe’s commitment to truth and justice

10/15/2026

Od 1991. do danas: Borba za suverenitet Bosne i Hercegovine koja nikad nije prestala

Suverenitet Bosne i Hercegovine nije samo naslijeđe historijske borbe za državnost, već i trajna obaveza da se ta državnost štiti kroz institucije, Ustav i vladavinu prava

Na današnji dan. 15. oktobra 1991. godine, Skupština Republike Bosne i Hercegovine donijela je Akt o reafirmaciji suverenosti RBiH, čime je u jednom od najdramatičnijih trenutaka novije bosanskohercegovačke historije jasno artikulirana namjera da se o političkoj budućnosti zemlje odlučuje u okviru njenih institucija, a ne prema interesima i planovima političkih centara moći koji su, u završnoj fazi raspada jugoslavenske federacije, nastojali nametnuti vlastite vizije njenog budućeg uređenja.

Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine predstavljao je jedan od ključnih politčko-pravnih koraka u odbrani državnog subjektiviteta u vrijeme raspada Jugoslavije, a njegova historijska poruka, bez obzira na promijenjene okolnosti, ostaje duboko povezana s današnjim izazovima pred kojima se nalazi Bosna i Hercegovina.

Odluka je donesena u okolnostima u kojima je zajednička država već bila ozbiljno narušena jednostranim potezima pojedinih republika, dok su oružani sukobi u Hrvatskoj dodatno produbljivali strah od mogućnosti da se politička kriza prelije i na teritoriju Bosne i Hercegovine, čije je unutrašnje uređenje počivalo na složenim odnosima između konstitutivnih naroda, ali i na ustavnom položaju republike kao zasebne političke i teritorijalne cjeline.

Upravo u takvom historijskom trenutku, reafirmacija suverenosti dobila je značaj koji je nadilazio uobičajeni parlamentarni akt, jer je predstavljala političku poruku da Bosna i Hercegovina ne može biti svedena na prostor o čijoj će subini odlučivati drugi, niti se njena budućnost može određivati jednostranim projektima koji zanemaruju postojeći ustavni okvir i pravo republike da samostalno odlučuje o svom državnopravnom položaju.

Podrška predstavnika SDA i HDZ-a BiH ovom aktu, uz protivljenje predstavnika SDS-a, istovremeno je razotkrila dubinu političkog razilaženja unutar BiH, pokazujući da se iza rasprava o budućnosti Jugoslavije zapravo vodila mnogo šira borba oko toga hoće li RBiH nastaviti razvijati vlastiti politički subjektivitet ili će njena teritorija postati predmet suprostavljenih nacionalnih i teritorijalnih politika.

Skupština Republike BiH nije željela biti instrument velikosrpske politike. Slovenija i Hrvatska već su nagovijestile izlazak iz SFRJ-a, pa je i BiH tragala za riješenjima kojima bi, prije svega, srpsko-hrvatski odnos u BiH-u bio reguliran. U tom kontekstu je Skupština BiH donijela odluku da se naši predstavnici povuku iz rada u saveznim institucijama, govorio je svojevremeno Miro Lazović.

Historijski značaj ovog datuma ne može se u potpunosti razumjeti ako se ovaj datum posmatra odvojeno od događaja koji su uslijedili, prije svega referenduma o nezavisnosti, pa onda i agresije na RBiH, jer su formiranje srpskih autonomnih oblasti, organiziranje plebiscita o ostanku u zajedničkoj krnjoj jugoslovenskoj državi i proglašavanje hrvatskih političko-teritorijalnih zajednica pokazali da se politička kriza sve više pretvara u sukob oko teritorijalnog integriteta i budućeg ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine.

Reafirmacija suverenosti bila je važna kao izraz političke volje da se sačuva kontinuitet BiH, iako sama po sebi nije predstavljala proglašenje nezavisnosti, niti je mogla zaustaviti procese koji su već vodili ka dubokoj institucionalnoj i sigurnosnoj krizi.

Agresija na Sloveniju je bila završena, dok je agresija na Hrvatsku bila u punom jeku, prisjećao se prije nekoliko godina za Deutsche Welle, tadašnji predsjednik HDZ-a BiH, Stjepan Kljujić.

Podsjećajući na dislociranje jedinica bivše JNA iz Slovenije i dijelova Hrvatske u BiH, Kljujić je govorio da je plan za napad na BiH tada već bio programiran: BiH je tada pretvorena u najveću kasarnu na svijetu, a Jugoslavija nije postojala. Jugoslovenska naroda armija (JNA) nije samo promijenila naziv, nego je postala i agresor. Odlučili smo se povući iz saveznih organa dok se ne riješi pitanje Jugoslavije, rekao je Kljujić.

Kada je završeno razaranje Vukovara i posljednjoj političkoj budali bilo je jasno šta je JNA i šta je Slobodan Milošević, kaže Kljujić, referišući se na to da je u BiH bilo kolebanja oko stvarnih namjera srbijanske politike.

Protivljenja suverenosti i nezavisnosti BiH od strane srbijanske politike bila su prisutna oduvijek, pa tako i danas. Različita vremena nosila su različite aktere koji su istupali u tom činu neslaganja oko prava jednog naroda, da ima svoju zemlju koja je priznata i ima historijske granice.

U vrijeme donošenja ovog Akta, taj pojedinac bio je Radovan Karadžić, tadašnji predstavnik bosanskih srba, a danas presuđeni ratni zločinac. Namjere srbijanske politike, koja je bila prisutna u to vrijeme, predstavio je sa skupštinske govornice, u maratonskoj sjednici koja je trajala satima, a riječi koje je izgovorio odzvanjaju i danas, kao eho, u ušima građana ove zemlje.

Sa skupštinske govornice Karadžić je uputio otvorenu prijetnju, riječima da put na koji se Bosna i Hercegovina odlučila krenuti vodi zemlju u pakao, a muslimanski narod u nestanak, ako dođe do rata, jer se muslimanski narod ne može odbraniti.
Brzo zatim, Karadžić je dobio jasan i direktan odgovor.

Alija Izetbegović je odmah izašao za govornicu i odlučno replicirao, poručivši javnosti da ga njegove riječi ne plaše, već objašnjavaju zašto građani BiH ne žele ostati u takvoj Jugoslaviji: Njegovo izlaganje je samo slika i objašnjenje zašto mi možda i nećemo da ostanemo u toj i takvoj Jugoslaviji, jer niko više u toj Jugoslaviji, izuzimajući srpski narod, ne želi da ostane, rekao je između ostalog Izetbegović.

Izlaganje je zaključio jasnom porukom Radovanu Karadžiću, a ona je glasila da muslimanski narod neće nestati.

Iako se današnja Bosna i Hercegovina nalazi u bitno drugačijim međunarodnim okolnostima, kao međunarodno priznata država s utvrđenim granicama i ustavnim poretkom uspostavljenim Dejtonskim mirovnim sporazumom, političke rasprave o nadležnostima državnih institucija, autoritetu Ustavnog suda i granicama entitetskih ovlaštenja pokazuju da pitanje suvereniteta nije izgubilo svoju važnost, već se u pojedinim situacijama ponovo nameće kao jedno od ključnih pitanja funkcionisanja države.

Historijska paralela s 1991. godinom ne podrazumijeva tvrdnju da su današnje okolnosti identične onima iz vremena raspada Jugoslavije, već upozorava na činjenicu da dugotrajno osporavanje zajedničkih institucija, produbljivanje političkih podjela i odbacivanje kompromisa mogu oslabiti sposobnost države da odgovori na izazove s kojima se suočava.

Donošenje Akta o reafirmaciji suverenosti RBiH bio je izraz nastojanja da se u vremenu duboke političke krize očuva pravo zemlje da samostalno odlučuje o svojoj budućnosti, zbog čega ovaj datum i danas ima posebno mjesto u razumijevanju procesa koji su prethodili obnovi nezavisnosti i međunarodnom priznanju Bosne i Hercegovine.

Ovaj datum ne treba posmatrati isključivo kao datum iz prošlosti, već kao podsjetnik da se suverenitet ne iscrpljuje u formalnom postojanju države, nego se potvrđuje njenom sposobnošću da očuva pravni kontinuitet, zaštiti ustavni poredak i osigura da institucije djeluju u interesu svih građana.

Suverenitet BiH nije samo naslijeđe historijske borbe za državnost, već i trajna obaveza da se ta državnost štiti kroz institucije, Ustav i vladavinu prava, jer bez poštivanja pravnog poretka nema ni dugoročne političke stabilnosti, ni pravne sigurnosti, ni održive budućnosti države.