Onlajn Savetodavni i Psihoterapijski Rad

Onlajn Savetodavni i Psihoterapijski Rad Individualna i partnerska psihoterapija, pomoć u kriznim situacijama, savetodavni rad sa decom i po

15/05/2026

Komunikacija sa emocionalano nezrelim ljudima obično se oseća kao jednosmerna. Oni nisu zainteresovani za recipročnu, uzajamnu komunikaciju. Poput male dece, oni žude za isključivom pažnjom i žele da svi budu zainteresovani za ono što smatraju privlačnim.

Ako drugi ljudi dobijaju više pažnje, oni pronalaze da upadicama, doskočicama i promenom teme vrate pažnju na sebe. Ako ništa od ovoga ne uspe, oni se mogu upadljivo povući, izgledati kao da im je dosadno ili na drugi način pokazati da su isključeni - sve su to ponašanja koja osiguravaju da fokus ostane na njima. - Lindzi Gibson

09/05/2026

„Pacijenti se odbacuju zbog pogrešnog verovanja da imaju biološke defekte. Zapravo, dokazi pokazuju da je većina njih pretrpela traume.“

Odlični Richard Bentall, profesor kliničke psihologije i autor knjiga Doctoring the Mind: Is Our Current Treatment of Mental Illness Really Any Good? i Madness Explained: Psychosis and Human Nature, piše u The Guardianu o „širokom rasponu društvenih i sredinskih faktora koji povećavaju rizik od problema sa mentalnim zdravljem“, sugerišući da „isključivo biološki pristup teži da poveća stigmu povezanu sa mentalnim poremećajima“.

„Nedavne studije ukazale su na širok raspon društvenih i sredinskih faktora koji povećavaju rizik od problema sa mentalnim zdravljem. To uključuje siromaštvo u detinjstvu, društvenu nejednakost i rano izlaganje urbanim sredinama; migraciju i pripadnost etničkoj manjini (sve sa trendom kretanja u pogrešnom smeru); rano odvajanje od roditelja; seksualno, fizičko i emocionalno zlostavljanje u detinjstvu; i vršnjačko nasilje u školama.

U analizi svih istraživanja o traumi u detinjstvu i psihozi, moje kolege i ja otkrili smo da izloženost bilo kojoj od ovih nedaća u detinjstvu povećava rizik od psihoze približno tri p**a, a oni koji su imali višestruka traumatska iskustva bili su pod mnogo većim rizikom. Zapravo, dokazi o povezanosti između nesrećnih okolnosti u detinjstvu i kasnijeg psihijatrijskog poremećaja statistički su otprilike jednako snažni kao povezanost između pušenja i raka pluća.

Sada takođe postoje snažni dokazi da ove vrste iskustava utiču na strukturu mozga, objašnjavajući mnoga abnormalna neuroimaging otkrića koja su prijavljena kod psihijatrijskih pacijenata. I naravno, postoji bezbroj teškoća u odraslom dobu koje takođe doprinose problemima mentalnog zdravlja, uključujući dugove, nesrećne brakove, preterano zahtevna radna okruženja i pretnju nezaposlenosti. Može se tvrditi da je najveći uzrok ljudske patnje – loš odnos sa drugim ljudima, koji se odvija u lošim životnim okolnostima.

Zašto je sve ovo važno? Kao prvo, mnogi psihijatrijski pacijenti u Britaniji osećaju da službe prečesto ignorišu njihove životne priče. Rečima Eleanor Longden, aktivistkinje za mentalno zdravlje: „Uvek pitaju šta nije u redu s tobom, a gotovo nikada šta ti se dogodilo.“ Pacijentima se rutinski n**e snažni lekovi (koji svakako imaju svoje mesto, ali pomažu samo nekim pacijentima), ali veoma retko vrste psiholoških terapija koje bi im mogle pomoći da se suoče sa ovakvim iskustvima, ili čak praktični saveti (na primer, savetovanje o dugovima verovatno ima mesto u lečenju depresije).

Usko medicinski pristup bio je izuzetno neuspešan, uprkos onome što mnogi pretpostavljaju. Dok su se stope preživljavanja i oporavka kod teških fizičkih bolesti poput raka i srčanih bolesti dramatično poboljšale od Drugog svetskog rata, stope oporavka kod teških mentalnih poremećaja nisu se uopšte promenile. Zemlje koje najmanje troše na psihijatrijske službe imaju najbolje ishode kod teških mentalnih poremećaja, dok one koje troše najviše imaju najviše stope samoubistava.

Da stvari budu gore, istraživanja pokazuju da isključivo biološki pristup teži da poveća stigmu povezanu sa mentalnim poremećajima. Što obični ljudi više misle o mentalnim poremećajima kao o genetski određenim bolestima mozga, a manje ih prepoznaju kao reakciju na nesrećne životne okolnosti, to više izbegavaju psihijatrijske pacijente. Isključivo biološki pristup čini previše lakim verovanje da ljudska bića spadaju u dve podvrste: mentalno zdrave i mentalno bolesne.

Na kraju, usko biomedicinski pristup potpuno zanemaruje dimenziju javnog zdravlja. S obzirom na dokaze, trebalo bi da budemo u mogućnosti da dramatično smanjimo rasprostranjenost problema mentalnog zdravlja tako što ćemo se, na primer, baviti siromaštvom u detinjstvu i nejednakošću, otkriti koji su aspekti urbanog okruženja toksični (nije iznenađujuće da život blizu parka izgleda pruža određenu zaštitu od mentalnih poremećaja), i težiti tome da sva naša deca imaju dobroćudno detinjstvo. Neki potencijalni uticaji na mentalno zdravlje (na primer način na koji organizujemo škole) gotovo da nisu ni proučavani. Ne možemo stvoriti mentalno zdraviji svet ako sve vreme provodimo zagledani u epruvete.

To ne znači da biološki pristupi nemaju vrednost, niti da istraživanja genetike i neuronauke psihijatrijskih poremećaja nemaju svoje mesto. I sam sam učestvovao u biološkim studijama. Ali prikazivanje problema mentalnog zdravlja jednostavno kao bolesti mozga može samo povećati stigmu, skreće našu pažnju sa drugih načina na koje možemo pomoći pacijentima, sprečava nas da gradimo zdraviji svet i kod pacijenata podstiče otuđenost, pesimizam i duboki očaj.“

Izvor: Fb stranica The political Self

Fotografija: amirgraphy, Unspelash

07/05/2026
25/02/2026
23/02/2026

“Nije samo nezadovoljenje nagonskih potreba ono što može izazvati frustraciju. Postoje i frustracije koje se dešavaju u narcističkom sektoru ličnosti.

Svima nam je poznato iskustvo da nas katkada više može „pogoditi” neki udarac na našu sliku o sebi, neka povređena „sujeta”, nego nedostatak mogućnosti zadovoljenja nagona. Ili, pak, povreda slike o nekome ili nečemu što idealizujemo, doživljavamo kao ideal, i osećamo da smo deo toga.

Naši objekti, osobe koje nas odgajaju i za koje se vezujemo dok smo mali, ne zadovoljavaju samo naše nagone. Oni nam pomažu da izgradimo pozitivnu sliku o sebi, samopoštovanje, samopouzdanje, poverenje... Isto tako nam je važno da i mi razvijemo pozitivnu sliku o njima, da se osećamo okruženima jakim, sposobnim, dobrim, umirujućim, prihvatajućim ljudima, da smo deo njih i, samim tim, da smo i mi slični njima.

Takva iskustva grade jezgro narcističkog sektora ličnosti, dve strukture koje je Kohut nazvao „idealizovana roditeljska slika” i „grandiozni self ”. Dete ima prirodnu potrebu da vidi svoje prve objekte kao idealne ( „Moj tata je najjači... moja mama je najbolja... može sve...”) i da, primarnim poistovećivanjem sa njima, vidi i sebe kao centar sveta, veličanstveno biće.

Te dve psihološke strukture, iako su na svojim razvojnim počecima sastavljene od idealizacija i grandioznosti, osnova su za dalji razvoj narcističkog sektora ka zrelim idealima i samopoštovanju. Ako su narcističke potrebe zadovoljene, dolazi do kohezije u narcističkom sektoru ličnosti i do postepenog sazrevanja, smanjivanja idealizacije i grandioznosti.

Funkcije održavanja doživljaja sopstvene vrednosti koje su obavljali selfobjekti (roditelji, negovatelji) postaju pounutrene funkcije, osoba sama održava doživljaj sopstvene vrednosti i vrednosti drugoga, ima razvijene ideale, ambicije i zrelo samopoštovanje.

Frustracije narcističkih potreba koje su prejake mogu dovesti do nedostatka osećaja kohezivnosti u doživljaju sebe i značajnog drugog, i do aktiviranja odbrambenih mehanizama koje psiha deteta upošljava kako bi doživljaj frustracije bio podnošljiv.

Mehanizmi odbrane od frustracija narcističkih povreda uglavnom se zasnivaju na nekom falsifikovanju stvarnosti. Ako ne mogu da podnesem frustraciju, mogu da negiram želju (želju da se osećam vrednim, ambicije, ideale), da je obezvredim, projektujem u drugoga, okrenem u suprotnost, ili da se grčevito trudim da zadovoljim želju na infantilan način raznim oblicima manipulacije drugima.

Nezadovoljenje bazičnih narcističkih potreba dovodi do osećanja bezvrednosti i razočaranja u objekte. Takva osećanja se ne mogu podneti i javljaju se odbrambeni pokušaji da se restaurira narcistička ravnoteža kroz održavanje nerealne grandiozne slike o sebi i kroz nekritičnu idealizaciju. Ti pokušaji restauracije oštećenog narcizma osnova su narcističke patologije (Kohut, 1971). Ono što je bila normalna faza u razvoju zdravog narcizma deteta postaje patologija kod odrasle osobe.

Narcistička povredljivost, netolerancija na frustraciju narcističkih potreba, dovodi do kreiranja „skupih” odbrana (cena je nerealnost, „umišljenost”, „kompleks više vrednosti” kao odbrana od „kompleksa niže vrednosti”, jaka sujeta... ili negiranje i potiskivanje narcističkih potreba, ambicija, ideala, stidljivost, „lažna skromnost”, odsustvo ambicija i ideala).”

Izvod iz knjige "Razvoj bazičnih emocionalnih kompetencija u OLI integrativnoj psihodinamskoj psihoterapiji" Nebojše Jovanovića, autora OLI IPP i osnivača OLI centra

26/01/2026
24/12/2025

"Što duže živim, sve dublje shvatam da je ljubav - bez obzira da li kao prijateljstvo ili porodica ili romansa - rad odražavanja i uvećavanja svetlosti druge osobe. Nežan rad. Istrajan rad. Rad koji spašava život u trenucima kada nam život i stid i tuga zaklone našu svetlost, tako da je više ne vidimo, ali još uvek postoji osoba sa jasnim vidom i ljubavlju koja nam uzvraća tu svetlost. U našim najboljim trenucima, mi smo ta osoba za drugog."
James Baldwin
slika: Bogdan Zwir

06/12/2025

Ponekad nas ne poljuljaju velike stvari, već "detalji" u tuđem ponašanju.
Jedna poruka manje, jedna šala previše, jedna neusklađenost — i perspektiva se promeni. Ovim ne podržavamo cepidlačenje, radi se o onome što su zaista indikatori uzajamne kompatibilnosti i "naštimovanosti". Dolaze u vidu konzistentnih radnji koje otkrivaju nečiju emocionalnu dostupnost, sigurnost, nameru ili granice.
Ponekad je to nešto veoma jednostavno — trenutak kada smo bili ranjivi, otvoreni, iskreni… a druga osoba nas je baš tada “nespretno” ubola u najosetljivije mesto.
Možda šalom na naš račun, kada nam je zaista najmanje do šale. Kada nam je neophodno razumevanje.
Možda komentarom koji nas minimizira u trenucima kada je naše samopouzdanje kao "Bambi na ledu".
Možda distancom baš kada smo tražili da nas malo ogreje bliskost.
Naizgled mala stvar — ali dovoljna da pokaže mnogo.
Zato nešto što možda spolja deluje kao "sitan znak "— nama može da govori istinu koju velika obećanja ne mogu da sakriju.
Ponekad je upravo ta „mala akcija“ ono što nam je trebalo da jasnije vidimo odnos, sebe i ono što zaslužujemo.
👇Pitanje za vas: Šta je vama poslednji put promenilo perspektivu?
🙏🏻

Address

Niš
18000

Telephone

+4792527847

Website

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Onlajn Savetodavni i Psihoterapijski Rad posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Shortcuts

Share

Category