05/11/2026
Za početak ove priče s vama ću podijeliti jednu vrlo subjektivnu misao koja je meni značajna. Ja čvrsto vjerujem da svako biće koje uđe u naš život i s nama stvori neki odnos u naš život dolazi s razlogom. Čak i ako je taj odnos bolan. Čak i ako traje kratko.
To je jedno od mojih najčvršćih uvjerenja i jedna od onih razlika između mog umjetničkog i Dinkova znanstvenog duha na koje se u razgovorima uvijek iznova vraćamo i uporno pokušavamo uvjeriti jedno drugo u svoju perspektivu ne shvaćajući da u tim trenucima doista jedno drugome govorimo različitim jezicima.
Mnogo smo p**a o tome raspravljali. Dinko bi rekao da je takvo magijsko razmišljanje pogrešno i da me štiti od prihvaćanja egzistencijalne tjeskobe, pogotovo nakon neuspjeha, gubitka ili traume.
Možda je i u pravu. Možda gledanje na život kao na školsku učionicu, u kojoj čak i iskustva koja izazivaju patnju imaju nekakav smisao i vrijednost, nije objektivno ni racionalno. Možda nije uvijek ni dobro za mene. Ali hej, tko kaže da baš sve svoje ružičaste filtere trebam skloniti s očiju? Neki od njih imaju važnu ulogu u onome što jesam.
Dopustite da vam objasnim.
Malo ranije ovoga tjedna zauvijek nas je napustio naš cimer, pas Tyler.
On nije bio naš pas, niti je ikada bio ičiji osim svoj. Prvih nekoliko godina života proveo je u azilu, a zatim je došao k nama i tu proveo preostalih dvanaest godina svog psećeg života.
Dijelom našeg života postao je nakon samo jedne zajedničke šetnje u azilu. Tada se zvao Marin, ali podsjetio me na mog glazbenog idola Stevena Tylera pa je već tijekom te šetnje dobio novo ime. Nismo još ni stigli kući, a već smo počeli mijenjati jedno drugome život, za početak tako malom stvari kao što je ime.
Vrlo brzo zaboravio je da se nekoć odazivao na ime Marin, a on i ja stvorili smo svoje rituale koje smo obožavali. Svakoga dana išli smo u golemu šetnju šumicom iza pruge, gdje bismo viđali srne i zečeve i gdje smo oboje bili istinski sretni. Ondje život neko vrijeme nije tražio ništa od nas. Bilo je dovoljno da hodamo.
Tyler je bio anksiozan pas koji nije volio ljude, ali te je šetnje obožavao. Ja sam tada bila anksiozna djevojka, vrlo zbunjena izborima koje je život stavljao pred mene. Sve mi se činilo važno, a malo toga jasno. Mogla sam razumjeti zašto je on u tim šetnjama bio toliko sretan jer sam nekako, hodajući uz njega, shvatila da sam u njima puno sretnija i ja.
Nismo znali mnogo o tome kako pomoći jedno drugome. Ali znali smo put do šumice iza pruge.
Nekoliko godina kasnije dogodio se lockdown. Svakoga dana nakon posla uhvatila bih povodac, nabila slušalice, pustila white album od Beatlesa koji sam repeptivno slušala valjda zato što je imao tu neku postapokaliptičnu notu baš kao i stvarnost koju sam tad živjela i Tajli i ja krenuli bismo u svoju veliku šetnju. Dani su nalikovali jedan drugome, a mi smo u svakome od njih imali to malo mjesto kojem smo pripadali.
On je znao put i vodio je, a ja sam znala da ga trebam pustiti da vodi i usmjerava. U protivnom bi se ukopao na mjestu i jasno mi dao do znanja da se ne slaže s mojim izborom. Neke se rasprave, očito, mogu vrlo uspješno voditi i bez ijedne izgovorene riječi.
Rutina mu je bila potrebna. Volio ju je, pomagala mu je, a sad kad razmislim, pomagala je i meni. U svijetu u kojem je toliko toga odjednom postalo neizvjesno, mi smo još uvijek znali kojim ćemo putem krenuti i gdje ćemo zastati.
Kad bismo stigli do cilja, ja bih sjela na klupu, gledala oko sebe i slušala glazbu, a on bi pio vodu iz Drave. Neko bismo vrijeme ostali tako, svatko zaokupljen svojim malim dijelom svijeta. A onda bismo, gotovo kao da smo razgovarali i dogovorili se, oboje krenuli natrag.
U tim trenucima Tajli nije bio samo pas. Bio je moje društvo. Netko s kim sam imala običaje i rutine kojima smo se oboje radovali jer su nam značili i pomagali. Netko uz koga nisam morala objašnjavati zašto mi je teško niti smišljati što bih trebala reći.
Bili smo jedno drugome potpora, onako kako smo znali. Korak uz korak, svakoga dana.
Već dugo za Tylera takve šetnje nisu bile moguće. Naš je put ostao ondje, iza pruge i uz Dravu, ali njegove ga noge više nisu mogle prijeći.
I dok sam ga u ponedjeljak držala za šapu i ispraćala u ono za što se nadam da je povratak u mlade dane i vječno trčanje po livadama, jedino što sam mislila bilo je da bih sve u tom trenutku dala da on i ja možemo još samo jednom u našu predugu i besciljnu šetnju.
Da ga još jednom pustim da vodi. Da se ukopa ako odaberem pogrešan smjer. Da sjedim na klupi i čekam dok ne bude spreman krenuti kući.
Možda je upravo u tome bio njegov razlog. U svim tim šetnjama koje nisu vodile nikamo posebno, a u kojima sam se polako vraćala sebi.
Moj me pas naučio da je mir dostupan i jednostavan. Da ga ponekad samo trebam sebi dopustiti.
On je znao put do njega mnogo prije mene.