Kognitivna Muza

Call Website Contact the practice

Kognitivna Muza Individualno i partnersko psihološko savjetovanje
online i uživo
KBT edukant
Gottman terapija parova

Za početak ove priče s vama ću podijeliti jednu vrlo subjektivnu misao koja je meni značajna. Ja čvrsto vjerujem da svak...
05/11/2026

Za početak ove priče s vama ću podijeliti jednu vrlo subjektivnu misao koja je meni značajna. Ja čvrsto vjerujem da svako biće koje uđe u naš život i s nama stvori neki odnos u naš život dolazi s razlogom. Čak i ako je taj odnos bolan. Čak i ako traje kratko.

To je jedno od mojih najčvršćih uvjerenja i jedna od onih razlika između mog umjetničkog i Dinkova znanstvenog duha na koje se u razgovorima uvijek iznova vraćamo i uporno pokušavamo uvjeriti jedno drugo u svoju perspektivu ne shvaćajući da u tim trenucima doista jedno drugome govorimo različitim jezicima.

Mnogo smo p**a o tome raspravljali. Dinko bi rekao da je takvo magijsko razmišljanje pogrešno i da me štiti od prihvaćanja egzistencijalne tjeskobe, pogotovo nakon neuspjeha, gubitka ili traume.

Možda je i u pravu. Možda gledanje na život kao na školsku učionicu, u kojoj čak i iskustva koja izazivaju patnju imaju nekakav smisao i vrijednost, nije objektivno ni racionalno. Možda nije uvijek ni dobro za mene. Ali hej, tko kaže da baš sve svoje ružičaste filtere trebam skloniti s očiju? Neki od njih imaju važnu ulogu u onome što jesam.

Dopustite da vam objasnim.

Malo ranije ovoga tjedna zauvijek nas je napustio naš cimer, pas Tyler.

On nije bio naš pas, niti je ikada bio ičiji osim svoj. Prvih nekoliko godina života proveo je u azilu, a zatim je došao k nama i tu proveo preostalih dvanaest godina svog psećeg života.

Dijelom našeg života postao je nakon samo jedne zajedničke šetnje u azilu. Tada se zvao Marin, ali podsjetio me na mog glazbenog idola Stevena Tylera pa je već tijekom te šetnje dobio novo ime. Nismo još ni stigli kući, a već smo počeli mijenjati jedno drugome život, za početak tako malom stvari kao što je ime.

Vrlo brzo zaboravio je da se nekoć odazivao na ime Marin, a on i ja stvorili smo svoje rituale koje smo obožavali. Svakoga dana išli smo u golemu šetnju šumicom iza pruge, gdje bismo viđali srne i zečeve i gdje smo oboje bili istinski sretni. Ondje život neko vrijeme nije tražio ništa od nas. Bilo je dovoljno da hodamo.

Tyler je bio anksiozan pas koji nije volio ljude, ali te je šetnje obožavao. Ja sam tada bila anksiozna djevojka, vrlo zbunjena izborima koje je život stavljao pred mene. Sve mi se činilo važno, a malo toga jasno. Mogla sam razumjeti zašto je on u tim šetnjama bio toliko sretan jer sam nekako, hodajući uz njega, shvatila da sam u njima puno sretnija i ja.

Nismo znali mnogo o tome kako pomoći jedno drugome. Ali znali smo put do šumice iza pruge.

Nekoliko godina kasnije dogodio se lockdown. Svakoga dana nakon posla uhvatila bih povodac, nabila slušalice, pustila white album od Beatlesa koji sam repeptivno slušala valjda zato što je imao tu neku postapokaliptičnu notu baš kao i stvarnost koju sam tad živjela i Tajli i ja krenuli bismo u svoju veliku šetnju. Dani su nalikovali jedan drugome, a mi smo u svakome od njih imali to malo mjesto kojem smo pripadali.

On je znao put i vodio je, a ja sam znala da ga trebam pustiti da vodi i usmjerava. U protivnom bi se ukopao na mjestu i jasno mi dao do znanja da se ne slaže s mojim izborom. Neke se rasprave, očito, mogu vrlo uspješno voditi i bez ijedne izgovorene riječi.

Rutina mu je bila potrebna. Volio ju je, pomagala mu je, a sad kad razmislim, pomagala je i meni. U svijetu u kojem je toliko toga odjednom postalo neizvjesno, mi smo još uvijek znali kojim ćemo putem krenuti i gdje ćemo zastati.

Kad bismo stigli do cilja, ja bih sjela na klupu, gledala oko sebe i slušala glazbu, a on bi pio vodu iz Drave. Neko bismo vrijeme ostali tako, svatko zaokupljen svojim malim dijelom svijeta. A onda bismo, gotovo kao da smo razgovarali i dogovorili se, oboje krenuli natrag.

U tim trenucima Tajli nije bio samo pas. Bio je moje društvo. Netko s kim sam imala običaje i rutine kojima smo se oboje radovali jer su nam značili i pomagali. Netko uz koga nisam morala objašnjavati zašto mi je teško niti smišljati što bih trebala reći.

Bili smo jedno drugome potpora, onako kako smo znali. Korak uz korak, svakoga dana.

Već dugo za Tylera takve šetnje nisu bile moguće. Naš je put ostao ondje, iza pruge i uz Dravu, ali njegove ga noge više nisu mogle prijeći.

I dok sam ga u ponedjeljak držala za šapu i ispraćala u ono za što se nadam da je povratak u mlade dane i vječno trčanje po livadama, jedino što sam mislila bilo je da bih sve u tom trenutku dala da on i ja možemo još samo jednom u našu predugu i besciljnu šetnju.

Da ga još jednom pustim da vodi. Da se ukopa ako odaberem pogrešan smjer. Da sjedim na klupi i čekam dok ne bude spreman krenuti kući.

Možda je upravo u tome bio njegov razlog. U svim tim šetnjama koje nisu vodile nikamo posebno, a u kojima sam se polako vraćala sebi.

Moj me pas naučio da je mir dostupan i jednostavan. Da ga ponekad samo trebam sebi dopustiti.

On je znao put do njega mnogo prije mene.

Zato što se to tako radiBio jednom jedan dječak kojeg su kroz život učili tko da bude.Dok je bio malen, slušao je. Začeš...
23/10/2026

Zato što se to tako radi

Bio jednom jedan dječak kojeg su kroz život učili tko da bude.

Dok je bio malen, slušao je. Začešljavao je kosu uredno kako mu je majka rekla, pozdravljao i smješkao se, čak i susjedu koji je djeci uzimao loptu jer su se preglasno igrali na ulici i sve zato što su mu odrasli rekli da se to tako radi.

Kad je odrastao, upisao je fakultet koji će mu donijeti dobar posao – jer su mu rekli da pametni ljudi to tako rade.

Pronašao je posao koji nije osobito volio, ali je bio siguran i dobro plaćen. Svakoga je jutra ustajao, oblačio košulju i odlazio na posao. Nije se mnogo žalio. Uostalom, govorili su mu da treba biti zahvalan na onome što ima.

A ipak, ponekad bi se, dok bi se ujutro brijao pred ogledalom, zagledao u vlastito lice i osjetio neku neobičnu prazninu.

Nije znao što mu nedostaje.

Jednoga dana, dok se vraćao s posla, ugledao je dječaka kako sjedi na rubniku i plače. Pokraj njega ležala je lopta.

„Što se dogodilo?”, upitao ga je.

„Susjed mi je uzeo loptu jer smo bili preglasni.”

„Pa zašto mu nisi ništa rekao?”

Dječak ga je začuđeno pogledao.

„Mama kaže da se odraslima ne smije proturječiti.”

Mladi čovjek je zašutio jer se odjednom sjetio sebe, uredno začešljane kose i osmijeha koji je godinama poklanjao ljudima čak i onda kada mu nije bilo do smijanja.
„A što si mu želio reći?” upitao je dječaka.
“Da nije pošteno. I da nam vrati loptu.”
“Zašto nisi?”
„Zato što se to ne radi.”

Čovjek je dugo gledao dječaka. A onda ga je upitao:

„A tko odlučuje što se radi?”

NASTAVAK U KOMENTARU 😊

Dinko i ja oduvijek smo pisali objave tako da osoba koja je napiše da drugoj osobi da pregleda tekst, a objava ide na st...
29/09/2026

Dinko i ja oduvijek smo pisali objave tako da osoba koja je napiše da drugoj osobi da pregleda tekst, a objava ide na stranicu tek nakon zelenog svjetla.

I tako sam ja danas, potaknuta razgovorom s jednom čitateljicom, napisala i dala Dinku da pročita ove „znakove kraja“.

„Objava je dobra. Samo, ljudi će htjeti čuti što da rade ako i sami prolaze kroz udaljavanje“, rekao je moj dragi muž, uvijek usmjeren na rješenje.

„Pa ne mogu im ja dati rješenje. To je tako individualno.“

„Znam. Samo ti kažem da će biti puno pitanja u inbox koja će ići u smjeru: ‘Što da sada radimo?’“

I doista sam pomislila: što napraviti kada ti ono što čitaš zvuči zastrašujuće poznato i shvatiš da se upravo to dogodilo tebi? I to s osobom koja ti je nekoć bila najbliža, a sada više ne znaš kako doprijeti do nje?

Što napraviti?

Kao i kod većine problema, prvi je korak osvijestiti da postoji: Emocionalno smo se udaljili. I smjestiti ga u središte zajedničke pozornosti.

A prije nego što ga počnemo rješavati, pokušati ga razumjeti. Kada smo se počeli udaljavati? Što se tada događalo? Kada smo se posljednji put osjećali povezano? Je li nešto među nama ostalo neizgovoreno ili nerazriješeno?

Važno je razumjeti i da ovakav problem ne nestaje nakon jednog razgovora, dobrog spoja ili romantičnog poklona. Ponovno približavanje traži vrijeme, zainteresiranost, znatiželju i, prije svega, OBOSTRANO ulaganje.

Ako ta spremnost postoji, emocionalno udaljavanje ne mora biti znak kraja. Možda je znak da odnos više ne može nastaviti na isti način i da trebamo pronaći neki novi način bivanja zajedno.

Ako spremnost postoji samo s jedne strane, važno je priznati granice vlastite moći. Možemo otvoriti razgovor, pružiti ruku i mijenjati vlastiti dio odnosa. Ali odnos ne možemo obnoviti sami.

A ako obostrane spremnosti više nema, jedno od mogućih rješenja može biti i prekid.

Ne zato što je svaka udaljenost nepovratna.
Nego zato što za približavanje ipak treba dvoje.
Možemo napraviti prvi korak prema drugome. Možemo napraviti i drugi.
Ali ne možemo prijeći cijeli put umjesto njega.

Stavi nam ♥️ ako ti se svidjela objava ili nam napiši svoje viđenje.

PRIČA O UPOZNAVANJU ♥️ „Kako umišljenog dečka sam sad upoznala, nemaš pojma!“ započela sam razgovor sa Sarom dok smo izl...
05/09/2026

PRIČA O UPOZNAVANJU ♥️

„Kako umišljenog dečka sam sad upoznala, nemaš pojma!“ započela sam razgovor sa Sarom dok smo izlazile iz noćnog kluba u kojem smo kao hostese predstavljale novu Toyotu. Odjevene u uske tuba haljine s velikim šalovima oko vrata, ispeglanih kosa i vrlo tanko počupanih obrva, držeći ogromne torbice u rukama, hodale smo tako u ponoć 2010. gradom, a ja sam i dalje bila fascinirana osobom koju sam upoznala.

Dok smo mi stajale uz novi automobil i s velikim, već uvježbanim osmijehom na licu predstavljale novi automobil, on je, skupa sa svojim bendom i s bendom OpćaOpasnost u klubu imao koncert.

Jedno drugo nismo doživljavali sve dok se nismo slučajno susreli u backstageu. On je čekao prijatelja, ja sam čekala Saru koja je telefonski razgovarala s dečkom u WC-u. Bila je to jedinstvena prilika u kojoj su se sudarila dva različita svijeta. Njegov alternativni svijet rock subkulture zbog čega su ga svi znali kao kreativnu osobu i moj svijet djevojke koja je zarađivala radeći poslove hostese i modela te zbog toga svima bila poznata samo kao – jedna od lijepih cura.

Sjedili smo jedno vrijeme promatrajući se s prikrivenim, ali očitim zanimanjem preko stola sve dokon nije progovorio.

„Viđao sam te na faksu.“

„Da, ja sam hrvatski i književnost“ rekla sam mu, spremno prihvaćajući razgovor.

Pokunjio je lice kad sam mu to rekla i time uspješno izgubio prvi bod.

„Ja sam na psihologiji!“

„Naravno da jesi“, pomislila sam. Skupina najpretencioznijih studenata na Filozofskom fakultetu uvijek se kretala negdje u magli konceptualizma mislećih filozofa i sveznajućih psihologa.

„Jel teško?“ – pitala sam, znajući za trend padajućih studenata psihologije koji su doživljavali slomove živaca zbog profesora čija su imena bila toliko ozloglašena da smo se i mi micali s hodnika kad bi njime hodio netko poput prof. Kolesarića s kojim kao lingvisti nikad i na sreću nismo imali posla.

„Nije“, rekao je opušteno, možda čak i pomalo drsko.

Svidjelo mi se ta drskost jer sam imala dvadeset godina i mislila sam da su drski dečki jako sexy i jer mu je pristajalo.

Imao je razbarušenu dugačku narančastu kosu, vrlo simetrično lice s punim usnicama, bio je visok i odjeven u raskopčanu košulju ispod koje se nazirao niz ogrlica, a na svakom prstu ruke imao je po minimalno jedan prsten. Izgledao je baš poput Bon Jovija, a sve na njemu odavalo je dojam samopouzdanog i pomalo zločestog dečka.

„Kladim se da te mogu pročitati.“ rekao je zatim, a moja naklonost izblijedila je poput iskuhane crne majice.

Okrenula sam očima i pogledala prema WC-u. Sara je još uvijek bila na telefonu s dečkom i ja sam svakako još uvijek morala sjediti tamo čekajući ju.

„Dobro, pročitaj me, veliki psiholože!“ – prihvatila sam igru.

Počeo je govoriti. Ocijenio me kao osobu koja može dobiti sve što želi i koja je navikla dobiti sve što želi. Ja sam tu njegovu opasku shvatila kao da mi želi reći da sam razmažena.

Nedugo zatim, Sara je izašla iz WC-ai ja sam izašla s njom van.

Čitavim putem kući drvila sam joj o tom dečku iz Wasteda koji je neviđeno prepotentan!

Ono što nisam htjela priznati jest da mi je ostao u pamćenju. Nisam htjela priznati ni koliko me se dojmilo upoznati nekoga tko je toliko drugačiji od svih ljudi koje sam upoznala i s tolikom svjesnošću nosi tu svoju autentičnost. U gradu u kojemu se svi odijevaju isto, izlaze u iste noćne klubove, slušaju istu glazbu, pričaju o istim stvarima i maksimalno se trude biti neprimijećeni, a prihvaćeni, on je stršao baš kao što bi stršao Eiffelov toranj da su ga kojim slučajem pomislili postaviti negdje usred slavonskog polja.

Više od svega, pogodilo me to što je rekao da mislim da mogu dobiti sve što želim. Imala sam dvadeset godina i bila daleko od te njegove procjene. Živjela sam u disfunkcionalnom domu u kojem je uvijek nedostajalo novca pa sam ja radila kako bi omogućila sebi, ali i obitelji bolji život. Živjela sam želeći ostvariti ljubav, a opet gledajući svakodnevno kako ljubav može poći po zlu i sve uključene učiniti katastrofalno nesretnima.

Nisam o tome govorila nikome, stidjela sam se i smatrala da bi bila osuđivana od drugih da ikome kažem da mi je teško, ali kad je on rekao da misli da mogu imati sve, nekako sam u tom trenutku skoro progovorila i podijelila mu svoju istinu. Osobi koju nisam poznavala, ali u isto vrijeme osobi koja me pogledala u oči i vidjela nešto što možda ni ja sama nisam znala.

…

2010. pretočila se u 2011. Bilo je iznimno toplo ljeto, ja sam prekinula dugogodišnju vezu i svečano se zaklela prijateljicama da ću biti single i iskorištavati svoju novostečenu slobodu izlazeći s njima svakodnevno. Kupale smo se, putovale i radile loše plaćene studentske poslove, pile smo vodku iz lubenice i gumenih bombona, tugovale za Amy i tražile svaku i najmanju moguću izliku da dočekamo zoru gledajući u nebo, a ne u zidove.

I tako smo jednu večer Dina i ja završile na nekom pjena partiju.

„Onaj tamo te stalno gleda!“ – rekla mi je Dina. Digla sam pogled i ugledala poznatu narančastu grivu i osmijeh koji je virio ispod nje.

Imao je najbizarniju odjevnu kombinaciju koju sam mogla zamisliti. Kockastu košulju kratkih rukava na ¾ Nike sportske hlače, s čarapama nategnutim do pola gležnja (što 2011. nije bilo u trendu) i patikama u nekoj neobičnoj boji.

Čitav dojam izgledao je kao da je netko spojio štrebera SteveaUrkela (iz serije FamilyMatters) i rock'n'roll kralja Stevena Tylera iz Aerosmitha. Njega, vidjelo se, njegova odjeća uopće nije zanimala i bilo je jasno da nije proveo mnogo vremena odmjeravajući se ispred ogledala prije no što je krenuo van. Bilo je jasno da mu to što izgleda neobično ne predstavlja nikakav problem i opet – taj stav mi se svidio.

Drugim riječima, njegova modna katastrofa me oduševila do te mjere da sam mu odlučila prići.

Vrlo samouvjereno, znajući da izgledam super u svojoj minici i štiklama u kojima bi me sad uhvatila vrtoglavica samo da ih nazujem – prišla sam mu iu isto vrijeme inteligentno i elokventno rekla:

„Bok!“

Odgovorio je i odmah me nešto upitao vjerojatno pretpostavljajući da sam svoj maksimum zavođenja postigla sexy hodom prema njemu i pozdravom uz veliki blistavi osmijeh.

Prošlo je pola sata, a nas smo dvoje ušli u temu veza. On je prekinuo vezu dugu pet godina i nije bio siguran osjeća li nešto prema toj djevojci. Ja sam prekinula odnos dug 4 godine i bila apsolutno sigurna da prema bivšem ne osjećam ništa.

Dijelili smo. Smijali se.

Odjednom, začula sam kako kafići po Tvrđi (dio grada u Osijeku u kojem su svi noćni klubovi) gase glazbu. Ljudi oko nas više nije bilo. Pomalo nestrpljiva, Dina je rekla da bismo mogle na burek i kući (osječka afterizlazak tradicija).

Nevoljko sam pristala. Ustala sam i sjetila sam se da mi je neki dečko tijekom te večeri poklonio ružu. Želeći mu dati do znanja da sam uživala u razgovoru bez da zaista to moram izgovoriti, uzela sam ružu u ruku i poklonila mu je.

Pokušala sam se iskulirati na putu kući, ali već tad samo pomalo lebdjela. Dina me zezala i govorila mi: „Sviđa ti seeeeeeee!“

I svidio mi se. Bio je dečko s kojim me nitko nikad ne bi zamislio, a ja djevojka koju nitko ne bi smjestio pokraj njega. Kretali smo se u dva potpuno drugačija svijeta, izgledali smo drugačije, odijevali se drugačije. Ja sam bila odjevena da privučem pažnju, ne zato što sam htjela pažnju već zato što sam se skrivala iza fasade 'lijepe cure' i to mi je sasvim odgovaralo, a on je bio odjeven dajući do znanja da ga briga za pažnju. A opet, dok smo pričali imala sam osjećaj da smo goli i da postojimo samo mi, ogoljeni od svih etiketa i nesigurnosti. Nikad prije nisam to osjetila i željela sam još.

Dva dana poslije javio mi se na messenger. Dopisivali smo se, slali jedno drugome pjesme, smijali se i bili budni dugo u noć s otvorenim chat boxom iščekujući novu poruku jedno od drugoga.

Izašli smo na prvi spoj i sjedili na lijevoj obali Drave gledajući grad ispred nas i ne shvaćajući da će taj grad u idućih 12 godina postati naše igralište i svjedokom naših uspomena, ludosti koje smo zajedno izvodili i ljubavi koju često nismo mogli imenovati nijednom poznatom riječju koja bi odrazila snagu i maniju koju smo osjećali jedno prema drugome.

Sjetim se često te zime 2010. u kojoj je jedan nadobudni dječak rekao jednoj uvredljivoj djevojčici da može imati sve što želi. On nije znao, kad je to rekao, da ona zapravo želi ljubav. Onu ljubav koja se ne potroši, onu ljubav koja ne završi u suzama, već ljubav koja raste i donosi obilje.

A ona nije znala da je on u pravu.

Može imati i ima – sve što je ikad htjela.

Kad pokušavamo naučiti „što muškarci vole“ ili „što žene žele“, lako počnemo prilagođavati sebe stereotipu o tome kakvi ...
01/09/2026

Kad pokušavamo naučiti „što muškarci vole“ ili „što žene žele“, lako počnemo prilagođavati sebe stereotipu o tome kakvi bismo trebali biti da bismo bili poželjni.

Ali cilj nije svidjeti se muškarcima ili ženama općenito. Cilj je pronaći konkretnu osobu kojoj odgovara ono što jesmo, čije potrebe možemo razumjeti i čiji je način voljenja nešto što nam makar djelomično odgovara. Čak i kad pronađemo takvu osobu, puno će p**a doći do neshvaćanja i nesporazuma. I to je jedan neizostavni dio ljubavnog p**a. Dinko često meni kaže da čak i nakon 15 godina često ima dojam da me uopće ne poznaje.

Ponekad to kaže s nekom ljutnjom i očajanjem. Ja se nekad osjećam isto tako, no tješi me to da smo oboje i dalje tu, spremni upoznavati one dijelove koje ne znamo i ne razumijemo.

Razum, osjećaji i velika crna zmijurinaMoj strah od zmija toliko je snažan da ih ne mogu gledati ni na televiziji. Ali d...
24/08/2026

Razum, osjećaji i velika crna zmijurina

Moj strah od zmija toliko je snažan da ih ne mogu gledati ni na televiziji. Ali da bih vam vjernije dočarala razmjere tog straha, evo jedne situacije.

Bili smo na vikendici s Dinkovim bratom i njegovim sinom, našim nećakom Filipom, koji je sa sobom ponio gumenu zmiju. Ja sam se od nje držala na pristojnoj udaljenosti, što su Dinko i njegov brat, naravno, primijetili i odlučili iskoristiti.

Nagovorili su Filipa da mi priđe s leđa i stavi mi zmiju oko vrata.

Moja reakcija, koju su usput i snimili, bila je upravo ono čemu su se nadali. Vrisnula sam iz petnih žila i oslobodila svoju inner Balkanku, nižući arsenal psovki za koji nisam ni znala da ga posjedujem. Pred djecom, svekrom, svekrvom i vjerojatno svim susjedima u radijusu od deset kilometara. Ispaljivala sam ih bez odabira prikladnosti, žrtve i smjera kao Yosemite Sam.

Zbog gumene zmije.

I tako smo prije nekoliko tjedana Dinko, Lena, Leo, naš pas i ja stigli na more. Odabrali smo kamp kućicu u borovoj šumi i, dok sam oduševljeno prilazila prekrasnoj drvenoj kućici s velikim trijemom i lampicama, usput promatrajući malene plavozelene guštere nešto sam čula.

Moje glasno oduševljenje uskomešalo je nešto u travi.

Golema crna zmija užurbano je počela gmizati i, na moj šok, stravu i ostvarenje najgoreg mogućeg scenarija, zbrisala ravno pod našu kućicu.

Dinko je prošao pokraj mene i pogledao me pogledom koji me momentalno naživcirao. U njemu nije bilo ni najmanjeg straha od zmije, nego isključivo panika da ću ja sada napraviti dramu i odbiti ući u kućicu.

„Je, ljubavi, velika je. Ali potpuno je crna, nije poskok, nije otrovna i vrlo vjerojatno je već otišla dalje. One se nas boje.“

„Mama, to je samo zmija“, dodala je Lena i potpuno opušteno otišla s njim na trijem.

Ja sam ostala stajati s Leom u naručju, pomalo u freezeu, dok je moj um već krenuo raditi ono što umovi u strahu rade najbolje.

Pisati scenarij.

Zmija, dakako, čeka noć. Zatim pronalazi jednu od rupica u podu kućice. Ulazi unutra. Kreće prema mojim bebama.

A onda su krenule varijacije na temu „Što ako?“, svaka nevjerojatnija od prethodne. Što sam više razmišljala, to sam pronalazila više razloga za strah. Moj um polako je stvarao oluju, a ja sam stajala usred nje kao da je svaka misao koja mi prolazi glavom činjenica.

I tu sam pokušala napraviti ono što toliko dobro znam u teoriji.

Odvojiti ono što se dogodilo od priče koju je moj um ispričao o tome što se dogodilo.

Činjenica je bila: vidjela sam zmiju. Zmija se udaljila od mene i zavukla pod kućicu.

Moja interpretacija bila je nešto bliža ovome: zmija je došla s jasnom namjerom da uništi moj godišnji odmor i vrlo vjerojatno već razrađuje plan napada.

Sad se smijem. Tada mi nije bilo ništa smiješno.

Pa sam se počela pitati: jesu li zmije doista mali zlikovci koji čekaju noć kako bi napali ljude na godišnjem odmoru?

Ne, Izabela. To bi bio zaplet vrlo lošeg, ali nažalost vjerojatno vrlo popularnog holivudskog filma.

Što je onda vjerojatnije objašnjenje?

Zmije se boje ljudi. I uz to - zmije jedu guštere.

Drugim riječima, sasvim je moguće da je ova jadnica sada negdje jednako traumatizirana susretom sa mnom, gladna jer sam joj svojom drekom otjerala večeru koju je upravo snajpala.

Zatim sam se zapitala: koje još činjenice imam?

Odlučila sam pitati susjede jesu li posljednjih dana imali bliskih susreta sa zmijama. Simpatični Austrijanci rekli su da nisu vidjeli nijednu.

U tom trenutku strah više nije izgledao jednako golemo.

Ne zato što sam samu sebe uvjerila da se ništa loše ne može dogoditi. Nisam mogla imati tu garanciju. Nego zato što sam prestala svaku misao koju je moj prestrašeni um proizvodio tretirati kao činjenicu.

Ušla sam u kućicu. Ipak sam pozatvarala sve rupe, jer kognitivna fleksibilnost ne znači da moramo izgubiti baš sav zdrav razum, i provela s obitelji godišnji svog života.

Zmija nam više nije dolazila u posjet.

Za što je, nakon našeg prvog susreta, ni najmanje ne krivim.

1. Daj da ti nacrtam,  - kad bi osobni rast prestao biti međupredmetna tema u školama i postao obvezni predmet, ova bi k...
17/07/2026

1. Daj da ti nacrtam, - kad bi osobni rast prestao biti međupredmetna tema u školama i postao obvezni predmet, ova bi knjiga bila udžbenik. I to je rečenica koja mi je prva pala na pamet dok sam čitala knjigu NAŠE Tee, jedne predivne i jednostavne osobe koja je svoju jednostavnu a preciznu sposobnost objašnjavanja precrtala u ovu knjigu. Često ljudi misle da shvatiti psihologiju i živjeti zadovoljno zahtijeva znanje vrlo kompleksnih procesa (koji nisu dostupni svima već samo onima koji imaju veću svijest ili što već), no Tea je pokazala da nježan i ranjiv narativ, prizemljen i jednostavan, jest formula da se shvati sve. Dar je znati prenijeti znanje, a ova knjiga prenosi ga na takav način da sam sigurna da će ovo biti knjiga s kojom ću jednog dana Lenu, a i Lea uvesti u priču o osobnom rastu i razvoju. Definitivno knjiga koju prije svega vidim kao pomoć onima koji tek ulaze u svijet psihologije i toliko pitka i zanimljiva da bih ju, da još uvijek radim s maturantima, uvela kao naše obvezno štivo pa makar ih osakatila za jednog Krležu ili recimo Kiklopa koji (nepopularno mišljenje) vjerujem nikad nikome nije pomogao živjeti bolje, a mnogima je vjerujem u razdoblju mature zagorčao život.
2. Norveška šuma, Murakami - Da danas 15 različitih ljudi pitate o čemu se radi Norveška šuma, dali bi vam 15 različitih odgovora od kojih bi svi bili točni, ali nijedan ne bi bio potpun. Jer je ovo knjiga koju interpretiraš vrlo subjektivno, ovisno o onome što trenutno proživljavaš. Ona govori o studentskoj revoluciji 1969. i spominje genijalnu glazbu što nam samo ime već da naslutiti - i da, ima predobar hippie vibe, govori o smrti i seksu kao protuteži, govori o usamljenosti, a u isto vrijeme o prijateljstvu i vrlo važno, govori o tome kako ljubav nije ono što spašava, nije utjeha i ne može biti svjetlo na kraju tunela. Tako sam ju vidjela ja. No vjerujem da će u novom čitanju neki novi sloj doći na površinu. A ovu knjigu ću, sigurna sam, pročitati još nekoliko p**a u životu.

Nedavno mi je jedan prijatelj rekao kako misli da ljudi više nemaju kapacitet za dublji razgovor i svjesno promišljanje....
09/07/2026

Nedavno mi je jedan prijatelj rekao kako misli da ljudi više nemaju kapacitet za dublji razgovor i svjesno promišljanje. Sve se, rekao mi je tužno, svelo na razgovor o svakodnevici, djeci, obvezama, tračevima, cijeni nekretnina, nogometu i crnoj kronici.

Ljudi nemaju više kapacitet za dubinu, rekao mi je. Gotovo kao da prožive život ne pitajući se.

A postaviš li im ikad neka dublja pitanja koja te zanimaju? pitala sam ga.

Pa mislim da više čak i ne, rekao je na to. Jednostavno sudjelujem u temama o kojima se priča kao pasivni promatrač, a često se osjećam kao dijete koje je u gostima s odraslima i jedva čeka da pođe kući.

Nasmijala sam se na ovu usporedbu.

Mislim da svi mi razmišljamo o ljudskom iskustvu i svim divnim apstraktnim pojmovima koji ga čine - o ljubavi, o smislu, o odnosima, o tome tko smo i tko želimo biti, no…čini se da smo o tome prestali razgovarati međusobno, rekla sam mu.

No ono što se meni pokazalo točnim jest da ako ljudima postaviš pitanja koja su dublja, čudnija, apstraktnija - svi oni dat će ti odgovor.

Ponekad će taj odgovor biti samo informacija za tebe, recimo, ako netko kaže “Daj kakve su ti to glupe teme?” - u tom trenu imaš informaciju da osoba nema kapacitet za takve razgovore i s tom informacijom možeš raspolagati kako želiš….a ponekad ćeš vidjeti zanimljivu perspektivu, fora drugačiji stav, pronaći ćeš istomišljenika i smanjiti taj osjećaj nepripadanja koji te muči.

I zaista, mislim da smo svi zaboravili da je ključ dobrog razgovora u znatiželji i pitanjima. Pa evo nekoliko koja bi mogla otvoriti razgovor prema dubljim i značajnijim temama.

Koje pitanje ti voliš postaviti nekime u početku (prijateljskog, romantičnog) druženja?

P.S. Na našem webshopu dostupan je popust od 15% uz kod LJETO15 na obje igre. 🌈

https://kognitivnamuza.com/webshop/

Što za tebe znači biti u ovoj vezi? Kako ju ti vidiš kroz nekoliko godina? - prekinula sam jednu Dinkovu i moju prepirku...
29/06/2026

Što za tebe znači biti u ovoj vezi? Kako ju ti vidiš kroz nekoliko godina? - prekinula sam jednu Dinkovu i moju prepirku postavljajući mu ova pitanja.

Na Dinkovom licu vidjela sam da pojma nema kako bi odgovorio na ovo pitanje. Taj njegov zbunjeni pogled, pogled koji je jasno govorio da nikad nije razmišljao što želi s brakom u kojem se nalazi, već je umjesto toga kao cvrčak iz priče, držeći gitaru na ramenu, išao valovima života koji su ga nosili. Najtočniji opis moje reakcije na njegov zbunjeni pogled jest da sam u potpunosti zamračila. Svi primitivni dijelovi mog tijela pobudili su se, amigdalu sam gotovo osjetila da treperi i ja sam reagirala točno onako kako bih uvijek reagirala u trenutku koji procijenim opasnim - fightom.

Mi stvarno više nemamo što raditi skupa, rekla sam dramatično. Ovakve snažne, vrlo ekstremne izjave bile su vrlo često oružje Izabele u njezinim kasnim dvadesetima.

Te rečenice bile su oklop i skrivale su sve ono što nisam znala izreći, kao npr. da sam tužna, razočarana, povrijeđena. Puno lakše mi je tad bilo biti ekstremna, biti ljuta i isključiva. Osim toga, točno sam znala što će Dinka u potpunosti izludjeti pa sam upravo to verbalno oružje odabrala, ispucala i pogodila metu.

Dobro, moraš li ti uvijek biti toliko ekstremna? Što onda ako ne znam što bi? Ja bih da sve ostane ovako kako je sad, a ti bi stalno nešto mijenjala! Uopće više nisi ona osoba s kojom sam krenuo - rekao je glasno, preglasno i vrlo ljutito.

Prc. I on je uvijek znao odapeti strelicu koja bi probila moj fini tvrdi, godinama marljivo građeni oklop.

Posprdno sam se nasmijala i rekla mu - Ti stvarno ne znaš voljeti, jelda? Što bi ti htio? Da cijelo vrijeme imam 21 godinu kao kad smo se upoznali i da mi je sve svejedno?

Nastavak u komemtaru ⬇️

Jedan od najvećih mitova o roditeljstvu jest da dijete uzrokuje pad zadovoljstva u vezi.U stvarnosti, problem puno češće...
16/06/2026

Jedan od najvećih mitova o roditeljstvu jest da dijete uzrokuje pad zadovoljstva u vezi.

U stvarnosti, problem puno češće nije dijete, nego neprilagodba na promjene koje njegov dolazak donosi.

U praksi partnerskog savjetovanja često vidimo isti obrazac: jednom se partneru život potpuno preokrene, dok drugi nastavlja živjeti gotovo istim ritmom kao prije. Takav nesrazmjer lako stvara udaljavanje, frustraciju i osjećaj nerazumijevanja.

Zato vjerujemo da najveći rad na odnosu nakon dolaska djeteta nije organiziranje romantičnih spojeva ni forsiranje “vremena za par”. Najvažnije je prihvatiti da je fokus privremeno drugačiji.

Prvo treba naučiti funkcionirati utroje. Stvoriti nove rutine. Naučiti biti podrška jedno drugome u novoj ulozi.

Kada oba partnera pokažu spremnost prilagoditi se toj velikoj promjeni, to nije odustajanje od odnosa. Upravo suprotno – to je jedan od najvažnijih znakova ljubavi prema odnosu koji grade.

Address

Vukovarska 27
Osijek
31000

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Kognitivna Muza posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The Practice

Send a message to Kognitivna Muza:

Shortcuts

Share