Sistemica centar, vl. Ivana Vidulin

05/05/2026

Oslobodio mi se jedan termin za individualnu ili partnersku psihoterapiju...
Ako već neko vrijeme razmišljate da napravite taj korak, možda je ovo pravi trenutak.
Za više informacija ili dogovor termina možete mi se javiti putem WhatsAppa ili zvati na broj Sistemica centra.

03/05/2026

Zašto je tako teško biti sam sa sobom?
Za mnoge od nas je ovo jedan od najtežih zadataka.
Čim stanemo, pojave se misli koje smo potisnuli. Osjećaji koje smo odgodili. Tišina koja više nije ugodna nego teška. I zato nije čudno što ljudi bježe. Neki u posao, projekte, obaveze, alkohol...a neki u stalnu aktivnost. Sve što će maknuti fokus sa sebe.
Ponekad se nadamo da će promjena okoline donijeti promjenu iznutra. Novo putovanje, nova destinacija, „reset“. I to može kratko pomoći. Ali istina je jednostavna:
gdje god idemo, nosimo sebe sa sobom!!
Popularna psihologija često nas uči da postoje „dobre“ i „loše“ emocije i da ove „loše“ nije dobro pokazivati/osjećati.
Ja ih radije dijelim na ugodne i neugodne.
I upravo u tim neugodnim emocijama nalazi se najveći prostor za rast. Ako si to dopustimo.
Jer biti sa sobom znači biti i s onim dijelovima koji nisu laki. Tuga, strah, ljutnja, nesigurnost. I tu najčešće biramo bijeg, jer je lakše.
Iz sistemske perspektive, odnos sa samim sobom gradi se kroz odnose koje smo imali. Kroz način na koji smo bili viđeni, slušani, prihvaćeni.
Zato „biti sam sa sobom“ nije izolacija.
To je odnos.
Odnos u kojem učimo ostati uz sebe i onda kad je neugodno, zbunjujuće ili teško.
I možda je to jedan od važnijih koraka:
ne tražiti stalno bijeg, nego polako učiti ostati.
Jer tek kad možemo biti sa sobom možemo biti i s drugima, stvarno.
Možeš li danas biti sam/a sa sobom? Bez mobitela, bez distrakcije, bez bijega?

29/03/2026

Rijetko me neka rečenica o roditeljstvu dotakne kao ova kliničke psihologinje Danijele Ostojić.
"Kratka priča o roditeljstvu: U roditeljstvu nije tako važno da li ćemo biti dobri roditelji, nego je važnije da je mama DOBRO. Kada je mama dobro, dječje primarne potrebe će biti uglavnom zadovoljene. Da bi mama bila dobro, važna je uloga tate koji će svojom sigurnošću i podrškom pružiti mami sve što joj je neophodno da bude DOBRO."
U ovoj rečenici je zapravo rečena suština roditeljstva.
Iz sistemske perspektive dijete nikada ne postoji „samo za sebe“. Ono raste unutar odnosa. A najvažniji odnos koji promatra i iz kojeg uči je odnos između roditelja. Kada je taj odnos stabilan, podržavajući i siguran, dijete ima prostor za razvoj. Kada je pun napetosti, nesigurnosti ili usamljenosti, to dijete osjeti i često nosi.
Zato roditeljstvo nije samo pitanje kako se ponašamo prema djetetu, nego i kako se odnosimo jedno prema drugome. Koliko se podržavamo, vidimo, čujemo.
Ova misao me posebno dotaknula jer jednostavno podsjeća na nešto što često zaboravimo:
da dobrobit djeteta ne počinje od savršenog roditelja, nego od dovoljno dobrog odnosa u kojem roditelji mogu biti ljudi - umorni, nesavršeni, ali povezani.
Slobodno podijeli ovu objavu ako se slažeš 😊

19/03/2026

https://gordana-buljan-flander.com/zasto-neki-odrasli-ne-znaju-biti-sretni-kad-je-napokon-dobro-o-traumi-iscekivanju-gubitka-i-strahu-od-mira/?fbclid=IwdGRjcAQoAtljbGNrBCgC1GV4dG4DYWVtAjExAHNydGMGYXBwX2lkDDM1MDY4NTUzMTcyOAABHp3yUyVcX88kS1YxS25MFq-fyRZwCYnrpS6rgOf1-2NwAS_CPZfR0ZmOZwl-_aem_Hzd5IJig4CovsSVUyI2jqg

Zašto neki odrasli ne znaju biti sretni kad je napokon dobro – O traumi, iščekivanju gubitka i strahu od mira 15. ožujka 2026. piše prof. dr. sc. Gordana Buljan Flanderu temi: Aktualno Neki od nas dugo i strpljivo čekamo da nam život, odnosi, posao, financije krenu na bolje. Da se smiri pos...

10/03/2026

Ponekad se u partnerskoj terapiji dogodi zanimljiv trenutak.
Postavim pitanje: „Kakav vam je seksualni život?”
U pravilu slijedi kratka tišina, pogled prema partneru i lagano čuđenje. Kao da je to pitanje nekako…nelagodno. Ili nevažno.
A zapravo je vrlo važno.
Zanimljivo je i to da partneri često imaju potpuno različitu percepciju. Jedan kaže da je seksualni život „sasvim u redu“, drugi kaže da ga gotovo i nema. Jedan ga procjenjuje kroz učestalost, drugi kroz osjećaj povezanosti.
U našoj kulturi seksualni život često se mjeri brojkama: koliko često, koliko dugo, koliko „uspješno“. Ali u terapiji se vrlo brzo pokaže da učestalost sama po sebi ne govori puno o kvaliteti odnosa.
Stručnjaci koji se bave partnerskim odnosima i seksualnošću već dugo upozoravaju da je seksualna bliskost duboko povezana s emocionalnom bliskošću. Kada odnos izgubi osjećaj sigurnosti, povezanosti i međusobnog poštovanja, seksualni odnos vrlo često postaje mehaničan, rijedak ili potpuno nestane.
Na početku veze sve je jednostavnije. Biologija radi svoj dio…Hormoni, uzbuđenje i novost odnosa. Receptori su pobuđeni i strast dolazi gotovo spontano.
No s godinama se događa nešto drugo. Strast više nije samo biološka reakcija, nego odnos koji gradimo. Ona traži sigurnost, ali i slobodu. Povezanost, ali i prostor.
U mnogim odnosima vidim jednu važnu stvar: žena često može u potpunosti uživati tek onda kada se osjeća dovoljno sigurno, viđeno i emocionalno povezano. Tek tada si dopušta biti i partnerica i ljubavnica u istom odnosu.
Zato pitanje o seksualnom životu nije pitanje samo o seksu.
To je često pitanje o bliskosti, povjerenju, sigurnosti i odnosu koji postoji između dvoje ljudi.
A to je nešto što se ne može mjeriti brojem p**a tjedno.

15/02/2026

NITKO NEĆE DOĆI
“Jedan od najvažnijih trenutaka u psihoterapiji jest onaj kada klijent napokon shvati da nitko neće doći: nitko neće doći i popraviti njegovo djetinjstvo, nitko neće doći i učiniti ga sretnim, nitko neće doći i spasiti ga.
Ako želi poboljšati svoj život, mora nešto učiniti sam.
Jednoga dana, za vrijeme grupne terapije, klijent s očitim smislom za humor primjetio je:
"Stalno nam govorite kako nitko neće doći.
Ali vi ste došli!"
"To je točno", priznao sam.
"Ali ja sam došao samo da vam kažem kako nitko neće doći".
N. Branden, psihoterapeut
Ova spoznaja nije hladna ni okrutna…Ona je oslobađajuća.
Jer kad prestanemo čekati da netko drugi popravi naš život, počinjemo preuzimati odgovornost za sebe.
A upravo tu, u toj tihoj odluci da se pokrenemo sami, započinje prava promjena.

12/02/2026

Zahvalna sam na prilici da slušateljima Medulin FM-a približim temu obiteljske i partnetske psihoterapije i govorim o značaju ove teme u današnje vrijeme...Hvala Medulin FM na pozivu i TV Nova na popratnoj podršci!

U emisiju Tema dana stigla nam je Ivana Vidulin, obiteljska psihoterapeutkinja i vlasnica obrta Sistematica centar. Razgovaramo o mentalnom zdravlju u obitelji i partnerskim odnosima.

Slušamo se u 10.15 sati!

27/01/2026

Što zapravo znači „raditi na sebi“, a što to često nije
Danas gotovo svi kažu da „rade na sebi“. Čitamo knjige, slušamo podcaste, gledamo videe, pratimo profile o mentalnom zdravlju, spremamo citate. I sve to može biti korisno. Ali iskreno, to još uvijek nije rad na sebi.
Rad na sebi počinje tek kad napravimo nešto što je neugodno:
kad sjednemo nasuprot drugoj osobi i kažemo ono što godinama vrtimo samo u glavi.
Kad se prestanemo skrivati iza teorije i krenemo u stvarni odnos.
Zato često vidim isti obrazac: ljudi mi se jave, napišu dugu poruku, kažu da im je teško, da znaju da im treba pomoć… i onda se više ne jave. Ne zato što im nije važno. Nego zato što je sljedeći korak najteži. Treba doći. Sjesti. Ostati. Ne pobjeći kad postane stvarno.
Čitanje o promjeni je sigurno.
Gledanje tuđih priča je sigurno.
Razmišljanje o sebi je sigurno.
Ali pravi rad na sebi počinje tamo gdje više nije sigurno, tamo gdje nas netko vidi, čuje i pita prava pitanja.
Rad na sebi nije stalno „popravljanje sebe“.
To je učenje da ostanemo u kontaktu sa sobom i onda kad je neugodno, zbunjujuće ili bolno.
To je dopuštanje da se nešto stvarno pomakne, a ne samo da se o tome razmišlja.
I možda najiskrenije:
Rad na sebi počinje onog trenutka kad prestanemo samo planirati promjenu i napravimo prvi stvarni korak.
Ako se prepoznaješ u ovome, znaj da nisi lijena, slaba ili neodlučna. Samo si čovjek pred nečim što je važno.
A važne stvari rijetko su lagane.

06/01/2026

Preljub, ljubavni trokut, „treća osoba“
Sve više ljudi mi dolazi u terapiju zbog preljuba. Zbog treće osobe. Zbog ljubavnog trokuta koji je razorio povjerenje, sigurnost i osjećaj “nas”.
I gotovo uvijek pitanje nije samo tko je ta treća osoba, nego što se u tom odnosu događalo i prije nego što je ona ušla.
U sistemskom pogledu, treća osoba rijetko dolazi “niotkuda”. Ona često postane izlaz iz napetosti koja se već dugo skupljala između dvoje ljudi. Ulazak trećeg, bilo da je to druga osoba, posao, alkohol, kocka ili bilo koja druga “treća stvar”, privremeno smanjuje težinu odnosa. Donosi osjećaj olakšanja, udaljavanja, a ponekad i privid bliskosti koji je u paru nestao.
Trokut tada služi da se ne mora direktno pogledati u ono što boli između dvoje. Stvara se distanca, pa čežnja. Bliskost, pa bijeg. Krug koji iscrpljuje sve uključene.
U današnje vrijeme to je lakše nego ikad. Mobiteli, poruke, društvene mreže i jedan klik dovoljan je da se napravi mali korak izvan odnosa. Ne zato što ljudi nužno žele povrijediti, nego zato što ne znaju kako ostati u bliskosti kad postane teško.
Vjernost je odluka. Odluka da ostanemo i kad nije ugodno. Da ne bježimo kad postane tiho, napeto ili bolno. I da se zapitamo: što se u našem odnosu pokušava riješiti preko nekog trećeg?
Jer preljub rijetko govori samo o seksu ili privlačnosti. Češće govori o neizgovorenim potrebama, o usamljenosti u dvoje, o udaljenosti koja se dugo gradila.
I tek kad se to pogleda, bez optuživanja, ali s odgovornošću, može se odlučiti postoji li put natrag. Ili je došlo vrijeme da se svatko krene brinuti o sebi na drugačiji način.

01/01/2026

“New year, new me” vs. najljepši cilj za 2026. - biti dobro sam sa sobom
“New year, new me” zna zvučati lijepo, ali stvarnost kaže nešto drugo: oko 80 % novogodišnjih odluka propadne već do veljače, a manje od 10 % ljudi ih ostvari tijekom cijele godine.
Nije to zato što nemamo snage već prava promjena zahtijeva vrijeme, navike i proces, a ne samo nadu u čarobnu transformaciju preko noći. Naše obrasce ponašanja i emocionalne reakcije nosimo sa sobom iz iskustava, odnosa i duboko usađenih rutina; oni se opiru naglim rezovima jer mozak preferira sigurnu, poznatu “staru verziju” nas samih.
Ako postavimo preambiciozne ciljeve bez jasnog plana, umjesto promjene vraćamo se starim obrascima. Stvarna promjena događa se kad svjesno radimo na malim koracima, fokusiramo se na specifične navike, mjerimo napredak i uvažavamo svoje vrijednosti i realnost života.
Zato umjesto “novog ja” pokušajmo razmišljati o tome kakav život želimo graditi postepeno, korak po korak, s puno praštanja sebi i manje pritiska na perfekciju. Upravo u tim sitnim pomacima i strpljenju rađa se pravi rast.
I možda je najljepši cilj za 2026. - biti dobro sam sa sobom.
Ne savršen, ne “nov”, ne potpuno drugačiji nego dovoljno smiren, dovoljno svoj.
Jer ljepota življenja nije u tome da postanemo netko drugi, nego da naučimo biti s onim što jesmo.. Nježni prema sebi, hrabri i autentični.