08/06/2026
Obožavam bajke. Čitam ih djeci od malena jer kroz njih upoznaju ljubomoru, strah, nepravdu, hrabrost i nadu. Pomažu im razumjeti vlastiti unutarnji svijet mnogo prije nego što za njega pronađu riječi.
Ali jedna moderna adaptacija Pepeljuge me baš razočarala.
Na ilustraciji je Pepeljuga tanka kao štapić, dok su maćeha i sestre prikazane kao punašne i krupne. U tekstu se njihova zloća i pohlepa gotovo ni ne opisuju. Umjesto toga, saznajemo da su "ružne kao žaba krastača na loš dan".
Pa sam pitala kćer:
"Što misliš, zašto su one ružne?"
Odgovorila je:
"Zato što su debele."
Njezin odgovor me nije iznenadio s obzirom na poruku koju su joj zajedno poslali tekst i ilustracija.
Ali ne mogu se ne pitati: gdje je nestala mudrost bajki?
U originalnoj Grimmovoj verziji Pepeljuge polusestre nisu ružne. One su lijepe, ali mračna i zla srca. Stara bajka učila je djecu da izgled i karakter nisu isto. Da netko može izgledati lijepo, a ponašati se okrutno.
Ova verzija radi upravo suprotno.
Priču o ljudskoj prirodi pretvara u priču o izgledu. Promotrite ilustraciju. Na licima sestara ne vidimo oštar pogled, prijezir, umišljenost, zavist ili bilo koji drugi znak njihove zloće. Da ne poznajemo priču, teško bismo iz njihovih izraza lica zaključili da su negativni likovi. Ono po čemu se najviše razlikuju od Pepeljuge nije ponašanje nego izgled.
Ne mislim da trebamo prestati čitati bajke, ali mislim da ih moramo čitati s pažnjom.
Kada naiđemo na ovakve poruke, vrijedi zastati i razgovarati s djecom o tome. Pitati ih što vide, što misle, kako oni razumiju priču ili vide ove likove.
Ako mudrost već izostaje u priči, kroz takve razgovore djecu vraćamo na to da karakter određuju naši postupci, a ne naš izgled.