Kauč i fotelja by Nikica Gotovac

24/08/2026

ŠTO SE PROMIJENILO?

Nije se promijenilo samo moje mišljenje o objavljivanju iskustava klijenata.

Promijenio se način na koji gledam odnos.

Sve manje terapiju doživljavam kao nešto što ja pružam, a druga osoba prima.

I sve više kao susret koji stvaramo zajedno.

U tom susretu netko mi dopušta da mu priđem bliže.

Pokazuje mi dijelove sebe koje možda dugo skriva.

Ponekad zastane usred rečenice i pogleda me.

I u tom pogledu kao da postoji pitanje:

„Mogu li i s ovim biti ovdje s tobom?“

Tada nisam samo netko tko sluša njegovu priču.

Ja postajem dio iskustva koje upravo nastaje između nas.

I što više tako gledam terapiju, sve mi je teže ono što nastane u tom susretu promatrati kao nešto čime kasnije mogu pokazivati svoj rad.

Tu se dogodio moj zaokret.

Ne iz jednog pravila koje sam naučio.

Nego iz drugačijeg osjećaja za ono što mi je povjereno.

Ako želim da se čovjek preda mnom može pojaviti bez potrebe da bude koristan, dobar ili zahvalan,

onda ni njegov odnos sa mnom ne želim pretvarati u nešto što treba biti korisno meni.

Možda je upravo to promjena koju najviše osjećam.

Manje se pitam:

Kako da ljudima pokažem što se događa u mom radu?

A sve više:

Kakav želim biti u odnosu s čovjekom koji mi je odlučio vjerovati?

Od tog pitanja želim nastaviti dalje.

21/08/2026

I ja sam to radio.

Objavljivao sam recenzije svojih klijenata.

Njihove riječi o meni, našem radu i onome što su dobili kroz terapiju.

Govorio sam sebi da time možda pomažem nekome tko se dvoumi potražiti pomoć.

Ali to nije bila cijela istina.

Bilo je tu i nečeg mog.

Potrebe da budem viđen.
Da netko potvrdi da dobro radim.
Da ljudi požele doći baš meni.

Drugim riječima — bilo je tu i samopromocije.

Danas mi nije lako to napisati.

Ali još manje želim od sebe napraviti terapeuta koji je oduvijek sve znao i sve radio ispravno.

Nisam.

Učim.

A dio tog učenja je i sposobnost da pogledam ono što sam radio i zapitam se:

Je li nešto što meni pomaže da budem viđen istovremeno dobro za osobu koja mi je povjerila nešto svoje?

Danas na to pitanje odgovaram drugačije nego prije.

I zato više ne želim koristiti riječi svojih klijenata kao potvrdu vlastite vrijednosti.

Ne zato što njihove riječi nisu dragocjene.

Upravo suprotno.

Možda su previše dragocjene da bih ih pretvarao u reklamu.

26/07/2026

Proteklih osam dana proveo sam na intenzivnom seminaru koji u našoj edukaciji zovemo kibuc.

Tjedan dana bio sam u ulozi terapeuta, klijenta i promatrača. U krugu 20 kolega i 3 voditelja dijelili smo prostor u kojem nije bilo mjesta za površnost – samo za iskren susret, učenje, podršku i hrabrost da pogledamo sebe.

S Velebita se ne vraćam samo s novim znanjem. Vraćam se s dubokim osjećajem mira i zahvalnosti koji je teško pretočiti u riječi.

Pokušao sam ga izraziti kroz glinu. Rad sam nazvao "Smiraj u ljubavi".

Podsjetio sam se da psihoterapija nije samo posao koji radim. To je put kojim i sam hodam. Put koji me iznova uči prisutnosti, poniznosti i povjerenju u proces.

Duboko sam zahvalan što mogu biti dio tog p**a.

S tom zahvalnošću vraćam se svojim starim i novim klijentima, vjerujući još snažnije u ono što se događa kada čovjek odluči učiniti nešto veliko za sebe i svoje mentalno zdravlje.

Jer možda najveći dar koji možemo dati sebi nije da postanemo netko drugi, nego da pronađemo mir u tome tko već jesmo. ❤️

26/06/2026

05/06/2026

Uzimam pauzu od Instagrama. Tri mjeseca.
Mogao bih reći da je to "strateška odluka" ili da se "punim baterije" — ali to bi bilo upravo ono što ne volim na ovom formatu. Pa ću biti direktan.

Umoran sam od Instagrama.
Ne od posla. Ne od klijenata, ne od terapije, ne od svega što me dovelo do ovdje. Od ovoga — od pitanja što da objavim, od osjećaja da moram biti prisutan da bih bio relevantan, od provjere koliko je tko pogledao story, od tog tihog pritiska koji se nakuplja i koji si, ako si iskren sa sobom, vjerojatno i ti prepoznao u nečemu u svom životu.

Dugo sam razmišljao hoću li uopće pisati ovu objavu. Dio mene htio je jednostavno nestati — zatvoriti aplikaciju i ne objasniti ništa. Ali drugi dio zna da upravo u tom impulsu — da se povučeš tiho, bez uznemiravanja, bez "tereta" koji ostavljaš drugima — leži nešto što vrijedi imenovati.

Često o tome pričamo u terapiji.
O tome koliko je teško dopustiti si stati. Ne čekati da budeš prisiljen — bolešću, izgaranjem, krizom — nego odlučiti svjesno: dosta. Sad. Jer mi treba prostor.

To nije slabost. To je jedna od rijetkih stvari koje zahtijevaju stvarnu hrabrost — posebno u kulturi koja nagrađuje vidljivost, produktivnost i konstantnu prisutnost.

Ja biram drugačije. Bar na tri mjeseca.

Povlačim se da čitam. Da sjedim s klijentima bez jednog oka na ekranu. Da razmišljam polako. Da radim posao koji zahtijeva prisutnost — pravu prisutnost, ne onu koja se mjeri postovima tjedno.

Profil ostaje. Kontakt u biu ostaje. Ako me trebaš, znaš gdje me naći.

A ako čitaš ovo i negdje u sebi prepoznaješ ovaj umor — ne nužno od Instagrama, možda od nečeg sasvim drugog — možda je i to signal koji vrijedi čuti.

Vidimo se u rujnu. 🖤

Hvala ti što me pratiš! 🫂

03/06/2026

Ponekad se naši terapeutski susreti završe, a život ide dalje.

Klijenti nastavljaju svojim putem. Donose odluke. Griješe. Uče. Zaljubljuju se. Tuguju. Mijenjaju poslove. Postavljaju granice. Brinu o sebi malo bolje nego prije.

A terapeuti to uglavnom ne vide.

Rijetko imamo priliku saznati što se dogodilo nakon posljednjeg susreta. Kako izgleda život nekoliko mjeseci ili godina kasnije. Jesu li razgovori ostali samo razgovori ili su postali dio nečijeg svakodnevnog života.

Zato me uvijek dirne kada mi se javi bivši klijent i podijeli kako je danas.

Ne zbog potvrde da sam „dobro radio svoj posao”.

Nego zato što me podsjeti na nešto važno.

U terapiji rijetko svjedočimo cijeloj priči.

Najčešće vidimo samo jedno poglavlje.

Upoznamo ljude dok prolaze kroz težak period, a onda ih pustimo da nastave pisati ostatak svoje priče bez nas.

Ponekad nam se, sasvim neočekivano, jave iz nekog novog poglavlja.

I kažu:

„Lakše mi je nego prije.”

To je jedan od najljepših trenutaka ovog posla.

Objavljeno uz dopuštenje klijenta i uz zaštitu njegove privatnosti.

01/06/2026

Postoje oblici pomoći koji kratkoročno smanjuju nelagodu.

Ali dugoročno održavaju isti obrazac.

Kad stalno spašavamo,
preuzimamo,
ili nosimo emocije druge osobe,
odnos može izgubiti prostor za stvarni kontakt.

Jer podrška nije isto što i preuzimanje života druge osobe.

27/05/2026

Ponekad pomaganje nije samo briga.

Ponekad je i pokušaj da smanjimo vlastitu nemoć.

Jer ostati uz nečiju bol bez brzog rješenja može biti jako teško.

Zato mnogi odnosi polako skliznu u:
savjetovanje,
spašavanje,
preuzimanje,
kontrolu.

A osoba i dalje ostane sama sa svojim iskustvom.

23/05/2026

Neki muškarci znaju:
riješiti problem,
organizirati stvari,
izdržati,
funkcionirati.

Ali nikad nisu stvarno naučili kako govoriti o:
strahu,
usamljenosti,
potrebi,
sramu,
ili nemoći.

Pa često tek kroz odnos postane vidljivo koliko je emocionalnog života ostalo bez jezika.

18/05/2026

Depresija je "zarazna" — i to ne vrijedi samo za terapeute.

Svaki put kad sjedimo s nekim tko pati, nešto od te težine ostane sa nama.

Jan Roubal u knjizi A Gestalt Therapist's Guide Through the Depressive Field istražuje što se zapravo događa kad pokušavamo pomoći — i zašto briga o sebi nije sebičnost, nego preduvjet.

Jesi li ikad osjetio tuđu bol kao svoju?