14/09/2026
Naš mozak jednostavno ne voli neizvjesnost.
Kad ne znamo što se događa, često će pokušati što prije pronaći neko objašnjenje da nas umiri. I to samo po sebi nije loše, tako pokušavamo razumjeti svijet oko sebe i osjećamo se sigurnije. Evoluirali smo tako što smo predviđali opasnosti i poduzimali sigurnosne korake te shodno tome prilagođavali svoje ponašanje.
Međutim, objašnjenje koje nam um ponudi ne mora nužno biti točno, a obzirom da živimo u modernijem svijetu prilagodba ponašanja nije više nužno ni adaptivna te nerijetko nosi više štete nego koristi. Netko nam ne odgovori na poruku pa pomislimo da je ljut. Osjetimo nešto neobično u tijelu pa odmah pomislimo da nešto nije u redu. Dogodi se nešto neplanirano i um već ode nekoliko koraka unaprijed, najčešće prema najgorem mogućem scenariju.
Kako bi spriječili ili usporili ovaj skok, klijenti uče zastati između misli i zaključka. “Moj um mi govori da je tako“ nije isto što i „znam da je tako“. U tome nam pomaže postavljanje pitanja: “Imam li za ovo dokaze ili moj um samo pokušava popuniti prazninu?“
I zapravo je to nešto što svi radimo i prilično je automatski, a posebno kad nam je nešto važno ili kad se osjećamo nesigurno. Unatoč tome, korisno nam je ponekad zastati i provjeriti je li ono što mislimo stvarno jedino moguće objašnjenje.
Zato nije čudno ako se ponekad uhvatimo u tome da pokušavamo pronaći odgovor i tamo gdje ga još nemamo.