03/08/2026
Ako je u nekom periodu života bilo važnije prilagoditi se, izdržati, smiriti druge ili jednostavno preživjeti, kontakt s vlastitim emocijama često nije mogao biti u prvom planu.
Tada osoba ne nauči pitati se što osjeća, nego što treba napraviti da bi bilo manje teško.
I zato kasnije često susrećemo ljude koji jako puno nose u sebi, a teško to mogu imenovati.
Znaju da nešto nije u redu.
Osjete napetost, umor, pritisak, povlačenje, preplavljenost.
Ali ne znaju je li ispod toga tuga, strah, ljutnja, sram ili nešto sasvim drugo.
To ne znači da s njima nešto nije u redu.
To najčešće znači da su dugo morali biti odvojeni od sebe da bi mogli funkcionirati.
U terapiji se taj kontakt ne vraća na silu.
Ne traži se od osobe da odmah zna, osjeti i izgovori sve.
Nego se polako stvara dovoljno siguran prostor da može početi primjećivati što se u njoj događa.
Ponekad sve krene od vrlo malih stvari.
Od pitanja: što sada osjećam u tijelu?
Što se u meni promijenilo dok ovo govorim?
Gdje se stežem?
Gdje zadržavam dah?
Jer prepoznavanje emocija nije samo stvar uvida.
To je proces vraćanja sebi.
I nekad je već veliki korak to da osoba prvi put može iskreno reći: Ne znam što osjećam.
Ali želim polako početi slušati.
