Ilumina savjetovanje

23/07/2026

LJUBAV

„Ništa što od drugih ucjenom iskamčim
Ne stišava moju glad za ljubavlju,
Nego ono što drugima besplatno dajem,
To me nasićuje.“, Elisabeth Lukas


Koliko p**a uhvatimo sebe kako od partnera, prijatelja ili bližnjih očekujemo da ispune našu prazninu?
U današnjem svijetu često nas uče da je ljubav razmjena: „Ja tebi, ti meni.“ Mjerimo pažnju, brojimo tko je prvi poslao poruku, očekujemo da drugi pročitaju naše misli i namire naše emotivne potrebe. A kada to ne dobijemo, rađaju se nezadovoljstvo, ucjene i prigovori.
No, Viktor Frankl i Elisabeth Lukas, kroz logoterapiju, podsjećaju na jednu oslobađajuću istinu: Ljubav nije u tome što uzimamo, nego u onome što u odnos unosimo.

Ljubav je, u svojoj najdubljoj suštini, sposobnost da u drugome vidimo njegove jedinstvene potencijale i mogućnosti, i da mu budemo podrška na tom putu. Kada volimo besplatno, bez uvjeta i očekivanja uzvraćanja, mi zapravo obogaćujemo vlastite živote.
Ispunjenje ne dolazi iz onoga što smo „izvukli“ iz drugoga, nego iz same sposobnosti da volimo.


Umjesto pitanja: „Što danas mogu dobiti od ovog odnosa?“, pokušajmo se pitati: „Što danas, bez ikakvih uvjeta, mogu darovati osobi pored sebe?“
Bilo da je to osmijeh, strpljivo slušanje, stisak ruke ili riječ podrške, darujte to besplatno. Vidjet ćete kako se osjećaj unutarnje praznine polako pretvara u osjećaj duboke ispunjenosti.

07/07/2026

PRIČE MOG ŽIVOTA – „TRGOVAC I STARI TKALAC“ radionica u Domu za starije osobe, Trešnjevka

Provela sam jedno predivno prijepodne na radionici s korisnicima Doma. Razgovarali smo o temi koja u današnjem, ubrzanom svijetu pogađa mnoge, a u starijoj dobi zna boljeti najviše, osjećaju beskorisnosti.
Živimo u društvu koje nas često uvjerava da vrijedimo samo dok smo brzi, produktivni i dok možemo puno raditi. No, što se dogodi kada usporimo? Prestaje li tada naša vrijednost?


INSPIRATIVNA PRIČA: „TRGOVAC I STARI TKALAC“
U jednoj radionici stari je tkalac, unatoč oslabjelom vidu i drhtavim rukama, i dalje stvarao tepihe. Jednog dana uđe mlad i ambiciozan trgovac, pogleda njegove najnovije radove i odmahne glavom: „Stari moj, tvoje vrijeme je prošlo. Linije ti nisu ravne, tkaš sporo. Danas strojevi rade brže, a mladi preciznije. Tvoj rad više nema istu vrijednost.“
Stari tkalac se samo blago nasmiješio i odveo ga u stražnju prostoriju. Zidovi su bili prekriveni uokvirenim komadićima tkanina i pismima ljudi. Starac rukom prijeđe preko jednog izblijedjelog platna i reče: „Vidiš li ovo? Ovo sam tkao za obitelj kojoj je kuća izgorjela u požaru, da im zimi ne bude hladno. Ti vidiš samo moju drhtavu ruku u ovom trenutku. Ali ono što ne vidiš jest da ništa od ovoga što je stvoreno nije nestalo. Moje niti su utkane u živote stotina ljudi. Moja prošlost nije izgubljena, mladiću, ona je sigurna, proživljena i nitko je ne može izbrisati. Moje ruke danas jesu slabije, ali moja tapiserija života je potpuna.“
Trgovac je zašutio. Shvatio je da se vrijednost čovjeka ne mjeri onime što može „proizvesti“ danas, već onime što je utkao u svijet kroz cijeli svoj život.


Viktor Frankl, osnivač logoterapije, često je govorio o „žitnici života“. Sve ono što smo proživjeli, krize koje smo prebrodili, ljubav koju smo dali i obitelji koje smo podigli, ništa od toga nije nestalo. To je pohranjeno u riznici vremena i nitko nam to ne može oduzeti.

Zajedno smo došli do predivnih spoznaja koje želim podijeliti i s vama:
- Vrijednost bivanja nasuprot vrijednosti činjenja: Naša vrijednost ne leži u onome što možemo „proizvesti“ danas. Vrijedimo zbog onoga što jesmo i što nosimo u srcu.
- Skriveno blago u ljudima oko nas: Često u drugima (i u sebi) gledamo samo ono što danas ide teže ili sporije. Ali ako zagrebemo ispod površine, u svakoj osobi možemo pronaći neprocjenjivu tapiseriju mudrosti i iskustva.

Ponekad je najveći dar koji možemo dati jedni drugima ovdje gdje jesmo, topla riječ, osmijeh i razumijevanje. Jer tkanje se nastavlja u svakom trenutku.

14/06/2026

Što oluja čini vašem plamenu?

„Baš kao što malu vatru oluja ugasi, a veliku vatru rasplamsa tako i slabija vjera može biti slomljena nevoljama, dok snažna vjera kroz njih postaje još jača.“

U logoterapiji vjerujemo da nevolje same po sebi ne određuju našu sudbinu. Presudan je naš stav prema njima.
Patnja i kriza mogu nas slomiti, ali mogu naš pogled i produbiti. Kada znamo zašto, puno lakše nosimo svako kako.

Strah, gubitak i nesigurnost, sve to može biti bolan izazov, ali ujedno i prilika da preispitamo i istražimo:
Što nam je doista važno?
Na čemu zapravo gradimo svoje povjerenje?
Gdje, u trenucima mraka, pronalazimo svoju stvarnu snagu?

U svakome od nas postoji plamen koji ne mora nestati pred vjetrom. Ako mu damo smisao, taj vjetar ga neće ugasiti umjesto toga, naš unutarnji plamen može postati svjetlo i toplina. Kako za nas same, tako i za sve one oko nas.


Misao za ponijeti u tjedan pred nama: Dopustite si danas trenutak tišine. Pogledajte u svoj unutarnji plamen i podsjetite se da oluje dolaze i prolaze, ali odluka o tome kako ćemo hraniti svoju vatru ostaje isključivo u našim rukama.

07/06/2026

NENASILNA KOMUNIKACIJA U DVOJE – primjer iz prakse (10. dio)

Kako ostati povezani u različitosti?
Koliko ste p**a ušli u raspravu s partnerom, djetetom ili kolegom i osjetili kako se, umjesto da riješite problem, između vas podiže nevidljivi zid? U tim trenucima često zaboravimo najvažniju istinu: u odnosima do kojih nam je stalo, pobjeda jedne strane zapravo znači gubitak za oboje. Živimo u svijetu koji nas uči borbi, ali što ako je ključ povezanosti u nečemu sasvim suprotnom?
Razlike među nama ne moraju biti prepreka. One mogu biti most. Kada se ne slažemo, to nije znak da je odnos pogrešan, već podsjetnik da je svaki čovjek jedinstven svijet za sebe.

Kako onda ostati povezan kada smo toliko različiti?
Radoznalost umjesto osude. Umjesto obrambenog „Zašto opet tako?“, pokušajmo s iskrenim: „Što ti je točno važno u tome?“
Poštovanje umjesto borbe. Razlika u mišljenju nije prijetnja našem egu, nego prilika da naučimo nešto novo o osobi preko p**a nas.
Vrijednosti kao zajednički temelj. Ispod različitih izbora i ponašanja često stoje potpuno iste ljudske potrebe: sigurnost, ljubav, sloboda, poštovanje.

Primjeri iz prakse:
Partnerski odnos:
Ona: „Za mene je važno planirati unaprijed, tako se osjećam sigurno.“
On: „Za mene je važno biti spontan, tako se osjećam slobodno.“
Umjesto da se sukobe, oni priznaju: „Oboje želimo dobro samo na različite načine.“ Tako razlika postaje mjesto susreta, a ne udaljavanja.

Odnos roditelj – dijete:
Dijete želi provoditi više vremena s prijateljima, roditelj želi da dijete radi domaće zadaće prije izlaska.
Umjesto sukoba, roditelj pita: „Što ti je važno kada želiš ići van?“ Dijete odgovara: „Želim se opustiti i družiti nakon škole.“ Zajednički pronalaze rješenje, domaća zadaća prvo pa druženje s prijateljima. Razlika postaje prilika za učenje i međusobno poštovanje.

Prijateljski ili poslovni odnos:
Prijatelj ili kolega preferira drugačiji pristup rješavanju problema, ali temeljna potreba je ista, uspjeh projekta ili kvalitetno druženje. Razgovorom se pronalazi način koji zadovoljava obje strane, bez prisile i konflikta.

Logoterapijska perspektiva
Smisao se skriva u tome kako se odnosimo prema svojoj i tuđoj različitosti. Ostati svjesno povezan znači preuzeti odgovornost i reći: „I kada se potpuno razlikujemo, ja i dalje biram naš odnos.“

Ponekad je najveća odgovornost prema odnosu, dopustiti drugome da bude drugačiji, bez da ga pokušamo popraviti.

28/05/2026

PRIČE MOG ŽIVOTA – radionica o priči „ISTINA I LAŽ – ŠTO BIRAMO U ŽIVOTU?“ u Domu za starije i nemoćne osobe, Trešnjevka

Koliko je danas zapravo lako biti iskren prema drugima… ali i prema sebi?
Na radionici smo otvorili temu koja često ostaje negdje u pozadini, odnos prema istini. Ne onoj velikoj i apstraktnoj, nego onoj svakodnevnoj, tihoj… koja se ponekad lakše zaobiđe nego pogleda.


INSPIRATIVNA PRIČA „ISTINA I LAŽ – ŠTO BIRAMO U ŽIVOTU?“
Legenda kaže da su se jednog dana Istina i Laž srele na putu.
„Dobar dan“, reče Istina. „Divan dan“, reče Laž.
Istina zastade da vidi da li je to točno i bi točno.
„Divan dan“, odgovori Istina. „Još ljepše je jezero“, reče Laž.
Istina ponovo provjeri da li je to točno i bi točno.
Laž dotrča do vode i reče: „Voda je najljepša. Hajde da plivamo.“
Istina dotakne vodu prstima i vidje da je zaista divna te se složi sa Laži.
Skinule su odjeću i ušle u vodu. Poslije nekog vremena, Laž izađe iz vode, obuće odijelo Istine i ode.
Istina nikako nije mogla obući odijelo Laži te počne hodati gola, a svi se počnu zgražavati kad je vide.
I od tada ljudi više vole da vide Laž obučenu u odijelo Istine, nego golu Istinu.


Razgovarali smo o tome:
– zašto ponekad biramo „ugodnu laž“
– što nas u tome štiti
– i što nas istovremeno udaljava od nas samih
I možda najvažnije pitanje koje se otvorilo: koliko smo iskreni prema sebi?

Nije uvijek jednostavno stati pred vlastitu istinu. Ponekad ona boli, ponekad traži promjenu, a ponekad samo traži da ju priznamo.
Ali upravo tu počinje nešto važno, odnos prema sebi koji nije zasnovan na pretvaranju.
Istina je često prvi korak prema miru, slobodi i autentičnosti.

Hvala svima koji su bili spremni zastati, pogledati i podijeliti.


A vi…
Što vam je lakše, suočiti se s istinom ili je ponekad zaobići?
I što vam u tome najviše pomaže ili odmaže?

27/05/2026

21/05/2026

NENASILNA KOMUNIKACIJA

Nenasilna komunikacija (NVC) je način razgovora koji pomaže ljudima da se čuju i razumiju bez optuživanja, obrane i eskalacije sukoba. Razvio ju je Marshall Rosenberg.

Osnovna ideja – Iza svake kritike, ljutnje ili konflikta zapravo stoji: neka nezadovoljena potreba.
NVC pomaže da tu potrebu izrazimo jasno umjesto kroz napad.


4 koraka NVC-a
Opažanje – što se konkretno dogodilo (bez prosuđivanja)
Osjećaj – kako se osjećam
Potreba – što mi je važno / što mi nedostaje
Molba – što konkretno tražim

PRIMJERI NENASILNE KOMUNIKACIJE

NEDOSTATAK VREMENA ZAJEDNO
Situacija: Jedan partner želi više zajedničkog vremena, drugi je fokusiran na posao ili obaveze.

A: …osjećam se usamljeno jer mi treba više bliskosti… možeš li odvojiti večer za nas?
B: …čujem koliko ti je to važno… i meni je stalo do nas, ali sam pod pritiskom… možemo li zajedno naći termin koji ćemo čuvati?


KRITIKA I OBRANA
Situacija: Jedan kaže: Ti nikad ne pomažeš u kući.

A: …osjećam se preopterećeno jer mi treba više podrške… možeš li preuzeti dio poslova?
B: …čujem da ti je teško… želim doprinositi, ali mi treba i odmor… možemo li podijeliti na način koji je održiv za oboje?


POVLAČENJE NAKON KONFLIKTA
Situacija: Nakon svađe jedan partner se povlači i šuti, drugi to doživljava kao odbacivanje.

A: …kad se povučeš, osjećam se nesigurno jer mi treba kontakt… možeš li mi reći kad ćeš se vratiti razgovoru?
B: …čujem da ti je to teško… meni treba prostor da se smirim… mogu ti reći okvirno vrijeme kad ću biti spreman/na za razgovor.


NEISPUNJENA OČEKIVANJA
Situacija: Jedan partner je očekivao gestu (npr. rođendan), ali drugi to nije napravio.

A: …osjećao/la sam se razočarano jer mi je važno da obilježimo takve dane… možemo li to ubuduće zajedno planirati?
B: …žao mi je što ti je to nedostajalo… želim to bolje razumjeti — možeš li mi reći što bi ti točno značilo?

12/05/2026

Radionice koje povezuju i osnažuju❤

https://generacija.hr/treca-dob/price-mog-zivota-besplatne-logoterapijske-radionice-za-starije-u-zagrebu/

11/05/2026

PRIČE MOG ŽIVOTA – radionica o priči „PRIČA O STARCU I ŽLICI ŠEĆERA“ u Domu za starije osobe, Trešnjevka

Na radionici koju sam održala u travnju zajedno smo razgovarali o malim svakodnevnim stvarima koje nam donose toplinu, olakšavaju teške dane i podsjećaju nas da se smisao često krije u sasvim običnim trenucima.


INSPIRATIVNA PRIČA „PRIČA O STARCU I ŽLICI ŠEĆERA“
U jednom domu za starije živio je gospodin koji je svako jutro sjedio sam za stolom, tiho i bez puno riječi. Osoblje je primijetilo da uvijek traži jednu dodatnu žlicu šećera, čak i kad pije čaj koji je već zaslađen.
Jednog dana ga je jedna njegovateljica pitala: „Zašto uvijek uzimate još jednu žlicu šećera?“
On se nasmiješio i rekao: „Zato što nikad ne znam hoće li mi dan biti gorak. Pa za svaki slučaj dodam malo slatkoće unaprijed.“
Zaintrigirana, sjela je s njim i nastavili su razgovor. Otkrila je da je taj čovjek izgubio suprugu prije mnogo godina, da su mu djeca daleko i da mu dani često znaju biti teški. Ali, unatoč tome, odlučio je svjesno tražiti male trenutke koji „zaslade“ život: razgovor, sunce kroz prozor, smijeh u hodniku.
„Ne mogu birati sve što mi se događa,“ rekao je, „ali mogu birati hoću li dodati malo šećera gdje god mogu.“

Kroz zajedničko promišljanje dotaknuli smo se važnih životnih tema te zaključili kako unatoč tome što ne možemo uvijek birati okolnosti koje nam život donosi, možemo birati svoj stav prema njima. Razgovarali smo i o tome kako smisao često pronalazimo upravo u malim trenucima poput razgovora, tišine, osmijeha ili osjećaja bliskosti.

Starac iz priče nije čekao da mu se dogodi nešto lijepo, nego je svjesno unosio malo „slatkoće“ u svoju svakodnevicu. Upravo nas je to podsjetilo da i mali izbori, geste i način na koji pristupamo životu mogu biti smisleni.

Život nam ne daje uvijek lagane i „slatke“ dane, ali nam često ostavlja prostor da mi unesemo malo topline i dobrote sebi i drugima.