22/05/2026
Bila sam tjedan dana kod roditelja i ponovno sam shvatila nešto jako važno.
Dok smo kraj roditelja, vrlo lako ponovno postanemo — djeca.
Ne zato što smo slabi, nego zato što nas taj odnos automatski vraća u stare uloge.
Danas sam obukla haljinu za put i odmah čula komentare:
“Je li to malo previše?”
“Moraš li baš to nositi?”
I možda će netko reći: “Pa to je sitnica.”
Ali problem nikada nije samo u haljini.
Problem je što kroz takve male komentare čovjek počne sumnjati u sebe.
U svoj osjećaj.
U svoje odluke.
U ono što želi.
I onda to više nije samo pitanje odjeće.
Počneš preispitivati sve:
jesi li sposoban živjeti sam,
donosiš li dobre odluke,
tražiš li previše od života,
jesi li “previše” uopće.
A kada dugo živiš u takvom prostoru, vrlo lako ostaneš u ulozi djeteta koje čeka odobrenje, potvrdu ili dopuštenje za svoj život.
I upravo tada ljudi često osjećaju: unutarnji pritisak, krivnju kada žele nešto za sebe, strah od pogreške, manjak samopouzdanja,stagnaciju u poslu i odnosima, psjećaj kao da stoje na mjestu iako daju sve od sebe.
Jer odrasla osoba raste kroz odgovornost.
Kroz odluke i posljedice.
I zato sam se vratila svom životu.
Ne zato što ne volim svoje roditelje.
Nego zato što želim ostati u kontaktu sa sobom.
Želim sama birati.
Sama pogriješiti.
Sama naučiti.
Sama graditi svoj život.
I iskreno — odrasli život je mene jako plašio.
Plašilo me donošenje odluka, nesigurnost, rizik i odgovornost.
Ali tek kada sam prošla kroz tu nelagodu, počela sam osjećati nešto što prije nisam: mir, snagu, sigurnost u sebe i osjećaj da stvarno vodim svoj život.
I možda baš tebe od novog života ne dijeli manjak sposobnosti — nego okruženje u kojem si nesvjesno ostao/la u ulozi djeteta.
Malim koracima možeš izgraditi potpuno drugačiji osjećaj života i tu sam ako ti treba pomoć u tome.