Psihoterapijsko savjetovanje 𝓢𝓮𝓷𝓴𝓪 𝓟𝓾𝓬𝓪𝓴

13/09/2026

08/09/2026

🌿 Biti prisutan – možda je jedan od najvažnijih darova koje možemo dati djetetu.

Nerijetko se roditelji pitaju jesu li pogriješili u odgoju.
Jesam li dovoljno dobar roditelj?
Jesam li trebao drugačije reagirati?
Jesam li bio previše strog ili previše popustljiv?
A zapravo ne postoje jednostavne upute za roditeljstvo.

Čak i roditelji koji imaju dvoje ili više djece dobro znaju koliko se djeca mogu razlikovati. Isti roditelji, ista obitelj, a različit temperament, različite potrebe, osjetljivosti i načini reagiranja.
Zato je i obiteljska dinamika različita.

U nekim se obiteljima govori glasnije, u nekima tiše. Neki su roditelji temperamentniji, neki mirniji. Djeca pritom ne uče samo iz onoga što im govorimo, nego i iz onoga što svakodnevno gledaju i žive.

Postoje različiti stilovi odgoja i nije svejedno kako postavljamo granice, koliko smo zahtjevni i koliko djetetu dopuštamo.
Ali iz vlastitog iskustva roditeljstva, ono što danas posebno prepoznajem kao važno jest prisutnost i uključenost roditelja.
Ne samo fizička prisutnost.
Biti prisutan znači primijetiti dijete.
Čuti ga.
Pokušati razumjeti što se nalazi iza njegova ponašanja.
Biti zainteresiran za njegov unutarnji svijet.

I prisutnost ne znači uvijek popustiti.

Ponekad je prisutnost upravo u tome da kažemo ne.
Da postavimo granicu.
Da nešto uskratimo.
Da od djeteta tražimo odgovornost.
Ali pritom ne napuštamo odnos.
Možemo biti čvrsti, a ostati bliski.
Možemo postaviti granicu, a istodobno čuti djetetove osjećaje.
Možemo se ne slagati s njegovim ponašanjem, a da mu ne poručimo da zbog toga manje vrijedi.
Jer dijete ne treba savršenog roditelja.
Treba roditelja koji je dovoljno prisutan da ga vidi i čuje i onda kada nije lako.
Roditelja koji nije samo onaj koji određuje pravila, nego i sudionik djetetova odrastanja.

Ne možemo dijete zaštititi od svake boli, pogreške, frustracije ili razočaranja. Ne možemo živjeti njegov život umjesto njega.
Ali možemo biti uz njega dok ga živi.

I upravo mi se tu roditeljstvo na neki način susreće s terapijom.
Ni terapeut ne može živjeti život umjesto osobe koja mu dolazi. Ne može ukloniti svaku njezinu teškoću niti imati odgovor na svako pitanje.
Ali može biti prisutan.
Može slušati.
Može pokušati razumjeti.
Može ostati uz osobu i onda kada nema brzog rješenja.

Možda zato dobro roditeljstvo nije toliko pitanje toga jesmo li sve napravili ispravno, koliko pitanje jesmo li bili dovoljno prisutni u onome što smo zajedno živjeli.
Jer djeca odrastaju, mijenjaju se i svako će svoje iskustvo odnosa s roditeljima doživjeti na svoj način.

A nama možda ostaje upravo ovo pitanje:

Jesmo li bili dovoljno tu da naše dijete osjeti da u svom odrastanju nije samo? 🌿

07/09/2026

🌿 Ono što smo doživjeli u djetinjstvu može oblikovati naše želje i ostaviti rane koje nosimo kroz život.
Ali odraslost počinje ondje gdje prestajemo biti određeni samo onim što nam se dogodilo i počinjemo preuzimati odgovornost za ono što ćemo s tim učiniti.

U odnose ne ulazimo samo kao odrasli.
Sa sobom donosimo i ono što nam je nekada trebalo, a nismo dobili.
Zato od osobe koju volimo ponekad ne tražimo samo ljubav.

Tražimo sigurnost koju nismo imali.
Potvrdu da vrijedimo.
Jamstvo da nas neće napustiti.
Da će nas razumjeti i nikada povrijediti.

I tada, gotovo neprimjetno, od odraslog odnosa počnemo očekivati da izliječi dječju ranu.

Ali nijedan odnos ne može vratiti ono što nam je u djetinjstvu nedostajalo.
Partner može biti nježan, prisutan i voljeti nas.
Može pokušavati razumjeti.
Ali ne može postati ono što nam je nekada trebalo.
Zato se u bliskim odnosima ponekad ne susreću samo dvoje odraslih ljudi.

Susreću se dvije čežnje, dvije rane i dva načina obrane.

Jedan se povlači jer se boji odbacivanja.
Drugi pritišće jer se boji napuštanja.
I oboje mogu pomisliti da je problem u onome drugome.
Zrelost počinje kada zastanemo i pitamo se:

„Što ja zapravo tražim?“

Je li to potreba ovog odnosa
ili čežnja koja pripada nekom davnom vremenu?
Jer nije svaka želja realno očekivanje.
Neke potrebe možemo izraziti.
Neke možemo zajedno graditi.
Neke možemo dati sami sebi.
Dok neke moramo oplakati i prihvatiti da ih možda više ne možemo dobiti na način na koji smo ih nekada trebali.

To nije odustajanje od ljubavi.
To je odrastanje.
Dijete u nama smije čeznuti, ali odrasli u nama treba znati što je realno tražiti od drugoga.

Možda upravo tu počinje zrela ljubav:
ne kada prestanemo trebati druge,
nego kada prestanemo od njih tražiti da izliječe ono što pripada našoj prošlosti.

I zato, možda je dovoljno za početak samo zastati.
Bez osude. Bez krivnje.
I nježno se pitati:

„Što mi se sada događa?
Što mi treba?
Pripada li to ovom trenutku ili nekoj staroj rani?“

Ponekad je već i to pitanje
prvi nježni korak prema sebi i prema odnosu u kojem možemo voljeti,
a da jedno drugo ne moramo spašavati.

https://logosvitae.hr/

03/09/2026

U filmu 17 Again, Mike O'Donnell kao mladić napušta važnu košarkašku utakmicu saznavši da je njegova djevojka Scarlett trudna. Umjesto moguće sportske karijere, bira nju i zajednički život.

Godinama poslije žali zbog tog izbora, sve dok ne dobije priliku vratiti se u prošlost. Ponovno se nađe u istoj dvorani, pred istim izborom. Scarlett odlazi, a on ovaj put svjesno potrči za njom.

Možda ne možemo promijeniti ono što se dogodilo, ali možemo promijeniti značenje koje smo tome dali.
Nerijetko susrećemo ljude koji čeznu za životom koji nisu živjeli.
„Da sam tada napravio ovako… da sam izabrao onako… da sam otišao, ostao, rekao, pokušao…“

No život koji zamišljamo uvijek je pošteđen cijene stvarnosti. U njemu nema propuštenih prilika, gubitaka, razočaranja ni pogrešnih izbora. Sve je moglo ispasti drugačije.
Ali upravo zato što nije življen, taj život nikada nije mogao biti stvaran.

Stvarni život nosi ožiljke naših odluka.
Naspram toga, čovjek je više zaljubljen u svoju žudnju nego u ono za čime žudi.

Možda zato pitanje nije:
„Jesam li tada izabrao pogrešno?“
Nego:
„Mogu li danas prihvatiti svoj put i iz njega stvoriti život koji ima smisla?“

Logos Vitae
https://logosvitae.hr/kontakt

01/09/2026

ONA CRTICA IZMEĐU

Kako je rekao Balašević – život je ona crtica između godine rođenja i godine smrti.

Tako jednostavno rečeno, a gotovo zastrašujuće duboko.

Jer između dva datuma nalazi se nešto što nikada više nećemo moći ponoviti. Svaki dan koji prođe prestaje biti mogućnost i postaje činjenica. Vrijeme ne možemo vratiti, sačuvati ni ponovno proživjeti.
Možda upravo zato život ima vrijednost.

Da je vrijeme beskonačno, nijedan trenutak ne bi imao istu težinu. Upravo konačnost čini izbor stvarnim. Ono što danas ne učinimo možda ćemo moći učiniti sutra, ali današnji trenutak više nikada neće postojati.
Čovjek, dakle, ne živi samo u vremenu.
On je odgovoran prema vremenu koje mu je dano.

Tu se otvara ono najdublje pitanje: što učiniti s vlastitom konačnošću?

Jer život nam ne daje mogućnost da sve proživimo. Svaki izbor istodobno znači odustajanje od nečeg drugog. Ne možemo biti svugdje, voljeti sve, ostvariti svaku mogućnost niti živjeti sve živote koje možemo zamisliti.

Zrelost možda počinje onda kada prestanemo žaliti za svim mogućim životima koje nismo živjeli i počnemo ozbiljno živjeti ovaj jedan koji nam je povjeren.

Ne možemo sačuvati vrijeme.

Ali možemo učiniti da nešto od onoga što se u njemu dogodilo bude vrijedno sačuvati.
Možda je zato smisao manje pitanje što ćemo dobiti od života, a više pitanje što ćemo učiniti s onim što nam je život već stavio u ruke.

Jer nisu sve životne mogućnosti naše da ih ostvarimo. Neke postoje samo zato da nas nauče odabrati. Neke nas čekaju. Neke moramo pustiti. A neke dolaze kao odgovornost koju nismo tražili, ali kojoj ipak možemo dati vlastiti odgovor.

I upravo tu čovjek prelazi iz pukog trajanja u postojanje.

Ne kada ima sve što želi, nego kada prepozna što je vrijedno njegova vremena.
Zato možda nije najveća tragedija u tome što život završava.
Veća je mogućnost da smo imali život, ali ga doista nismo prepoznali kao svoj.
Da smo previše čekali.
Previše odgađali.
Previše se bojali pogrešnog izbora.
Previše vremena provodili izvan vlastitog života, promatrajući ga i procjenjujući umjesto da u njemu sudjelujemo.

A crtica se cijelo vrijeme smanjuje.

Ne možemo znati koliko je još ima.
Možemo samo odlučiti kako ćemo ispuniti njezin preostali dio.
Možda je upravo svijest o konačnosti ono što životu vraća ozbiljnost.
Ne da bismo se bojali smrti, nego da bismo se manje bojali življenja.
Jer na kraju ne ostaje pitanje koliko smo dugo imali mogućnost biti ovdje.
Ostaje pitanje:
Jesmo li prepoznali vrijednost trenutka koji nam je bio povjeren i imali hrabrosti živjeti ga kao da se neće ponoviti?

Jer neće.

Život je crtica.
Ali ono što u nju upišemo može biti veće od njezine dužine.

https://logosvitae.hr/

30/08/2026

Zašto su najsretniji obični ljudi i djeca?

U Yalomovu romanu "Kada je Nietzsche plakao", Nietzsche izgovara provokativnu misao: „Tko su oni bezbrižni, koji lagodno žive, vječno veseli? Samo oni koji dobro ne vide – obični ljudi i mala djeca.“
Ova rečenica nije poziv na neznanje.
Ona otvara pitanje koje je mnogo dublje:

Može li čovjek postati toliko svjestan života da mu upravo ta svijest oteža življenje?

Dijete još ne živi pod stalnim pogledom vlastite svijesti.
Ono se igra – i ne pita ima li igra smisla.
Voli – i ne analizira svoju sposobnost voljenja.
Plače – i ne procjenjuje svoju emocionalnu stabilnost.
Živi trenutak – bez potrebe da ga pretvori u zaključak.
Odrastanjem se pojavljuje ono što možemo nazvati refleksivnom sviješću.
Više ne samo da živimo, nego počinjemo promatrati sebe kako živimo.

Promatramo svoje odnose.
Svoje uspjehe.
Svoje neuspjehe.
Svoje tijelo.
Svoje izbore.
Svoju sreću.
I tako se može dogoditi nešto paradoksalno:
počnemo živjeti život koji neprestano procjenjujemo, umjesto život koji neposredno živimo.

„Jesam li sretan?“
„Zašto nisam sretniji?“
„Je li ovo ono što želim?“
„Živim li dovoljno dobro?“
„Što ako sam pogriješio?“
„Što će biti sa mnom?“

Pitanja koja su u svojoj biti ljudska mogu se pretvoriti u zatvor ako nikada ne prestanemo tražiti odgovor.

Egzistencijalna svijest donosi čovjeku susret s onim od čega ne možemo pobjeći: smrću, slobodom, odgovornošću, izolacijom i pitanjem smisla.
Zato dublji život nije nužno lakši život.

Čovjek koji vidi više ponekad i više pati.

Ali postoji važna razlika između dubine i ruminacije.
Dubina nas može otvoriti životu.
Ruminacija nas može zatvoriti u vlastiti um.
Dubina pita:
„Što mi ovo iskustvo govori o životu i što mogu učiniti s njim?“
Ruminacija pita:
„Zašto mi se ovo događa?“
I ponovno pita.
I ponovno.
Bez pokreta prema životu.

Zato psihoterapija ne bi trebala čovjeka učiniti manje svjesnim.
Ne treba mu oduzeti dubinu da bi mu vratila lakoću.
Cilj je nešto zahtjevnije:
naučiti čovjeka nositi svoju svijest, a da ga ona ne odvoji od života.
Jer smisao nije u tome da prestanemo misliti.
Niti je sreća u tome da postanemo poput djeteta koje još ne poznaje težinu postojanja.
Možda je zrelost upravo u tome da možemo znati koliko je život težak – i ipak mu reći „da“.
Da znamo da ćemo izgubiti – i ipak volimo.
Da znamo da vrijeme prolazi – i ipak stvaramo.
Da ne možemo kontrolirati budućnost – i ipak biramo.
Da ne možemo ukloniti patnju – i ipak tražimo ono zbog čega vrijedi živjeti.

Frankl bi rekao da čovjek ne mora pronaći smisao života kao konačan odgovor.
On ga pronalazi u konkretnom odnosu prema onome što mu život u određenom trenutku postavlja pred njega.
I tu možda ponovno susrećemo dijete.
Ne dijete kao simbol neznanja.
Nego dijete kao simbol neposrednosti.
Sposobnosti da se na trenutak prestane stajati izvan vlastitog života i počne ponovno biti u njemu.
Možda nam zato nije potreban manje dubok život.
Možda nam je potreban dublji način življenja vlastite dubine.
Jer nije problem što čovjek misli.
Problem nastaje onda kada više ne živi ono o čemu misli.

A možda je upravo tu granica između čovjeka koji neprestano svoj život promatra i analizira i čovjeka koji ga jednostavno živi.

Logos Vitae
https://logosvitae.hr/

23/08/2026

🌿Ne možemo biti na tuđem mjestu.

Koliko smo p**a nekome, iz najbolje namjere, rekli:
„Ja bih na tvome mjestu ovako postupila.“
(A zapravo govorim iz svojega mjesta – iz svojih iskustava, vrijednosti, strahova, mogućnosti i životnih okolnosti.)

I upravo je u tome zamka dobronamjernog savjeta.

Jer kada kažemo „ja bih na tvome mjestu“, mi zapravo ne možemo biti na mjestu druge osobe.
Mi situaciju gledamo iz vlastite životne pozicije.

Ne nosimo tuđe odnose, odgovornosti, financije, iskustva, strahove, neizgovorene emocije ni posljedice koje će njihova odluka imati na njihov život.

Zato neke odluke nisu jednostavno pitanje:
„Što da napravim?“
Iza njih često stoji emocionalni put.
Prije same odluke često postoji cijeli jedan unutarnji proces.

Potrebno je prepoznati što osjećamo, razumjeti čega se bojimo, razlikovati vlastite želje od tuđih očekivanja, sagledati mogućnosti i posljedice te se ponovno povezati s onim što nam je u životu doista važno.

Osoba možda već ima uvid.
Možda čak zna što želi.

Ali pitanje je:
Ima li dovoljno unutarnjih i vanjskih resursa da živi ono što će ta odluka donijeti?
Zato ponekad nije potrebno reći:
„Napravi ovako.“

Puno je vrijednije pitati:

Što ti je u ovoj situaciji najteže?
Čega se najviše bojiš?
Koje mogućnosti vidiš?
Što ti je važno?
S kojom bi odlukom mogao/la živjeti u skladu sa sobom?

Jer prava odluka često ne nastaje u jednom trenutku.
Ona sazrijeva kroz emocije, preispitivanje, strah, prihvaćanje, odgovornost i postupno pronalaženje vlastitog odgovora.

I možda upravo tu leži vrijednost razgovora s drugom osobom – ne u tome da joj damo svoj odgovor, nego da joj pomognemo da čuje vlastiti.

Jer mi ne možemo živjeti tuđi život.
Možemo samo biti uz nekoga dok prolazi svoj put prema odluci koju će moći preuzeti kao svoju.

Ne govoriti: „Ja bih na tvome mjestu…“
Nego pitati: „Što je za tebe, na tvome mjestu, moguće, važno i smisleno?“

🌿 Logos Vitae
https://logosvitae.hr/

23/08/2026

☘️ Ono što voliš nikada ne gubiš.

Ono što istinski voliš nikada ne nestaje iz tvog života.
Može promijeniti mjesto, oblik, udaljenost, pa čak i način na koji ga doživljavaš, ali ono što je duboko utkano u tvoje vrijednosti ostaje dio tebe.
Jer ono što volimo nije vezano samo uz ljude, mjesta ili okolnosti. Vezano je uz ono što u njima prepoznajemo kao vrijedno.
Možemo izgubiti osobu, ali ne i ljubav koju smo kroz taj odnos naučili živjeti.
Možemo napustiti mjesto, ali ne i osjećaj pripadanja koji nam je ono probudilo.
Može završiti jedno životno razdoblje, ali ne mora završiti ono što nam je u njemu bilo važno.

Vrijednosti ne nestaju zato što se okolnosti promijene.

Ako ti je važna bliskost – pronaći ćeš nove načine da budeš blizak.
Ako ti je važna ljubav – ona će tražiti novi oblik u kojem će se izraziti.
Ako ti je važna sloboda – ponovno ćeš je graditi, čak i nakon gubitka.
Ako ti je važan smisao – život će te ponovno pozvati da ga pronađeš.

Zato gubitak ne znači uvijek kraj. Ponekad znači promjenu mjesta na kojem nešto živi u nama.
Ono što smo voljeli možda više nije pored nas, ali može ostati u načinu na koji gledamo svijet, u izborima koje biramo, u ljudima kojima pružamo ljubav i u vrijednostima po kojima nastavljamo živjeti.

Jer ono što je bilo stvarno vrijedno nije određeno time koliko je trajalo.

Ono što voliš može promijeniti mjesto, ali ne i vrijeme koje je ostavilo u tebi.
A možda je upravo to jedan od najdubljih oblika ljubavi –
ne držati se grčevito za ono što je bilo,
nego dopustiti da ono što smo voljeli nastavi živjeti kroz nas.

20/08/2026

🌿 Anticipatorni strah nerijetko postaje zatvor koji sami stvaramo vlastitim mislima.

Koliko ste p**a odustali od nečega ne zato što niste mogli, nego zato što ste unaprijed povjerovali da će biti preteško?

Anticipatorni strah nastaje kada naš um počne živjeti u budućnosti. Prije nego što se nešto uopće dogodi, zamišljamo moguće pogreške, neuspjeh, odbacivanje ili sram. Što više razmišljamo, slike postaju uvjerljivije, a tijelo reagira kao da se opasnost već događa.

Zamislite osobu koja prvi put sama vozi u nepoznati grad. Večer prije u mislima se gubi, promašuje izlaz, drugi vozači joj trube, kasni na sastanak i osjeća se posramljeno. No kada sljedeći dan zaista krene na put, uključi navigaciju, možda jednom pogriješi, ispravi smjer i stigne na odredište. Stvarnost nije bila bez izazova, ali nije bila ni onakva kakvom ju je strah prikazao.

Zašto nas um tako vodi?

Ljudski je mozak prirodno usmjeren na uočavanje mogućih opasnosti. To je nekada bio mehanizam koji je štitio život. Danas, međutim, često ne razlikuje dovoljno jasno stvarnu opasnost od one koju je sam stvorio. Zato anticipatorni strah zna biti mnogo veći od stvarnog iskustva.
Najveća zamka je izbjegavanje. Ono donosi trenutno olakšanje, ali dugoročno učvršćuje uvjerenje da je situacija doista opasna. Tako naš život postaje sve uži – ne zato što ne možemo, nego zato što se više ne usuđujemo.

Logoterapija nas podsjeća da čovjek nije određen svojim strahovima. Viktor Frankl govorio je da između podražaja i naše reakcije postoji prostor slobode. U tom prostoru možemo odlučiti da strah neće imati posljednju riječ.

Hrabrost ne znači da straha nema. Hrabrost znači da je ono što nam je važno snažnije od straha.

Zato se možda ne trebamo pitati:
"Kako da se riješim straha?", nego: "Koji je sljedeći mali korak koji mogu učiniti unatoč njemu?"
Strah se rijetko pobjeđuje razmišljanjem. Pobjeđuje se iskustvom. Tek kada napravimo prvi korak, stvarnost dobiva priliku ispraviti priču koju je strah unaprijed zaokružio.

https://logosvitae.hr/

18/08/2026

🌿 Mir nije odsutnost problema, nego unutarnja stabilnost

Često vjerujemo da ćemo biti mirni tek kada se okolnosti poslože – kada nestanu problemi, odnosi postanu jednostavni, zdravlje bude besprijekorno, a budućnost predvidljiva. Međutim, psihologija pokazuje da osjećaj unutarnjeg mira ne proizlazi prvenstveno iz vanjske sigurnosti, nego iz naše sposobnosti da se nosimo s neizvjesnošću i životnim izazovima.

Unutarnja stabilnost znači da naše emocije, misli i ponašanja nisu u potpunosti određeni onime što se događa oko nas. To ne znači da ne osjećamo strah, tugu ili razočaranje. Naprotiv, psihološki zdrava osoba dopušta si osjećaje, ali njima nije preplavljena. Ona zadržava sposobnost promišljanja, donošenja odluka i pronalaženja smisla čak i u teškim životnim okolnostima.

Kada smo emocionalno krhki, i najmanji stres može djelovati kao prijetnja. Sitna kritika postaje osobni poraz, neuspjeh potvrda vlastite bezvrijednosti, a promjena razlog za paniku. No kada razvijamo psihološku otpornost, životne oluje ne nestaju – mijenja se naš odnos prema njima. Umjesto da nas slome, one postaju prilika za rast, učenje i sazrijevanje.

Otpornost se ne rađa iz života bez poteškoća, nego upravo iz iskustva njihova uspješnog prevladavanja. Svaki izazov koji smo prošli i iz njega nešto naučili postaje dio naše unutarnje snage. Zato mir nije stanje u kojem je sve savršeno, nego sposobnost da ostanemo povezani sa sobom i vlastitim vrijednostima čak i onda kada svijet oko nas nije miran.

Istinska sigurnost ne nalazi se u okolnostima koje ne možemo u potpunosti kontrolirati, već u svijesti da u sebi nosimo sposobnost prilagodbe, oporavka i pronalaženja smisla.
Kada izgradimo takvu unutarnju čvrstoću, vjetrovi možda neće prestati puhati, ali više neće određivati smjer našeg života.

https://logosvitae.hr/