10/08/2026
MJESTO NA KOJEM SAM PONOVO POSTALA DIJETE
Na Dachstein se vraćam već godinama.
Nije mi ovo bio prvi susret s njim, a vjerovatno nije ni posljednji. Ima nešto u tom kraju što me uvijek ponovo zove.
Nije to samo ljepota priode, već osjećaj koji prepoznam čim stignem.
Ovaj put smo se popeli žičarom.
Gore nas je dočekao pogled od kojeg čovjek zastane širom otvorenih očiju i srca, šuma puna borovnica koje samo bereš do mile volje i neobično cvijeće koje ne viđaš svaki dan.
A onda sam ugledala male stolice rukom nekog vještog majstora izdjeljane od starih stabala.
Odmah sam ih proglasila stolicama za vile i patuljke. 😊
I tu se nešto u meni promijenilo – odrasla žena na neko vrijeme ustupila je mjesto djetetu u meni.
Djetetu koje je upravo pronašlo vilinsko selo, bralo borovnice, divilo se neobičnim vrstama cvijeća, smijalo se i uživalo sa porodicom i prijateljima.
Nije bilo nikakvog zadatka. Nikakvog rada na sebi.
Samo smo bili tamo i uspjeli da „čujemo“ zov vila i patuljaka, da se povežemo sa energijom bezbrižnosti i razgiranosti.
To je tako iscjeljujujeće – ne morati uvijek nešto planirati ili popravljati na sebi.
I dok sam kasnije hodala stazom pokraj šume, primijetih koliko mi je um miran. Kad se utiša buka u glavi, priroda odjednom počne govoriti mnogo glasnije. Ideje dolaze same. Slike. Rečenice. Inspiracija.
Zato me Dachstein uvijek ponovo zove. Nije to samo čudesno lijepa alpska oblast, nego mjesto na kojem se nešto u meni razmekša, opusti i razigra.
I pomislila sam na Anandu.
Jednog dana voljela bih dovesti žene ovdje. Da naveče plešemo, a danju hodamo šumom, beremo borovnice, sjedimo na vilinskim stolicama i smijemo se, prisjećajući se kako je biti bezbrižno dijete. Ili čak vila. 😊
Da ponovo čujemo onaj tihi dio sebe koji u svakodnevnom životu često nadglasamo.
Jer unutrašnje dijete ne traži od nas mnogo – nego tek da mu kažemo: "Hajde. Danas imamo vremena." 🤍