09/09/2026
Kada sam prošle godine napustila vrtić, znala sam da će mi nedostajati rad u grupi. Nedostajat će mi djeca zajedno, njihova dinamika, tim, sve ono što nastaje kada učimo jedni od drugih i rastemo zajedno.
Individualni rad me, s druge strane, nije plašio. Godinama sam paralelno radila individualne psihološke i psihoterapijske tretmane sa djecom, dok sam istovremeno radila u vrtiću. Voljela sam i jedno i drugo.
Ali sam znala da ce da mi nedostaje ono nešto što samo grupa može dati. Dugo sam razmišljala kako da spojim sve ono što volim. Djecu. Psihologiju. Psihoterapiju. Neurorazvoj. Razvoj mozga. Grupni rad. Darovitu djecu. Djecu sa poteškoćama….Učenje kroz iskustvo, pokret, kreativnost i odnos. I onda sam sebi rekla:
„Dobro. Uradi to. Pa ćemo vidjeti.“
Vidjet ćemo hoće li funkcionisati. Hoću li imati rezultate. Hoću li uspjeti spojiti sve te svoje ljubavi u nešto što ima smisla. A moj cilj je od početka bio jednostavan. Ako kroz ovaj rad naučim makar dvoje ili troje djece kako da razumiju, prihvate i budu podrška djetetu koje ima određene teškoće — uspjela sam. Danas, nakon više od godinu dana NeuroArta, mogu reći da je ovo postalo mnogo više od kursa. To je moj ples sa ovom djecom. I ono što me posebno raduje jeste naš tim. Kako brinemo jedni o drugima. Kako učimo jedni od drugih. Kako djeca koja imaju svoje poteškoće dobijaju prostor da budu prihvaćena, a druga djeca uče da različitost nije nešto čega se trebamo plašiti — već nešto što možemo razumjeti. Možda je upravo to ono što sam tražila kada sam napustila vrtićku grupu.Nisam izgubila grupu. Samo sam je ponovo pronašla — na neki drugi način. ❤️ U prilogu je nekoliko naših malih trenutaka. I od srca vam želim tim kakav ova djeca stvaraju. Tim u kojem se djeca osjećaju sigurno, prihvaćeno, važno i dovoljno dobro baš takva kakva jesu. ❤️
