Aya’s Touch

Naida Kundurović - geštalt psihoterapeut
Rad jedan na jedan 📩 [email protected]

Naida Kundurović je nakon 15 godina karijere u medijima, odlučila novinarstvo zamijeniti sa psihologijom. Upisom edukacije za geštalt psihoterapeuta i osnivanjem vlastite kompanije za mentalno zdravlje pod nazivom Aya's Touch, među prvima u BiH i regionu stavlja važan pečat na holistički pristup čovjeku, kombinirajući nauku i duhovnost u pristupu klijentima.

29/07/2026

Birali ste da nakon alkohola, nikotina i konzumerizma na red dodju i pametni telefoni.

Ovisnost koju nam društvo nije samo prihvatilo, već gotovo nametnulo. Toliko je normalizirana da je često ni ne prepoznajemo kao ovisnost.

Telefon je prvo što dodirnemo kada otvorimo oči i posljednje što ispustimo prije spavanja. Posežemo za njim čim osjetimo dosadu, nelagodu, usamljenost ili tišinu. Svaka nova poruka, obavijest i sadržaj n**e malu, brzu nagradu i treniraju mozak da traži još.

Uvažena psihijatrica i stručnjakinja za ovisnosti prof. Anna Lembke pametni telefon naziva ‘savremenom hipodermičkom iglom’ :
To je zapravo dopaminski stimulans uvijek nam je nadohvat ruke, a možemo ga aktivirati kada god poželimo.

Neće svaka osoba koja koristi telefon razviti ovisnost. Ali činjenica da je ponašanje masovno i društveno prihvaćeno ne znači da je bezazleno.

Iz ugla Gestalta, važno pitanje nije samo koliko vremena provodimo pred ekranom, već:

Šta se u nama pojavi kada telefon odložimo i od čega skrolanjem pokušavamo pobjeći?😏

25/07/2026

Nastavljamo sa serijalom društveno prihvaćene ovisnosti: NIKOTIN

Zašto je toliko teško prestati pušiti ako je cigareta ‘samo navika’ ?

Zato što nije samo navika. 😒

Nikotin za nekoliko sekundi stiže do mozga i aktivira sistem nagradjivanna. Oslobadja se dopamin, a mozak počinje povezivati cigaretu s olakšanjem, smirenjem i zadovoljstvom…

Vremenom cigareta više ne donosi zadovoljstvo. Ona samo nakratko uklanja nelagodu koju je nikotinska ovisnost sama proizvela. 🙂‍↕️

Zato pušač često ne pali cigaretu da bi se osjećao dobro, nego da bi nakratko prestao osjećati loše.

A tu je i psihološka vezanost. Cigareta se uvlači u svakodnevne rituale: jutarnju kafu, pauzu na poslu, druženje, stres, usamljenost i trenutak tišine na kraju dana. Postaje nazovi prijatelj, oslonac i prividni regulator emocija.

Većina pušača počela je mlada … najviše iz radoznalosti, potrebe za pripadanjem ili želje da se uklopi. Godinama kasnije, ono što je predstavljeno kao slobodan izbor postaje ovisnost koja može biti snažnija od logike i volje.

Pušenje nije znak slabog karaktera. Ali nazivati ga samo navikom znači umanjivati ozbiljnost ovisnosti.

Cigareta vas ne smiruje. Ona nakratko utišava apstinencijsku nelagodu koju je prethodna cigareta pomogla stvoriti.

Recite mi, jeste li ikada pokušali prestati pušiti … i šta vam je bilo najteže?

22/07/2026

Kupovina nije uvijek znak da imate novca. Često je znak da ste izgubili kontakt sa sobom, naročito u današnje vrijeme…

Ne kupujete uvijek zato što vam nešto treba, zar ne ?!

Kupujemo jer ne znamo kako ostati sa stresom, usamljenošću, dosadom, frustracijom ili osjećajem da nismo dovoljni.

Kada kupovina postane nekontroliran i ponavljajući odgovor na neugodne emocije, govorimo o kompulzivnoj kupovini — oniomaniji.

Iz ugla Gestalt psihoterapije, problem nije samo u predmetu koji kupujete, nego u potrebi koju ne prepoznajete.

Možda vam ne treba nova haljina.
Možda vam treba da budete vidjeni i da vam neko uputi iskreni kompliment. 😏

Možda vam ne treba još jedan proizvod i beauty produkt.
Možda vam trebaju odmor, nježnost, pripadanje ili uzbudjenje koje je nestalo iz vašeg života.😏

Ali umjesto kontakta sa stvarnom potrebom, nastaje prečica: kliknete, naručite i nakratko osjetite olakšanje. Paket stigne, dopaminski „hit“ prodje, a nezadovoljena potreba ostane.

A industrija na žalost vrlo dobro poznaje taj nedostatak kontakta - i igra na tu kartu!

Brendovi vam ne prodaju samo stvari. Prodaju obećanje da ćete uz njih biti ljepši, uspješniji, poželjniji … konačno dovoljni. 🙏

Većina influensera taj proizvod unose u prostor povjerenja. Reklama više ne izgleda kao reklama, nego kao preporuka prijateljice.

To nisu neutralne rečenice. To su pažljivo oblikovani okidači.

Zato pazite koga pratite! I prije sljedeće kupovine zastanite. Osjetite tijelo. Primijetite emociju i pitajte se:

Šta mi je zaista potrebno upravo sada i može li mi ovaj predmet to uopšte dati?

21/07/2026

Kupovina može biti bijeg jednako kao alkohol, hrana ili beskonačno skrolanje. Samo je ljepše upakovana, društveno prihvaćena i često se prodaje pod nazivom ‘briga o sebi’.

Kada ovo posmatram iz ugla psihoterapije, jasno je da često ne kupujemo samo predmet … kupovinom pokušavamo regulirati ono što osjećamo. Stres, dosada, usamljenost, frustracija ili unutrašnja praznina mogu pokrenuti poriv da nešto kupimo. Predmet tada nije pravi cilj. Cilj je kratkotrajno olakšanje i dopaminski ‘hit’;

nakon kojeg često dolaze krivnja, kajanje i novi poriv.

Nauka potvrdjuje da iščekivanje nagrade aktivira dopaminski sistem, zbog čega nas ponekad više uzbudjuju traženje, naručivanje i čekanje paketa nego sam proizvod.

Istovremeno živimo u kulturi koja taj obrazac neprestano podstiče. Brendovi i influenceri ne prodaju nam samo proizvode, nego i obećanje da ćemo uz njih biti ljepši, uspješniji, poželjniji i zadovoljniji. Reklama više ne izgleda kao reklama, već kao preporuka osobe kojoj vjerujemo.

Naravno, nije svaka kupovina problem. Ali kada ona postane naš automatski odgovor na neugodne emocije i nastavlja se uprkos finansijskim, emocionalnim ili porodičnim posljedicama, govorimo o kompulzivnom kupovanju … oniomaniji.

15/07/2026

Malo je tema koje izazovu toliko emocionalnih reakcija kao ovisnost koju je društvo normaliziralo.

Najveći je problem što ljudi više ne mogu zamisliti život bez supstance koja ih odvaja od njih samih.

Funkcionalni alkoholizam jeste normaliziran u našem društvu. I upravo je to ono što zabrinjava – ljudi koji su spremni svim silama braniti svoju ovisnost, uvjereni da je riječ o nečemu sasvim normalnom.

Naravno, alkohol nije jedina ovisnost. Tu su i nikotinizam, ma*****na, pornografija, kockanje, društvene mreže i mnogi drugi oblici adikcije koji mogu postati način bijega od sebe.

Svaka od tih tema zaslužuje prostor za otvorenu, argumentiranu i konstruktivnu raspravu – bez osudjivanja, ali i bez romantiziranja.

Tek kada o njima možemo govoriti iskreno, možemo ih početi prepoznavati, razumjeti i mijenjati.

13/07/2026

Vikend je iza nas. Petak. Subota. Nedjelja.

Za mnoge je to sasvim uobičajen ritam: čaša vina uz večeru, nekoliko piva s prijateljima, koktel na terasi ili ‘samo jedna’ rakija.

Toliko je normalizirano da rijetko zastanemo i zapitamo se šta zapravo unosimo u svoje tijelo.☠️

Ne radjamo se s idejom da je alkohol potreban za slavlje, opuštanje ili povezivanje s ljudima.

To učimo. Godinama.

Kroz reklame, filmove, muziku, sport, društvene mreže i društvene običaje. Kada nešto gledamo dovoljno dugo, prestanemo ga preispitivati i počnemo ga doživljavati kao normalno. Upravo tako nastaje kultura konzumacije alkohola… 👀

Alkohol nije bezazlen. Bez obzira dolazi li u obliku vina, piva, koktela ili žestokog pića, riječ je o istoj supstanci – etanolu. Organizam ga prepoznaje kao toksin i odmah daje prioritet njegovoj razgradnji.

Istovremeno se mijenja rad mozga. Alkohol utiče na neurotransmitere koji regulišu raspoloženje, anksioznost, donošenje odluka, koordinaciju i san.

Ljudi kažu: ma hajde da se opustim malo, pa ono što se u trenutku čini kao opuštanje, često već nekoliko sati kasnije ili narednog dana dolazi na naplatu kroz lošiji san, pad energije, pojačanu anksioznost, razdražljivost i slabiju koncentraciju.

Ovaj video pokazuje šta se zapravo dogadja u tijelu kada pijemo alkohol.

Pitanje koje trebate postavite sebi:

Znam li uopšte šta alkohol radi mom mozgu i tijelu?

11/07/2026

Srebrenica. 11. juli.

Godine 2012. prvi put sam otišla u Srebrenicu, u konvoju humanitarne pomoći organizacije Pomozi.ba. Elvir i nas nekoliko je uručivalo te pakete, sjećam se, djeci sa velikim tužnim očima. Sve je bilo nekako usporeno….

Tada nisam u potpunosti razumjela gdje stojim. Nisam razumjela dubinu kolektivne traume, važnost priznanja žrtava, niti koliko dugo bol može živjeti u ljudima, porodicama i jednom cijelom kraju.

Bio je to odlazak u grad u koji mnogi ni danas ne dolaze lako.

Grad koji nosi težinu genocida. Grad u kojem se, tri decenije poslije, još uvijek pronalaze posmrtni ostaci ubijenih ljudi i u kojem mnoge porodice još čekaju da dostojanstveno ukopaju svoje najmilije.

Danas gledam ovu fotografiju i osjećam da je vrijeme da se vratim. Ne samo fizički, nego i kao psihoterapeut, sa drugačijim razumijevanjem onoga što znači kolektivna trauma.

Kroz godine rada shvatila sam da nema istinskog iscjeljenja bez priznavanja boli.

Ne postoji mentalno zdravlje zajednice ako se žrtve negiraju, ako se patnja prešućuje ili ako se od ljudi očekuje da zaborave prije nego što su imali priliku biti saslušani.

Priznavanje žrtava nije politički čin.

To je duboko ljudski čin. Ono vraća dostojanstvo mrtvima i omogućava živima da naprave prvi korak prema iscjeljenju. Oprost, kada do njega dođe, ne može biti nametnut. On može biti samo plod istine, odgovornosti i priznanja.

Zato vjerujem da je briga o mentalnom zdravlju na ovim prostorima neraskidivo povezana s kulturom sjećanja. Ne da bismo živjeli u prošlosti, nego da bismo budućnosti ostavili manje tereta nego što smo ga sami naslijedili.

Da se nikada više ne ponovi.
Da se nikada ne zaboravi.

Srebrenica, juli 1995. 🕊️

08/07/2026

Godinama sam svoje probleme sa grlom posmatrala isključivo kao fizički problem. Godinama su mi listovi na nogama oticali, a nisam se pitala zašto baš tu.

Tek kada sam krenula putem psihoterapije i počela učiti slušati vlastito tijelo, shvatila sam da simptomi često nisu samo nazovi kvar koji treba popraviti. Nebrojeno mnogo p**a su i poruka.

Kod mene je grlo govorilo o svemu što godinama nisam izgovarala. O riječima koje su ostajale zaglavljene. O granicama koje nisam postavljala. O emocijama koje sam radije progutala nego izrazila.

Listovi su mi pričali drugu priču. O stalnoj spremnosti da idem dalje. Da nosim više nego što mogu. Da se ne zaustavljam čak ni kada sam iscrpljena.

Ne tvrdim da svaka bolest ima emocionalni uzrok. Tijelo je složeno i uvijek prvo treba isključiti medicinske razloge.

Ali iz iskustva terapeuta, i vlastitog iskustva, naučila sam da se isplati postaviti jedno jednostavno pitanje:

Ako bi ovaj simptom mogao govoriti, šta bi mi rekao?

Vrlo često upravo tu počinje proces iscjeljenja.

Naša tijela zaista pričaju priču. Pitanje je samo – slušamo li je? I znamo li je tumaċiti ?

06/07/2026

Da li je ovo budućnost većine žena? 😄

Otkaz, avionska karta u jednom smjeru i život s muškarcem koji zna razlikovati zvuk kiše od zvuka motora. 😆

Šalu na stranu…

Posljednjih godina, i kroz svoju privatnu praksu, ali i kroz vlastito iskustvo, primjećujem jedan zanimljiv obrazac.

Sve manje žena sanja muškarca koji će ih impresionirati automobilom, satom ili titulom.

Sve više njih govori o nečemu sasvim drugom.

Žele muškarca koji zna zapaliti vatru. Koji voli šumu više od tržnog centra. Koji može satima hodati planinom, a da mu nije dosadno. Koji poštuje prirodu, životinje i tišinu. Koji nije izgubio vezu sa sobom. Koji zna kako bivati i igrati se sa djecom.

Neko će reći da je ‘divlji čovjek’ postao trend.

Ja ipak vjerujem da priroda iz čovjeka izvlači ono što grad & civilizacija često sakrije – prisutnost, jednostavnost, odgovornost i mir.

Naravno, nije rješenje da svi sutra odemo živjeti u amazonsku prašumu. 😃

Ali možda je zanimljivo zapitati se zašto toliko žena danas mašta upravo o muškarcu koji je zadržao tu povezanost sa prirodom.

Žene duboko u sebi traže nekoga ko je povezan – prvo sa sobom, pa tek onda s nama.

A upravo je to jedan od temeljnih ciljeva gotovo svake psihoterapijske škole – vratiti čovjeka sebi. Jer tek kada smo u kontaktu sa sobom, možemo biti istinski u kontaktu i s drugim ljudima.

Pitanje za vas:

Da li mislite da žene danas zaista sve više privlače muškarci koji žive bliže prirodi ili je to samo prolazni trend?

03/07/2026

Ako je neko ovih dana htio proučavati temperament Bosanaca i Hercegovaca, nije morao čitati psihološke knjige. Dovoljno je bilo gledati selektora Barbareza pored linije. 😄

A onda okrene kameru prema tribinama… i publici pred TV … ista energija.

U onim odlučujućim minutama protiv Amerike nije bilo osobe koja je sjedila kao da gleda dokumentarac o pingvinima. Ruke lete na sve strane, obrve rade prekovremeno, razgovaramo sa sudijom koji nas, iz nekog razloga, uporno ne čuje, dajemo savjete igračima koje takodjer niko ne prenosi, a pritisak nam raste.

I tako je fotograf uhvatio i mene. U trenutku kada gledam sa Ajom u krilu situaciju na terenu … uopšte nisam bila zadovoljna onim što gledam na terenu. 😂

Kažu da fotografija uhvati trenutak. Ova je, čini mi se, uhvatila cijeli Balkan.

Jer kod nas se utakmice ne gledaju. One se proživljavaju.

Ako treba, ustanemo deset p**a u minuti. Mašemo rukama kao da će lopta poslušati baš nas. Ljutimo se na sudiju kao da nam je prvi komšija. Pet minuta kasnije grlimo potpunog stranca jer smo dali gol.

I iskreno… ne bih to mijenjala ni za kakvo “civilizovano” sjedenje u tišini.

Neka nas malo. Takvi smo. Glasni, srčani, dramatični i emotivni.

Na kraju krajeva, da smo mirni dok gledamo fudbal, vjerovatno više ne bismo bili Bosanci i Hercegovci. ❤️🇧🇦

Address

Sarajevo

Opening Hours

Monday

09:30 - 15:30

Website

http://www.ayas-touch.com/

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Aya’s Touch posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The Practice

Send a message to Aya’s Touch:

Want your practice to be the top-listed Clinic in Sarajevo?