18/11/2026
Mjesec i po dana u Indoneziji.
I dok sabiram utiske, shvatam da mi je ovo putovanje donijelo mnogo više od uspješno završenog retreata sa divnim ženama iz cijelog svijeta, lijepih fotografija, novih poznanstava i preplanulog tena. :)
Kada se fizički udaljimo od poznatog okruženja, lakše primjećujemo koliko našeg ponašanja zapravo čine navike. Koliko toga radimo zato što želimo, a koliko zato što smo jednostavno navikli tako živjeti.
Recimo, svakodnevni prizori ljudi koji na skuterima prevoze malu djecu, čak i bebe od svega nekoliko mjeseci, ali i kućne ljubimce, usred nevjerovatne saobraćajne gužve, istovremeno su me nasmijavali i ostavljali u čudu.
Pitala sam se: kada bismo mi tako nešto uradili? I zašto nam je to gotovo nezamislivo?
Koliko našim odlukama upravlja stvarna procjena opasnosti, a koliko strah koji smo usvojili kroz odrastanje, kulturu i društvo u kojem živimo?
Biti negdje gdje niko ne zna ko si, čime se baviš, šta si postigao, s kim si bio i kakvu reputaciju imaš, zanimljivo je iskustvo. Imaš priliku posmatrati sebe izvan svih društvenih uloga koje godinama nosiš.
U toj anonimnosti postoji jedan poseban osjećaj oslobodjenja. Ne moraš ništa dokazivati, objašnjavati niti ispunjavati tudja očekivanja.
Od odnosa prema radu, novcu i porodici, do načina na koji ljudi komuniciraju i organizuju dan. Shvatiš da mnogo toga što smo naučili smatrati jedinim ispravnim načinom života zapravo predstavlja samo jedan od mogućih.
Recimo, za mjesec i po dana u Indoneziji nisam vidjela nijednu ispruženu ruku koja prosi (!)
Ali sam vidjela djecu koja rade, starije ljude koji rade, žene koje svakodnevno nose teške terete, prodaju, proizvode i na različite načine zaradjujh za život.
Imala sam osjećaj da vrijeme na ovoj vremenskoj liniji jednostavno sporije prolazi. Iako su dani bili ispunjeni novim iskustvima, susretima, kretanjem i aktivnostima, gotovo nikada nisam imala osjećaj da mi vrijeme izmiče kao u Evropi.
Naprotiv, kao da je u jedan dan moglo stati mnogo više života nego inače.
Možda vrijeme ne prolazi sporije, nego ga mi, kada smo prisutniji u onome što živimo, doživljavamo punije.
Gledala sam kako se moja šestogodišnja kćerka snalazi u drugačij