Psihološko savjetovanje Mirela Fazlić

20/08/2026

„Nije lagao zato što nije volio svoju porodicu. Lagao je jer više nije znao kako da zaustavi kocku.“

Bio je suprug.
Otac.
Sin.

Na početku je govorio:

„Samo jednom.“
„Mogu ja to kontrolisati.“
„Vratit ću novac.“

A onda su počele laži.

Skrivene pozajmice.
Dugovi.
Brisane poruke.
Prazna obećanja.

Njegova supruga je osjećala da gubi čovjeka kojeg voli.

Njegova majka je gledala sina kako se sve više povlači u sebe.

A on je iz dana u dan tonuo sve dublje.

Nije više spavao.
Nije imao volje ni za šta.
Izbjegavao je porodicu.
Osjećao je sram i krivicu.

Iza zatvorenih vrata plakao je čovjek koji je vjerovao da je uništio sve što je imao.

Jednog dana supruga je saznala cijelu istinu.

Bila je ljuta. Povrijeđena. Prevarena.

Ali je shvatila nešto važno:

Iza njegovih laži nije stajala samo neodgovornost. Stajao je ozbiljan problem ovisnosti.

Zajedno sa njegovom majkom odlučila je da više neće skrivati problem, vraćati dugove niti opravdavati njegovo ponašanje.

Ali su odlučile da ga neće ni napustiti.

Rekle su mu:

„Nećemo opravdavati ono što si uradio. Ali pomoći ćemo ti da potražiš pomoć.“

Prvi put je izgovorio rečenicu koju je godinama izbjegavao:

„Imam problem s kockanjem.“

Tada je počeo njegov oporavak.

Nije bilo lako.

Povjerenje se nije vratilo preko noći.
Dugovi nisu nestali preko noći.
Porodične rane nisu zacijelile preko noći.

Ali svaki iskren razgovor, svaki dan bez kockanja i svaki korak prema stručnom savjetovanju bili su korak prema životu koji je gotovo izgubio.

Porodica ga nije mogla izliječiti.
Ali mu je pomogla da shvati da nije sam i da pomoć postoji.

Ako u ovoj priči prepoznajete svog supruga, sina, brata, oca ili nekoga koga volite — nemojte čekati da kockanje uništi cijelu porodicu.

Psihološko savjetovalište HM

Pružamo psihološko savjetovanje i podršku osobama koje imaju problem s kockanjem, kao i članovima njihovih porodica.

Briješćanska 23, Sarajevo
062 328 186

Kocka ne mora biti kraj.
Pomoć može biti početak promjene.
Potražiti pomoć nije sramota. Sramota je izgubiti čovjeka kojeg volimo, a nikada ne pokušati pomoći.

20/08/2026

13/08/2026

MA TO SU SAMO DJEČIJE RIJEČI.“ — JESU LI?

„Debeo si.“
„Ružna si.“
„Glup si.“
„Niko te ne voli.“
„Čudna si.“
„Ne možeš ti to.“
„Svi su bolji od tebe.“
Za odraslog čovjeka to može biti samo nekoliko izgovorenih riječi.
Za dijete, međutim, takve riječi mogu postati način na koji počinje gledati sebe.
Dijete još uvijek gradi sliku o sebi. Ne zna uvijek razlikovati tuđe mišljenje od vlastite vrijednosti. Zato ponavljano vrijeđanje, ismijavanje i odbacivanje od vršnjaka može ostaviti mnogo dublji trag nego što odrasli ponekad pretpostavljaju.
Dijete koje svakodnevno sluša da je „ružan“ može početi skrivati svoje lice.
Dijete koje slušа da je „glupo“ može prestati dizati ruku i kada zna odgovor.
Dijete koje je stalno ismijavano može početi izbjegavati društvo.
A dijete koje je dugo odbacivano može odrasti s osjećajem da mora zaslužiti prihvatanje drugih ljudi.
I ono što je posebno važno jeste da dijete često ne kaže:
„Ovo me psihički povređuje.“
Umjesto toga može postati tiše.
Povučenije.
Razdražljivije.
Može početi izbjegavati školu.
Može izgubiti interes za ono što je nekada voljelo.
Može govoriti da ga „nije briga“, dok ga zapravo itekako boli.
Zato nije dovoljno reći:
„Nemoj ih slušati.“
Dijete treba odraslu osobu koja će ga čuti, zaštititi i pomoći mu da razumije:
„Ono što su ti drugi rekli ne određuje ko si ti.“
Jer djeca odrastaju, ali neke riječi odrastaju zajedno s njima.
Zato kada odrasla osoba danas kaže:
„Nikada nisam zaboravio/la kako su me zvali u školi“,
to nije pretjerivanje.
To je podsjetnik koliko snažan uticaj vršnjaci mogu imati na dječije samopouzdanje i sliku o sebi.
Ne učimo djecu samo da budu uspješna.
Učimo ih da ne mjere svoju vrijednost tuđim riječima.
A odrasle učimo da dječije vrijeđanje ne posmatraju kao „normalan dio odrastanja“ kada ono postane ponavljano, ponižavajuće i bolno.
Jer iza djeteta koje kaže „nije me briga“ ponekad stoji dijete koje samo želi da ga neko konačno pita:

„Kako ti je stvarno?“

13/08/2026

KADA PRESTANE POTREBA DA DOKAZUJEŠ – POČINJEŠ STVARNO PUŠTATI

Nakon prekida veze neki ljudi nastavljaju živjeti u odnosu koji je formalno završen.

Ne razgovaraju više s tom osobom, ali razgovaraju o njoj.
Objašnjavaju šta se dogodilo.
Dokazuju ko je kriv.
Prepričavaju detalje.
Pokušavaju drugima dokazati svoju istinu.
Čekaju da bivši partner shvati šta je izgubio.

Psihološki gledano, to često pokazuje da emocionalni proces prekida još nije završen.

Jer kada zaista počnemo puštati nekoga, potreba za dokazivanjem postepeno nestaje. Ne zato što ono što se dogodilo više nije važno, već zato što više nemamo potrebu da druga osoba potvrdi našu vrijednost, našu istinu ili našu nevinost.

Dok god imate potrebu da objašnjavate bivšem partneru, njegovoj porodici, prijateljima ili drugima ko je kriv i šta se zaista dogodilo – dio vas je još uvijek u toj vezi.

Veza je završila, ali unutrašnji dijalog još traje.

I tako nastaje začarani krug:
što više pričate o toj osobi, više razmišljate o njoj;
što više analizirate, više se vraćate u prošlost;
što više dokazujete, više joj dajete prostora u svom sadašnjem životu.

Ponekad mislimo da pričanjem o prošlosti zatvaramo priču.
A zapravo je svaki put iznova otvaramo.

Pravo puštanje ne izgleda kao pobjeda nad drugom osobom.

Izgleda kao trenutak kada više nemate potrebu da objašnjavate.
Kada vam više nije važno ko će šta misliti.
Kada ne čekate izvinjenje.
Kada ne trebate da druga osoba prizna da je pogriješila.
Kada njena verzija priče više ne određuje vaš mir.

Tada se emocionalno vraćate sebi.

Jer ne morate dobiti priznanje od osobe koja vas je povrijedila da biste nastavili dalje.

Neke odnose ne završavamo tako što dobijemo odgovore na sva pitanja.

Neke završavamo tako što prestajemo tražiti odgovore od osobe koja ih nikada neće dati.

I možda je upravo to najvažniji znak da ste nekoga zaista pustili:

više nemate potrebu da mu išta dokazujete.

— Psihološko savjetovalište HM

12/08/2026

12/08/2026

Dobro došli u naše psihosavjetovalište!

04/05/2026

ZAŠTO TREBA OTIĆI OD NARCISA?

Nije drama. Nije slabost.
To je zaštita sebe.

Osobe s izraženim obrascima povezanim sa Narcistički poremećaj ličnosti često ostavljaju posljedice koje ne vidiš odmah – ali ih osjetiš.

Prepoznaješ li ovo?

• Manipulacija – počneš sumnjati u sebe
• Nedostatak empatije – tvoji osjećaji nisu važni
• Kritike i ponižavanje – gubiš samopouzdanje
• Toplo-hladno ponašanje – postaješ emocionalno vezan/a
• Kontrola – pod izgovorom “brige”
• Nikad nisu krivi – uvijek si ti problem

I najvažnije:
Počinješ gubiti sebe.

Zapamti:
Ne moraš ostati tamo gdje te stalno povređuju.
Odlazak je ponekad najzdravija odluka koju možeš donijeti.

Granice nisu sebičnost. One su samopoštovanje