Ensad Miljković RE&KBT Trener & Psihoterapeut & Supervizor

Home
Bosnia And Herzegovina
Sarajevo
Ensad Miljković RE&KBT Trener & Psihoterapeut & Supervizor

Za više infromacija kontaktirajte Savjetovanje ELIS.

U svom radu Savjetovanje ELIS primarno primjenjuje znanje iz Albert Ellisove Racionalno Emotivno Bihejvioralne Terapije (REBT) i Beckove Kognitvno Bihejvioralne Terapije (KBT), te određenih drugih psihoterapijskih pravaca kao što je Terapija prihvatanja i posvećenosti (Acceptance and commitment therapy-ACT). Uz zajedničku suradnju korisnika i terapeuta/trenera, formira se individualni plan i program za svaku osobu posebno, kako bi se ostvarili ciljevi i potencijali osobe u skladu sa korisnikovim vrijednostima. Kognitivno Bihejviroalni pristup je vodeći pristup kako u terapiji tako i u oblasti Coachinga (Treninzima). Kognitivno Bihejvioralna Terapija (KBT) ima izuzetne rezultate u postizanju dugotrajnih promjena kod osoba. Iako KBT, kao što i samo ime govori, se često dovodi u vezu sa terapijom, u suštini nije strogo ograničen na terapijski pristup. Suština i znanje KBT pristupa se može promjeniti na brojne životne oblasti. Bitne karakteristike KBTa:

-KBT se dosljedno pokazao kao izuzetan pristup koji pomaže osobama da dostignu svoje potencijale i ciljeve.
-KBT osporava odmažuća vjerovanja, jača motivaciju, samopoštovanje i vještine rješavanja problema.
-KBT je orijentisan ka cilju i usmjeren je na stvaranje pomažućih misli i funkcionalnog ponašanja
-KBT se prilagođava svakoj osobi posebno i široko je primjenjiv bez obzira na porijeklo i nivo obrazovanja osobe
-KBT je posvećen sadašnjosti i usmjeren ka budućnosti korisnika
-KBT teži da svaka osoba postane nezavisna i da bude sam svoj terapeut i trener
-KBT posvećuje jednaku pažnju mislima, emocijama i ponašanju svake osobe. Prvi korak je ispred Vas...

03/09/2026

Ovo ljeto sam se na plaži većinom družio s Albertom Kamijem. Iako bi mnogi rekli da je depresivan, meni je više oslobađajući. Kami je volio more, sunce, prirodu, pustinju, putovanja, filozofiju, slobodu, žene, nogomet, alkohol i cigarete. Mrzio je špilje, nasilje, automobile, birokratiju i kancelarijske poslove. Mogu reći da većinom dijelimo slične strasti i prezir.

Između ostalog, Kami govori kako čovjek teži slobodi, mašta o penziji i prilikama koje se mogu otvoriti kada napokon napusti taj dosadni posao. S druge strane, isti ti kancelari ili građevinci, kada bi dobili tu slobodu i vrijeme, ne bi ni znali šta raditi sa svim tim vremenom. Moderno društvo i sistem stavljaju nas u kalup iz kojeg nije tako jednostavno izaći.

Koliko p**a ste nestrpljivo čekali godišnji, a onda, kada dođe, prođe još brže, bez prave organizacije i fokusa na ono što zaista vrednujemo? Mozak koji se navikne na prisilni rad teško uživa u vrijednosnom odmoru. Odmor je neprijatelj, strano tijelo. Lično, i ja imam problem biti na plaži duže od dan-dva. Misli ne daju mira, traže novi projekt, zato preferiram hodajuće godišnje, gdje putujem od sela do sela, od mjesta do mjesta.

Čovjek ima problem biti sa svojim mislima i emocijama, zato stalno u pokretu. Jer kada stanemo, nema više bijega od misli i emocija. Novac je također neophodan za sreću, barem do određenog iznosa, u zavisnosti od osobe do osobe. Nakon određene tačke okreće se protiv nas i, umjesto da nam stvara slobodu, postaje naš tamničar. Život sam po sebi nema smisla, prema Kamiju, ali mi sami možemo pronaći smisao u svom životu. Možda na kraju dana put do sreće i smisla života je da pronađemo malo vremena za sebe i zastanemo sa svim tim mislima i emocijama. Ono od čega bježimo je možda ono čemu težimo i ono što tražimo. Možda je odgovor cijelo vrijeme bio tu.

Ove godine sam manje više bio kao ping pong loptica, pod izgovorom da nemam vremena da stanem. Koliko god sam radio, uvijek se neki novi projket pojavio, pored svih koje sam odbio. Ništa nije dovoljno. Slušam sebe kako dajem savjet klijentu koji zvuči ispravno, ali lično teško primljenjiv. Osjetim licemjerstvo. Možda je vrijeme da prestanem čitati Kamija, i malo počnem živjeti Kamija kako bi izbjegao pad i prestao biti sebi stranac i omogućio da doživim srećnu smrt...

06/07/2026

Jedan od poznatih eksperimenata u psihologiji je Still Face Experiment - Eksperiment Mirnog Lica. Majka je u razigranoj interakciji s djetetom, međutim odjednom stavlja neutralan, bez emocija izraz lica. Dijete je prvo malo zbunjeno, a zatim pokušava animirati majku, prije nego što ulazi u stanje nemira i očaja. Dijete nema sposobnost da se samoregulira i dobrim dijelom ovisi o osobama koje se brinu o njemu.

Nešto slično se dešava u odraslom dobu kada nas netko napusti na jedan ili drugi način. Prvo smo u nevjerici, blagom šoku, pokušaju animacije, a zatim očaju. Osoba je i dalje tu u nekom obliku, ali nije više ista osoba od prije nekoliko dana, sedmica ili mjeseci.

Alain de Botton navodi da ljudi koji su dosljedno bezobrazni nisu prava prijetnja za naš nervni sistem. Prava prijetnja mogu biti ljudi koji su duži vremenski period bili zaista nježni i pažljivi prema nama i onda prosto nestali ili iznenada promijenili svoj emocionalni ton bez adekvatnog zatvaranja procesa. Ostavljeni da sami složimo slagalicu, poput rasutog stakla na podu.

Moram biti iskren, iako nisam ponosan na to, da sam bio i s jedne i s druge strane tokom života i niti jedna pozicija nije prijatna. Nisam siguran koji su tačno razlozi kod mene što sam se tako ponašao, a pogotovo ne mogu znati šta se dešava u glavi ili srcu drugih osoba. Ono što mogu znati jeste da je to nezrelo ponašanje. Isto tako znam da drugi ljudi nisu odgovorni za naše misli i emocije. Možda su triger i pokretač, ali nisu odgovorni što se naša neosviještena šema napuštanja aktivirala.

Sasvim je normalno da tražimo podršku, blizinu i pažnju drugih ljudi, mi smo socijalna bića, ali ne smatrati da naša sreća isključivo ovisi o drugim ljudima. To je preveliki, nepošteno nametnuti teret za druge ljude. Beba nema sposobnost da regulira svoj nervni sistem, ali odrasla zrela osoba može da nauči da samostalno aktivira umirujući dio nervnog sistema. Drugi ljudi nam ništa ne duguju, niti roditelji, niti prijatelji, niti partner, to su naša očekivanja. To isto tako apsolutno ne znači da se ne trebamo potpuno prepustiti odnosima, ali ako se zatvore vrata na jedan ili drugi način, da prihvatimo sve ono lijepo i ne tako lijepo uz svjesnost da sigurno nećemo biti dobro neko vrijeme, ali to što nas jedna osoba ne voli više, ne znači da smo mi nevoljena osoba...

27/05/2026

Sjećanja nisu pouzdani narator. Dok sam bio u srednjoj školi, sjećam se da sam volio gledati seriju One Tree Hill. Nekako je ostala nostalgična i romantizirana u mojim mislima. Često se našalim da mi je Peyton Sawyer bila prva simpatija. Nedavno sam opet počeo gledati, više onako u pozadini dok nešto kuham ili radim nešto što ne traži puno mentalne energije. Čak i sada, dok pišem ovaj tekst, nalazi se u pozadini da popuni tišinu. Sjećam se fenomenalne muzike, koju i nakon dva desetljeća aktivno slušam, i zanimljivih citata raznih autora, s obzirom na to da je Lucas Scott često citirao brojne autore čiji su se citati uklapali u tematiku. Ono što sam zaboravio jeste da je serija potpuna sapunica, da su likovi nerealni, predramatični i iritantni. Možda to i jeste suština takvih serija, stvaranje drame i konflikata. Možda mi je to odgovaralo u tom periodu života i burnih promjena, a sada prosto težim spokoju, miru i stabilnosti. A možda je to prosto moj mozak koji se više ne zna opustiti, isključiti i uživati u nekoj gluposti. Gluposti su isto bitne, zbog balansa, da ne shvatimo život previše ozbiljno. Možda sada samo volim neke druge gluposti. Primijetio sam da moj mozak generalno romantizira prošlost. Sjećam se osmijeha, pogleda, dobre muzike i kasnih razgovora, ali zaboravljam ignorisanje, podjebavanje i zanemarivanje, zbog čega sam sklon zaglaviti u ruminiranju više nego što bih trebao, više nego što je zdravo. Mislim da su i jedno i drugo neophodni za istinsko prihvatanje prošlosti. Važna je perspektiva. Realno pogledati stvari. Možda je taj mali emo dječak zaista volio tu seriju uprkos manama, iako ovaj odrasli emo dječak nije siguran da će uspjeti odgledati svih devet sezona, čak i kao pozadinski zvuk. Mi se mijenjamo, jedina sigurnost je promjena. Možda je nešto odgovaralo u prošlosti, ali više nema mjesta u našem životu. Ne možemo ići naprijed gledajući previše nazad, naučiti otkačiti emocionalne vagone. U svakom slučaju, ne žalim što sam je nekada pregledao. Isto tako, za većinu iskustava u životu trudim se da ne žalim, ali trebamo znati kada je vrijeme za novu sezonu i epizodu u našem životu, okrenuti glavu i usmjeriti se na ono što nam je sada važno. Naučiti gledati stvari onako kako jesu iz trenutne perspektive, dobro i loše.

10/05/2026

Kao dijete bio sam pun strahova, što se prenijelo kroz srednju školu i dobar dio fakulteta, prožeto kontrolom i anksioznošću. Živio sam više u glavi nego u stvarnom životu. Psiholozi, psihijatri, pa čak ni hodže i drugi vračevi nisu mi bili stranci. Trebalo mi je vremena da shvatim da nisam ni poremećen ni opsjednut, kao što su me pokušavali uvjeriti, već da moj mozak jednostavno tako funkcioniše. Možda je to i razlog zašto sam upisao psihologiju, da malo bolje upoznam sebe. Kada razmislim, možda je to i jedini razlog zbog kojeg se psihologija upisuje.

Nakon jednog emotivnog prekida na fakultetu odlučio sam izaći iz kalupa i, za početak, preko ljeta otići na Work & Travel u SAD. Iz krajnosti u krajnost. Od dječaka koji se plašio vlastite sjene do samostalnog života na drugom kontinentu. Vraćao sam se još tri p**a, zbog posla, putovanja i edukacija.

Jedne godine unaprijed sam dogovorio sezonu preko ljeta s prošlim gazdom. Sletio sam u New York i sutradan je trebalo da krenem na putovanje prema Lake Placidu, udaljenom osam sati vožnje autobusom. Međutim, kada sam sletio i uhvatio prvi signal interneta, dočekala me kratka poruka od starog gazde: „Nema za tebe posla niti smještaja kod mene.“ Ne volim moliti, pa sam samo odgovorio: „OK.“

Razne misli prolazile su mi kroz glavu, ali sam se svejedno spremio za sutrašnji planirani put. U 18:00 stigao sam relativno naslijepo na malu autobusnu stanicu tog turističkog planinskog gradića, a već u 19:00 imao sam novi posao i smještaj za tu sezonu. U narednim godinama bilo je još avantura, a onda je došlo klasično radno vrijeme.

Kako sam stariji, osjećam da mi se mozak vraća nekim starim strahovima, mnogo oprezniji nego što bi trebao biti, pod izgovorom životnih obaveza i odgovornosti, ali i po cijenu monotonije. Što su dani sličniji, to imamo osjećaj da vrijeme brže prolazi. S glasom koji govori: „Samo još ovo i biće vremena kasnije za dušu.“ Povremeno ipak iskočim iz životne kolotečine i uradim nešto ludo i odvažno, na što bi onaj mladi pilot s bujnom kosom bio ponosan, ali to nije dovoljno kada se dani spoje jedan u drugi poput klupka. Godinama sam postao mudriji, uspješniji i bogatiji. Neki ljudi više nisu tu, a ni kose na glavi nema kao nekad, ali možda je najstrašnije to što sam postao i malo manje hrabar i što sam pomalo prestao vjerovati. Mudrost, uspjeh i novac bez hrabrosti i iskre ludosti su poput tupog noža.

Negdje sam pročitao da bismo tokom života trebali učiniti ponosnim dvije osobe: osmogodišnjaka u sebi i osamdesetogodišnjaka koji ćemo tek postati. Možda bismo, što smo stariji, trebali biti manje oprezni, jer možda i nema toliko vremena. Možda prosto trebamo malo češće skočiti u nepoznato i vjerovati da ćemo se dočekati na dvije noge, kao što se to većinom dešavalo do sada.

Kao što bi Mali princ rekao, odrastanje nije problem, nego zaboravljanje. Zaboravljanje ko smo i za šta smo sve sposobni...

04/05/2026

Prije otprilike pola svog života, u ovoj sam učionici polagao prijemni ispit za psihologiju. Nažalost, ili na sreću, nisam položio uvodni eliminacijski test iz pravopisa. Samouvjereno sam tražio svoje ime na vrhu liste, ali bilo je daleko ispod crte. Gramatika i moj mozak nikada se nisu najbolje slagali. Nisam imao izbora nego upisati isti studij psihologije u drugom gradu. Kada pogledam unazad, možda je moj život mogao biti bolji ili gori da sam tada položio tu gramatiku, ali vjerujem da sam završio tačno tamo gdje sam trebao, jer ne bih mijenjao svoj trenutni život. Sva poznanstva, prijateljstva, ljubavi i saznanja, te sve dobre, ali i loše stvari na ovom neplaniranom putu oblikovale su me kao osobu. Prije nekoliko dana, u istoj ovoj učionici držao sam gostujuće predavanje. Ovaj život bio je tako blizu da se ne dogodi. Neki porazi su vrata za nove prilike...

18/04/2026

Ne znam za tebe, ali ja svoj mozak često posmatram poput Cerberusa. Tri psa koji svako vuče na svoju stranu.

Prvi je njemački ovčar koji čuva svoje stado, uvijek fokusiran na ciljeve i akcije. Štiti i pomaže svima oko sebe, uvijek neumoljivo spreman za posao, ponekad i previše. Ponekad toliko radi i brine se o drugim ljudima da zaboravi brinuti se o sebi i svojim potrebama.

Drugi je zlatni retriver, koji voli sunce, mjesec, vodopade, leptire i miris trave poslije kiše. Uvijek je spreman za igru i stvaranje i, ne tako rijetko, ode predaleko u svojim fantazijama. Kada se zaljubi, postane potpuni idiot. Sposoban je i za neopisivu tugu, poput tužnog psa koji čeka vlasnika s dugog putovanja.

Treći je crni rotvajler, spreman da uvijek skoči na zaključak, pogotovo kada je umoran, iscrpljen, ponižavan i dugo zadirkivan. Spreman da ugrize ili gricne, možda ne doslovno, ne toliko pesnicama koliko jezikom. Vidi prijetnju tamo gdje je realno nema, kao posljedicu prošlih životnih obrazaca.

Vremenom sam naučio da su sva tri psa dio mog mozga i svaki ima svoju funkciju. Ponekad se izmjenjuju u toku dana, ponekad u toku sedmice ili mjeseca, ali ono što je sigurno jeste da će zamijeniti vodeće mjesto. Sve je to moj mozak, a možda i tvoj.

Naučio sam da ih je uzaludno vezati lancima. Tada samo postanu glasniji. Sve što mogu jeste imati MUDROST da shvatim kako moj mozak biološki funkcionira, zatim HRABROST da ostanem uz sve te emocije kada postanu preintenzivne, a da ne odem tamo gdje ne treba. I na kraju, zajedno s mislima i emocijama, POSVETITI se svemu onome što mi je bitno i važno u životu.

13/04/2026

Nekada u kasnim dvadesetima ili tridesetima, nadam se ne previše kasnije, počet ćete se sve više osvrtati na svoju prošlost. Djetinjstvo, odrastanje, ljubav, školovanje i sve što se do tada dešavalo. Možda napokon imate malo više prostora za disanje i razmišljanje, iako su te misli dugo bile tu, poput klinca koji vas neumoljivo povlači za rukav dok ste zauzeti, sve dok ih u jednom trenutku više ne možete ignorisati.

Vjerovatno će to biti nakon neke krize, možda vaše ili bolesti bliske osobe, možda nakon bolnog prekida ili razvoda, možda tokom psihoterapije ili dubokih razgovora s prijateljima ili partnerom, možda nakon propalog posla ili neuspjelog školovanja, možda čak nakon gubitka važne osobe ili nakon što prestanete razgovarati s nekim koga poznajete pola života.

U jednom trenutku sve će vam postati jasno. Odakle dolaze stvari i zašto se sada tako ponašate, iako i dalje nećete potpuno moći razumjeti zašto ste baš tada donijeli takve odluke. Ne morate to ni saznati. Ako se proces razvije na pravi način, shvatit ćete da ništa niste mogli drugačije uraditi, jer ste upravo tako i uradili, barem ta verzija vas. Shvatit ćete da je jedino što možete učiniti posmatrati prošlost i prihvatiti je. Ništa više od toga.

Nema magičnog rješenja, samo prihvatanje. Prihvatanje će vremenom donijeti slobodu. Slobodu da shvatite da ako su vam ranije ukradeni neki dani, to ne znači da će vam biti ukradena i budućnost...

Address

Sarajevo
71000

Website

http://www.elis.ba/

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Ensad Miljković RE&KBT Trener & Psihoterapeut & Supervizor posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The Practice

Send a message to Ensad Miljković RE&KBT Trener & Psihoterapeut & Supervizor:

Want your practice to be the top-listed Clinic in Sarajevo?