24/04/2026
Pišem ti ovo jer znam iz iskustva, kako izgleda kada se život ne živi, nego čeka.
I ne mislim na ono očigledno čekanje.
Mislim na ono sofisticirano, lepo upakovano, društveno poželjno čekanje, dok radiš na sebi, dok napreduješ, dok ideš ka "sledećem nivou".
Jer izgleda kao da živiš, a zapravo si stalno na putu ka životu.
U jednom periodu svog života razvijala sam internacionalni biznis.
Rastući, zahtevan,precizan. Postojali su nivoi koji su se osvajali iz meseca u mesec, jasni ciljevi, merljive pobede i ja sam igrala tu igru do kraja.
Svakog meseca sam bila sve bliže i svakog meseca sam davala više.
I svakog meseca sam bila sve dalje od sebe.
Iznurivala sam telo, psihu i celo svoje biće, ali to tada nisam tako zvala. Zvala sam to ambicijom, posvećenošću i vizijom.
I jednog dana sam stigla na nivo koji sam želela.
Na mesto koje sam dugo zamišljala.
I tamo me nije sačekala radost niti me je sačekao život.
Sačekala me ogromna praznina koju ne možeš da objasniš nikome ko još uvek veruje da "tamo negde" postoji konačno ispunjenje.
Ako me pitaš da li je to bila greška, nije.
To je bilo ogromno iskustvo na kome sam zahvalna, ali isto tako znam, do najsitnijeg nerva u telu, kako se oseća kada ti se život pretvori u čekaonicu.
Kada stalno ideš ka nečemu, a nigde zapravo ne boraviš.
Ovo nije priča o odustajanju od želja, ovo je priča o tome da, ako nisi tu dok živiš,nijedan cilj nijedna vizija nijedna želja ili san te neće dočekati.
Jer problem nikad nije bio u tome gde ideš.
Nego u tome da li si uopšte sa sobom dok tamo stižeš.
Zato sam za tebe snimila nešto zaista lekovito.
Nešto što te vraća u tvoj centar.
Nešto što budi zadovoljstvo u samom tvom postojanju.
Ostani blizu. Stiže uskoro....