02/06/2026
U nekim porodicama dete veoma rano nauči da emocije drugih imaju prednost nad njegovim sopstvenim unutrašnjim svetom. Ne zato što mu je to direktno rečeno, već zato što porodična dinamika od njega to tiho zahteva.
Kada je jedan roditelj dominantan ili emocionalno nepredvidiv, a drugi povučen ili preplavljen sopstvenim teškoćama, dete spontano preuzima ulogu stabilizatora sistema. Smiruje konflikte, prati raspoloženja, preuzima odgovornost koja prevazilazi njegov razvojni kapacitet. Takva deca često deluju zrelo i odgovorno. Iza te adaptacije neretko stoji hronična budnost i osećaj da opuštanje nije bezbedno. Dete uči da ljubav i sigurnost zavise od toga koliko dobro kontroliše sebe i situaciju oko sebe. Vremenom kontrola prestaje da bude strategija i postaje način funkcionisanja.
U odraslom dobu ti obrasci često ostaju neprepoznati jer su socijalno nagrađeni. Perfekcionizam izgleda kao ambicioznost, stalna dostupnost kao brižnost, preuzimanje odgovornosti kao snaga. Ipak, iza svega toga često postoji strah od haosa i emocionalnog raspada koji je osoba nekada davno već doživela.
Oni koji su rano naučili da budu oslonac drugima teško prepoznaju sopstvene granice i potrebe. Osećaju odgovornost za emocije partnera i porodice, a odustajanje ili nemoć doživljavaju kao slabost, ne samo kod drugih, već i kod sebe.
Problem nastaje kada život donese situacije koje nije moguće rešiti kontrolom ili snagom volje. Tada se aktivira dublji strah, da će drugi videti ono što osoba godinama skriva: sopstvenu ranjivost i nemoć.
U osnovi ovakvih obrazaca često se ne nalazi želja za moći, već pokušaj da se izbegne unutrašnji osećaj nesigurnosti. Kada je dete prerano naučilo da bude emocionalno odraslo, kasnije teško pronalazi prostor u kome može da spusti odbranu.
Možda je zato jedan od najtežih zadataka u odraslom dobu upravo odustajanje od uloge „onog koji drži sve pod kontrolom", jer iza te uloge često ne stoji snaga, već dete koje je prerano naučilo da nema pravo da bude samo dete.
✍🏼 Lenka Janković