03/11/2026
Najstrašniji deo depresije nije tuga. Nije čak ni plakanje, niti oni dani kada ti je teško da ustaneš iz kreveta.
Najstrašnije je kada počneš da se prepuštaš. Kada prestaneš da pokušavaš. Kada ti postane svejedno.
Više nemaš snage da se boriš za sebe, da objašnjavaš šta te boli, da tražiš ono što ti nedostaje ili da menjaš stvari koje te uništavaju.
Ne raduješ se, ali više ni ne očekuješ ništa. Ne boli te manje, samo ste prestali da verujete da nešto može da bude drugačije.
Prestaneš da praviš planove, da se raduješ malim stvarima, da odgovaraš na poruke, da vodiš računa o sebi. Čak i ono što ti je nekada bilo važno počne da ti deluje nebitno.
I možda je upravo ta ravnodušnost najteži deo depresije – kada ne izgubiš samo osećaj sreće, već i osećaj da imaš zbog čega da je tražiš.
Jer depresija ne mora uvek da izgleda kao neko ko plače i traži pomoć. Ponekad izgleda kao osoba koja se smeje, funkcioniše, završava svoje obaveze i govori da je dobro, dok je iznutra odavno prestala da očekuje bilo šta od života. I upravo zato ne smemo da čekamo da neko počne da vrišti od bola da bismo primetili da pati.
Aleksandra Tawil
Terapeut i joga učiteljica