23/08/2026
"U tom stanju „neokejnosti“ i svega što iz toga proističe, u neprekidnom osećanju krivice i pogrešnosti, čovek provede najčešće prvu polovinu svog života.
Kada, umoran i iscrpljen od svega, jednoga dana posegne za promenama, najčešće čuje savete:"Moraš da voliš sebe. Veruj u sebe. Budi ono što jesi. Budi prirodan, spontan, autentičan. Živi svoj život".
Ono što sam ja doživela na svom razvojnom putu, a što je sam razvoj znatno otežavalo i više nego jednom me vratilo na početak, jeste to da su ovi saveti bili samo obične floskule koje su još više unele zabunu, nemir i patnju u moje nesigurno i nesrećno biće.
Jer taj poziv na autentičnost, prirodnost i spontanost nije podrazumevao sve aspekte moje (ili bilo čije) ličnosti.
To nije bio istinski poziv na iskrenost i istinu – jer kad god se moja iskrenost i istina nekome ne bi dopali, usledila bi kazna, odbacivanje ili odmazda. Kada su me pozivali na spontano izražavanje osećanja, nisu bili kadri da podrže i moju ljutnju, bes ili ogorčenje.
Nije bilo govora o tome da nečija priroda (na primer, moja) sme biti inertna, plaha, mušičava. Te osobine namah su prozivane manama, zahtevalo se njihovo hitno korigovanje."
A sve da bih mogla biti „bezuslovno voljena“.
I.Kuzmanović
(iz moje Knjige ličnih promena koja uskoro dobija novo izdanje)
PS: Da, ovu sliku sam ja naslikala.