Anja Stamenković - Geštalt psihoterapeut

Anja Stamenković - Geštalt psihoterapeut Vjerujem da svako zaslužuje priliku da zaista živi svoj život, na tom putu treba prvo upoznati sebe.

Strah od propuštenog… U posljednje vrijeme često razmišljam o tome.Terminološki je zanimljivo određeno… šta je to zaprav...
28/07/2026

Strah od propuštenog… U posljednje vrijeme često razmišljam o tome.

Terminološki je zanimljivo određeno… šta je to zapravo „propušteno“? Vjerujem da je odgovor za svakoga individualan. Međutim, osjećaj da nešto propuštamo često nije samo naš. On je dio kolektivne slike i načina na koji nas drugi vide.

Šta želim da kažem?

Neke stvari uradiš, proživiš i postigneš u jednom periodu života, neke u drugom, a neke nikada. Na to utiču okolnosti, ali i lična opredjeljenja i odluke.

Ipak, dođe onaj trenutak kada zastaneš. Pogledaš sve odluke koje si do tada donio i mjesto na koje su te dovele, pa se zapitaš: „Šta bi bilo da je bilo drugačije? Šta sam u svom životu propustio? I šta zbog svojih sadašnjih odluka upravo propuštam?“

A onda, pod pritiskom društvenih normi, počneš da razmišljaš čak i o stvarima koje te nikada nisu privlačile niti istinski zanimale.

Kao u srednjoj školi, kada imaš priliku da budeš sa nekim, ali to jednostavno ne želiš. Onda ti društvo kaže da si propustio priliku. Možda te čak nazovu i budalom, jer „prilika je prilika“.

I to nas prati tokom čitavog života.

Ako ne postavimo stvari na svoje mjesto i ne budemo mirni sa svojim odlukama, vjerovatno ćemo se cijelog života preispitivati šta smo sve propustili.

U ovom trenutku propuštam mnogo toga. Ako se uporedim sa ljudima svojih godina, pogotovo. Nešto propuštam zbog okolnosti, ali mnogo više zbog svojih odluka.

I svaku od tih odluka bih ponovila.
Pa šta onda zapravo propuštam?

Možda ne propuštam život. Možda samo propuštam tuđu predstavu o tome kako bi moj život trebalo da izgleda.
Mislim da je to tačka sa koje trebamo da pođemo kada nas uhvati panika i preispitivanje..

“Narcis”, “narcisoidan”, “narcisoidni poremećaj ličnosti”, “toksična veza sa narcisom”…Prilično sam sigurna da se do pri...
17/07/2026

“Narcis”, “narcisoidan”, “narcisoidni poremećaj ličnosti”, “toksična veza sa narcisom”…

Prilično sam sigurna da se do prije nekoliko godina riječ narcis u svakodnevnom govoru koristila gotovo isključivo za osobu koja mnogo pažnje posvećuje svom fizičkom izgledu. Danas, čini se, gotovo svako postaje stručnjak za postavljanje dijagnoza, nakon nekoliko videa na društvenim mrežama, odgovora vještačke inteligencije ili upitnih online testova.

Zašto me to brine?

Brine me iz društvenog ugla. Društvene mreže nagrađuju jednostavne odgovore na složena pitanja. Mnogo je lakše reći: “On je narcis”, nego pokušati razumjeti šta se zapravo događa u jednom odnosu. A kada počnemo ljude da svodimo na etikete, prestajemo da razgovaramo o odgovornosti, granicama, komunikaciji i mogućnosti promjene.

Brine me i kao terapeuta. Narcisoidni poremećaj ličnosti nije isto što i sebičnost, emocionalna nezrelost, nedostatak empatije u pojedinim situacijama ili loše partnersko ponašanje. Poremećaji ličnosti imaju jasne dijagnostičke kriterijume, procjenjuju se kroz cjelokupno funkcionisanje osobe i ne mogu se postaviti na osnovu nekoliko objava na Instagramu ili priče jedne strane u konfliktu. Nisam psihijatar i nikada sebi ne bih dala za pravo da nekome postavim takvu dijagnozu. Upravo zato me zabrinjava marketing koji se gotovo u potpunosti zasniva na pričama o “narcisima”, kao da je svaka teška ili bolna relacija dokaz postojanja poremećaja ličnosti.

Brine me i kao čovjeka. Gledam kako se određeni narativi agresivno plasiraju, a mi ih često prihvatamo bez mnogo kritičkog promišljanja. Sve manje pokušavamo razumjeti složenost ljudskog ponašanja, a sve više tražimo jednostavne odgovore za veoma složene odnose.

Nastavak u komentaru:

Ne umaraju nas ljudi. Umara nas uloga koju igramo pored njih.Nekada mislimo da smo iscrpljeni zbog posla, porodice ili o...
12/07/2026

Ne umaraju nas ljudi. Umara nas uloga koju igramo pored njih.

Nekada mislimo da smo iscrpljeni zbog posla, porodice ili obaveza.

A onda provedemo nekoliko sati sa osobom pored koje ne moramo ništa da dokazujemo i odjednom imamo više energije nego prije susreta.

Nisu svi odnosi jednako zahtjevni.

Neki od nas traže da stalno budemo “dovoljno dobri”. Da pazimo šta ćemo reći. Da budemo ljubazni, razumni, dostupni, jaki.

Drugi nam dozvoljavaju da samo budemo.

Možda nas ne iscrpljuju ljudi.

Možda nas iscrpljuje udaljenost od sebe koju osjećamo dok smo sa njima.

Toliko se plašimo da nekoga ili nešto odbijemo da često ili nehotice pristajemo ili osjećamo potrebu da se opravdavamo z...
07/07/2026

Toliko se plašimo da nekoga ili nešto odbijemo da često ili nehotice pristajemo ili osjećamo potrebu da se opravdavamo zbog toga što ćemo reći “ne”.

Razgovor između dvoje odraslih ljudi trebalo bi da izgleda jednostavno:

“Da li želiš?”
“Ne.”
“U redu. Kada budeš želio, javi se. Tu sam.”

Kraj.

Ne želim da me iko poštuje na silu. Da pristaje samo da se ne bih naljutila. Da mi udovoljava samo da bih ostala. To nije odnos.

Isto je i kada se bliskim ljudima plašimo reći kako se zaista osjećamo jer mislimo da će nas napustiti. A zapravo, ako u nekom odnosu postoji strah od napuštanja, onda očigledno postoji i želja da se u tom odnosu ostane. Zar to nije dovoljno jaka osnova da razgovaramo?

Povrijediš nekoga? Dobro. Dešava se. Mnogo češće nego što i primijetimo, jer ne mora sve biti namjerno. Zrelo bi bilo da kažemo gdje smo sa tim, kako se osjećamo i šta nam je potrebno, umjesto da se samo povučemo iz odnosa.

Danas smo naučili da bježimo. Čim postane teško, skloni se. Ljut je. Nervozna je. Nemoj danas da razgovaraš. Ali izbjegavanjem teških emocija, vremenom izgubimo sposobnost da osjećamo bilo kakve emocije.

Ja sam tu ako želiš odnos u kojem možemo da razgovaramo. Ako želiš da se lažno smiješim, da udovoljavam i pravim se da je sve u redu samo da bismo provodili vrijeme zajedno, onda to više nije mjesto u kojem se pronalazim.

Mnogo lakše dišem otkako sebe više ne krivim za svaki prekid odnosa. Ne preispitujem se do iznemoglosti. Ako sam pogriješila, preuzeću odgovornost. Ali vjerujem da sam do sada stekla dovoljno kredita da možemo da sjednemo i razgovaramo o tome.

Ili smo, možda, postali toliko razmaženi i rigidni da nam je lakše da odustanemo od ljudi nego da izdržimo jedan iskren razgovor?


U to ime, citat iz Geštalt biblije Fritza Perlsa

“Ja radim svoje, a ti radiš svoje.
Nisam na ovom svijetu da živim prema tvojim očekivanjima,
niti si ti na ovom svijetu da živiš prema mojima.
Ti si ti, a ja sam ja.
Ako se slučajno nađemo – divno.
Ako ne – ne može se ništa.”

Ne budi drska, spusti rogove. Ne razgovara se tako sa mnom. Ne deri se. Tišina, prekini.I onda odrastemo. Školski sistem...
06/07/2026

Ne budi drska, spusti rogove. Ne razgovara se tako sa mnom. Ne deri se. Tišina, prekini.

I onda odrastemo. Školski sistem nas je takođe dodatno ukrotio i objasnio nam koja čarapa ide na koju nogu. Krenemo prvi put na posao, kolege su isfrustrirane ali mogu da se istresaju na nama jer smo novi. Poslodavcu je to dato samo po sebi, pa ako ništa drugo, prekorava kao da mu svijet pripada, a i mi sa njim.

Ćutiš, gutaš, trpiš. Jezik nisi skratio nego si ga progutao. Svima je sa tobom lako, osim tebi samom sa sobom.

Nisu te naučili ono osnovno, a to je da ti je temperament dat takav kakav imaš da bi se izborio za sebe, da bi preživio kao što životinje koriste sve što im je dato da bi opstale. Razlika je u vaspitavanju, učenju manirima i lomljenju duha.

Ne moraju kćerke da vam budu poslušne i pokorne, ne moraju sinovi da vam budu manji od makovog zrna kad ih pogledate. To ne znaci da ste ih izveli na pravi put.

Toliko mi je žao kada shvatim da živimo u svijetu u kojem je individualnost postavljena kao ideal, normativ ka kom strmo...
05/07/2026

Toliko mi je žao kada shvatim da živimo u svijetu u kojem je individualnost postavljena kao ideal, normativ ka kom strmoglavo jurimo.. a čovjek je prije svega socijalno biće.

Kao da se od nas očekuje da budemo dovoljno jaki, samostalni i nezavisni u svakom trenutku. A kada nam zatreba blizina, prijatelj, podrška ili pomoć, pa i psihoterapija to se često doživljava kao znak slabosti.

Rečenice poput: “Mogu ja to sam.” ili “Ja nikad ne odustajem.” zvuče kao vrline. Ponekad to i jesu. Ali ponekad su samo način da ostanemo sami sa svojim teretom.

Paradoks je u tome što nas upravo insistiranje na samodovoljnosti udaljava od onoga što nas čini otpornijima, od odnosa. A ljudi ne postaju snažniji kada nauče da im niko ne treba. Postaju snažniji kada iskuse da ne moraju sve nositi sami.

Slabost je osloniti se na partnera, prijatelja, člana porodice, stranca koji nam je pružio pomoć na ulici. I ono osnovno, nikom ne smiješ da vjeruješ.. ako nas to ne odvede upravo u propast, ne znam šta će.

Patologija je gubitak slobode. Kada način na koji mislimo, osjećamo ili se ponašamo postane toliko rigidan da više ne možemo birati drugačije i zbog toga patimo, govorimo o patologiji.
Nadam se onda da razumjete zabrinutost za toliku individualnost koja ne ostavlja izbora…

“Dijete koje nije bilo zagrljeno od svog sela, kada odraste, zapaliće ga da osjeti njegovu toplinu.” – afrička poslovica...
02/07/2026

“Dijete koje nije bilo zagrljeno od svog sela, kada odraste, zapaliće ga da osjeti njegovu toplinu.” – afrička poslovica

Koliko god ova rečenica zvučala snažno, ona ne govori o zlu koje čovjek nosi u sebi. Govori o boli koja dugo nije imala gdje da bude viđena.

Dijete koje odrasta bez osjećaja da je prihvaćeno, viđeno i sigurno ne prestaje da čezne za toplinom. Ta potreba ne nestaje odrastanjem, samo mijenja oblik.

Ponekad se ispolji kroz bijes, sukobe, povlačenje, pretjeranu potrebu za dokazivanjem ili odnose u kojima neprestano tražimo ono što nekada nismo dobili. Nije zato što smo “teški” ili “problematični”, već zato što dio nas još uvijek traži mjesto na kojem će biti prihvaćen.

To, naravno, ne znači da nas djetinjstvo zauvijek određuje niti da opravdava povređivanje drugih. Ali nam pomaže da razumijemo da iza mnogih destruktivnih ponašanja često stoji neutažena potreba za povezanošću.

Kada umjesto osude pokušamo da razumijemo sebe i druge, otvara se mogućnost da prekinemo krug. Da toplinu koju nismo dobili ne tražimo kroz “paljenje sela”, već kroz odnose u kojima učimo da budemo viđeni, prihvaćeni i voljeni.

Roditeljstvo nije samo briga da dijete bude sito, obučeno i obrazovano. Ono je svakodnevno građenje osjećaja da dijete ima sigurno mjesto kojem može da se vrati.. bez straha da će biti odbačeno kada pogriješi ili kada pokaže emocije.

Možda nikada nećemo znati koliko je jedan zagrljaj spriječio nečiju usamljenost, koliko je jedno “tu sam” ublažilo nečiji strah ili koliko je osjećaj pripadanja promijenio nečiji životni put. Prvo pojedinca, a onda društva.

Neke stvari koje nam se dešavaju u životu moramo naučiti da posmatramo izvan crno-bijele prizme.Sjećam se koliko sam bil...
27/06/2026

Neke stvari koje nam se dešavaju u životu moramo naučiti da posmatramo izvan crno-bijele prizme.

Sjećam se koliko sam bila isključiva kada sam bila mlađa. Gotovo sve se svodilo na „da“ ili „ne“, „ispravno“ ili „pogrešno“. Danas primjećujem koliko je toga relativno, u odnosu na okolnosti, na pogled na svijet, pa i na pogled koji imamo prema sebi.

Uspjesi i neuspjesi, postignuća i padovi, prekidi prijateljstava i partnerskih odnosa, udaljavanje od porodice, sve nas to oblikuje. Uči nas da budemo selektivno propustljivi: dovoljno otvoreni da nas iskustva mijenjaju, ali dovoljno stabilni da u tom procesu ne izgubimo sebe.

Iz biologije posuđujem ovaj pojam, jer bi i oslanjanje isključivo na psihologiju bila još jedna vrsta rigidnosti. Čovjek je kompleksno biće.

Zašto onda od sebe očekujemo dosljednost onome što smo bili prije deset godina, ako nas ta dosljednost udaljava od onoga što danas možemo da postanemo?

Možda sazrijevanje nije u tome da uvijek ostanemo isti, već da naučimo da se mijenjamo bez osjećaja krivice.

Ova fotografija nije nastala tako davno, prije možda tri godine. A ipak, kada je danas pogledam, promjene koje su se u međuvremenu dogodile više su nego evidentne.

Ne mislim na izgled, već na ono što se ne vidi na fotografiji. Danas sam mnogo manje rigidna nego tada. Lakše prihvatam da život nije ni crn ni bijel, da ljudi nisu samo dobri ili loši, da ni ja ne moram uvijek biti ista.

I iskreno, lakše je meni. A vjerujem da je lakše i ljudima oko mene.

Kad smo imali 18, od nas se očekivalo da znamo:šta želimo da budemo,koga želimo da volimo,kakav život želimo da gradimo,...
25/05/2026

Kad smo imali 18, od nas se očekivalo da znamo:
šta želimo da budemo,
koga želimo da volimo,
kakav život želimo da gradimo,
gdje ćemo živjeti,
čemu ćemo posvetiti godine.

A istina je da se mnogi od nas tada još nisu ni upoznali.

Birali smo fakultete dok još nismo razumjeli sebe.
Ulazili u odnose sa idejom da ljubav mora da “uspije”.
Gradili identitete od očekivanja, pohvala, strahova i onoga što je djelovalo „sigurno“.

I onda, mnogo kasnije, dođe trenutak kada čovjek zastane i shvati:
nije umoran samo od obaveza.
Umoran je od života koji je možda predugo živio po inerciji.

Neki tada osjete tugu.
Neki krivicu.
Neki osjećaj kao da su u kavezu koji su sami izgradili.

Ali možda problem nije u tome što smo pogriješili.
Možda je problem u tome što smo morali da donosimo velike odluke prije nego što smo imali dovoljno života da razumijemo sebe.

Zato mislim da je hrabrost odraslog čovjeka često mnogo neprimjetnija nego što zamišljamo.
Nije uvijek u tome da „uspijemo“.
Nekad je u tome da sebi priznamo:
“Ovo više nisam ja.”
“I imam pravo da se mijenjam.”

Ne moramo ostati vjerni verziji sebe koja je nastala iz straha, potrebe da pripadamo ili prerane potrebe da budemo “sigurni” u sve.

Nekad pravo sazrijevanje počne tek onda kada sebi dozvolimo da preispitamo izbore koje smo nekada morali da napravimo prebrzo.

Ovaj novi životni stil od nas stalno traži brzinu, rezultate i rješenja.. i sve više vjerujem u nešto mnogo jednostavnij...
12/05/2026

Ovaj novi životni stil od nas stalno traži brzinu, rezultate i rješenja.. i sve više vjerujem u nešto mnogo jednostavnije od toga, a to je ljudski kontakt.

Nema tog savjeta koji može da ponudi više od prostora u kojem osoba prvi put može da bude ono što jeste.

Zahvalna sam što kroz svoj rad svakodnevno svjedočim hrabrosti ljudi da pronađu taj prostor za sebe.

Address

Niš

Telephone

+381655184473

Website

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Anja Stamenković - Geštalt psihoterapeut posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The Practice

Send a message to Anja Stamenković - Geštalt psihoterapeut:

Shortcuts

Share

Category