My Cup of Tea

My Cup of Tea Psychotherapy counselor in training (under supervision)

Page ‚‚My Cup of Tea‚‚ is created to bring more awareness to the importance of mental health, and to help people find answers to their problems by reading text and getting answers from a T.A.

08/03/2022

Pismo za tebe

Ovo pišem tebi, koja, možda, nisi srećna zato što si žena.

Ovo pišem tebi, koja, možda, ne možeš da ispuniš očekivanja okoline od tebe kao žene.

Ovo pišem tebi, koja se, možda, osećaš usamljeno.

Ovo pišem tebi, koja si, možda, sebi (pa i drugima) na poslednjem mestu.

Ovo pišem tebi, koja se, možda, osećaš kao da ne pripadaš.

Ovo pišem tebi, koja, možda, nemaš iskustvo da znaš da partneri mogu da budu dobrodušni.

Ovo pišem tebi, koja, možda, ne znaš da muškarci mogu da imaju dobar odnos sa svojim partnerkama i decom.

Ovo pišem tebi, koja, možda, nisi osetila ljubav roditelja, porodice, partnera.

Ovo pišem tebi, koja si, možda, doživela da neko tvoje poverenje izigra grubo.

Ovo pišem tebi, koja si, možda, doživela osudu zbog toga što si žena i ljudsko biće.

Ovo pišem tebi, koja si, možda, doživela osudu zbog toga što si drugačije seksualne orijentacije.

Ovo pišem tebi, koja si, možda, doživela osudu zbog toga što možda ne možeš da imaš ili ne želiš decu.

Ovo pišem tebi, koja si, možda, doživela da te neko maltretira samo zato što si žena.

Ovo pišem tebi, koja si, možda, doživela nasilje u porodici.

Ovo pišem tebi, koja si, možda, padala u očaj i pomišljala na najgore.

Ovo pišem tebi, koja si, možda, tražila pomoć, ali je nisi našla.

Ovo pišem tebi - jer vrediš.

Ovo pišem tebi - jer nijedna od nas nije savršena.

Ovo pišem tebi - jer svaka od nas ima svoje mane i greške iz prošlosti.

Ovo pišem tebi - jer si lepa takva kakva jesi.

Ovo pišem tebi - jer si zaslužila ljubav i podršku.

Ovo pišem tebi - jer možeš sebe da staviš na prvo mesto, a da ne osećaš krivicu.

Ovo pišem tebi - jer možeš da nađeš one pored kojih ćeš se osećati kao da pripadaš.

Ovo pišem tebi - jer nisi zaslužila da ti se dešavaju neprijatnosti i nasilje.

Ovo pišem tebi - jer možeš da voliš koga biraš da voliš.

Ovo pišem tebi - jer imaš izbore u životu, napravi one koje želiš.

Ovo pišem tebi - jer možeš da potražiš pomoć i napustiš onog pored kog nisi sigurna.

Ovo pišem tebi - jer zaslužuješ više od jednog dana pažnje u godini.

Ovo pišem tebi - jer imaš pravo na svoju logiku i osećanja.

Ovo pišem tebi - jer nas ima tako malo koje ćemo podržati jedna drugu.

Ovo pišem tebi - jer je previše osude na ovom svetu.

Ovo pišem tebi - jer znam da nije ‚‚prednost‚‚ biti žena.

Ovo pišem tebi - jer verujem iskustvima žena, pa i tvom.

Ovo pišem tebi - jer se svaka od nas oseća nekad loše.

Ovo pišem tebi - jer možemo da pričamo o tome.

Ovo pišem tebi - jer možemo da radimo na tome.

Ovo pišem tebi - jer bi trebalo da znaš da nisi sama.

‚‚Pismo za tebe‚‚ je napisala Gordana Belocić - psihoterapijska savetnica
Photo by naeim jafari on Unsplash

11/08/2021

Umemo li, zaista, izabrati partnere?

1950-ih jedna mlada devojka, za ono vreme ‚‚već stasala za udaju‚‚, upoznala je ‚‚iz dobre radničke porodice, čoveka koji nije poročan, ne pije, ne kocka se...‚‚ i to je bilo dovoljno da se njihove porodice slože da su oni jedno za drugo. Nije baš bilo puno biranja. Ona je imala 17 godina. Događaj je, znači, od pre 70 godina. Žene tih godina tokom brakova su bile zadovoljne ‚‚ako ih muž ne tuče‚‚.

Danas i svaki prethodni dan i svaki sledeći dan u budućosti, jedna devojčica će biti prodana porodici svog budućeg supruga koga nije upoznala niti možda ima želju da sa njim bude ikad u kontaktu. Koji je verovatno mnogo stariji od nje. Neretko, ta devojčica nema završenu osnovnu školu čak ni ako je izuzetan đak, prosto, onog momenta kada se uda, sav njen trud postaje ‚‚uzaludan‚‚, jer u novoj porodici najčešće ne dozvoljavaju da ona nastavi školovanje.

Devojčice iz obe priče ostaju neškolovane - školovane nedovoljno da bi se bavile nekim iole pristojnim zanimanjem. Ostaju bez izbora - na neki način zavise od volje drugoga.

Znate li da osoba koja nema završenu osnovnu školu (koja je obavezna u Srbiji) ne može da se zaposli ni u Gradskoj čistoći?

Dešava se da se u ovom drugom slučaju umešaju socijalne ili druge službe, međutim, onda se te devojčice prodaju negde daleko gde se ne mogu zakonski vratiti. Bukvalno nestanu sa ‚‚radara‚‚ i tamo rađaju decu jedno za drugim, najčešće ponavljajući ciklus kroz koji su i same prošle.

Pročitala sam tekst drage Anđelke Kolarević vezan upravo za izbor partnera: https://www.facebook.com/photo?fbid=4351661338227249&set=a.328914113835345 ovde ga možete pronaći.

Donekle razumem odakle proizilazi sagledavanje partnera kroz ono što partner nije ili tzv. gledanje kroz ružičaste naočari, kroz fascinaciju nečim što nam je doneo Holivud ili pak Bolivud.

Ali opet, moj utisak nije takav. Dolaze mi najčešće mlade devojke koje na neki način sebi brane istraživanje sebe, kao i spoznavanje sebe kroz drugoga. Devojke koje se retko odlučuju da one biraju, uglavnom su one te koje su birane.

To je poput onog paterna da nam neko drugi postavlja izbor, a samo jednu opciju imamo. Dakle na neki način prihvataju ljubav ili pažnju koju zapravo ne žele. Baš kao što su to radile naše pretkinje samo što ih je onda više porodica primoravala na to, a sada same sebi uskraćuju mogućnost da biraju onoga ko im odgovara, to je već ‚‚implementirano transgeneracijski u njihovu svest‚‚.

Polazeći od toga o čemu se piše na linku da su ‚‚ugovorene veze bolje, stabilnije‚‚, mi moramo shvatiti da je to vrlo usko sagledavanje i stvaranje jedne problematike - a to je problematika toga da uglavnom to ide na štetu ženske dece.

Polazeći od toga mi ulazimo u jednu vrlo jasnu priču a to je da neko drugi (u ovom slučaju porodica, ‚‚provodadžika‚‚ i sl.) zna šta je za nekog drugog dobro, dok ta osoba ne zna šta je za nju dobro.

I zato postoji ono čuveno pitanje koje postavljamo drugima: ‚‚Šta bi ti uradio/la na mom mestu?‚‚ jer negde se ne učimo da radimo ono što nama godi, nego da ugodimo drugima, a i time prebacimo odgovornost na druge osobe koje biraju umesto nas, a ako nismo birali mi onda i ne stvorimo osećaj krivice ako smo sami napravili izbor pa pogrešili.

Da bi osoba znala šta joj prija, kakav joj partner odgovara ona prosto u ogromnom broju slučajeva ne može imati samo jednog partnera za ceo život. To bi praktično značilo da osoba sa kojom se prvi put poljubite bude ista osoba sa kojom imate intimne odnose prvi put, za koju se venčate i sa kojom imate decu. Pošto-po to.

Osim kada govorimo o visokoreligioznim osobama i nekom preterano sjajnom spletu okolnosti da prvi partner paše nama i mi njemu toliko, to se obično ne dešava.

Obično se devojke i u 21. veku odlučuju da manje istražuju sopstveno telo, da ne razgovaraju o seksualnosti, o partnerstvu, o zajedničkim planovima, o bilo čemu što bi inače jedna funkcionalna veza imala. Te razgovore ne vode sa svojim majkama, niti su njihove majke razgovarale o tome sa svojim. I opet nastaje jedan krug, jedan ciklus.

Kako da znam da li mi nešto prija, ako sam ograničena u tom isprobavanju, biranju, a pritom ta ograničenja mi je nametnula moja okolina, koja se vodi time da bolje zna od mene šta je za mene dobro?

Ostavljam temu otvorenu za razmišljanje, u smislu da ima donekle tog filmskog izmaštanog pristupa ljubavi, ali to nije razlog da nam zbog toga drugi biraju partnere - evolucijski da se vraćamo u nazad.

Devojčice, devojke, treba obrazovati i negovati ih da brinu o sebi, o svojim potrebama, da znaju šta im prija, šta ne, šta nikako ne smeju da dozvole, da se bore za sebe... A da bismo to radili, ne bi trebalo da se vraćamo unazad, nego da sebe edukujemo da bismo imali zdravije potomstvo i napravimo zdraviji ciklus za buduće generacije.

Sentimentalnost prema nekim starijim vremenima ne znači ništa mladim generacijama koje žive u nekom novom vremenu i zato mi nešto stariji ne znamo šta je za njih bolje nego oni sami. Međutim, možemo da jasno i glasno kažemo šta je dobro i loše generalno i šta je nedopustivo da se radi jednom ljudskom biću, a to je pre svega, uskraćivanje ličnog izbora.

Volela bih da čujem Vaša iskustva, da li ste imali slobodan izbor partnera, da li ste kroz svoje odnose napredovali, šta Vas je privuklo i zadržalo u vađoj vezi? Kao i da li smatrate da je potrebno više upoznavanja, više razgovora sa decom na ove teme, znamo li mi bolje od nekoga da mu ‚‚izaberemo‚‚ partnera?

Hvala na komentarima, radujem se diskusiji :)

Tekst napisala: Gordana Belocić - psihoterapijska savetnica
Photo by DESIGNECOLOGIST on Unsplash

10/05/2021

Biti žena je opasan ples

Ovih dana sam raspoložena da nosim lagane letnje haljine, nekad bosa, a nekad u štiklama. Osećam se ovih dana ženstveno, ne uvek, ali ovih dana da. I znam da kao i svake godine ima previše žena koje se ne osećaju dovoljno dobro u sopstvenoj koži, naročito kako dolaze topliji dani.

Ali šta uopšte znači biti žena?

Asocira me na tu misao scena iz filma ‚‚Dankinja‚‚.

U toj sceni Lili ulazi u bo**el u Parizu i gleda ženu koja je izuzetno senzualna, koja je u sobičku sa prozorima kroz koje je gledaju oni koji plate. Nema eksplicitnih scena, nego samo njen izraz nežnosti prema sebi i sopstvenom telu. Ona se dodiruje po kosi, licu, vratu, vrhovima prstiju. Lili to oponaša - uči gledajući kako biti negujuć, zavodljiv... Jer strasti ime ti je žena, ljubavi ime ti je žena.

I gotovo da nema scene filma, muzičkog spota ili bilborda koji ne sadrže žensko telo, čak ni motokultivator se ne prodaje više a da ga ne mazi ženska ruka.

Pa ipak, žene retko kada uživaju u sopstvenoj koži, retko kada su dovoljno samopouzdane od puberteta pa do vremena kada se pojave sede, bore i krenu i pege. Retko se desi da haljina savršeno stoji, a da su te 12 cm štikle dovoljno udobne da prošetamo u njima, a ne samo do auta, do kreveta... I da ne gasimo svetla potpuno ovaj put jer samopouzdanje nestaje kad se skine odeća - a svetlo je.

A lepota je zapravo u oku posmatrača i mi se ogledamo u očima onog drugog istom lepotom. I možda je nekome seks najveći vrhunac svega telesnog što se može iskazati, ono što žena ili muškarac može dati, ali pravo prepuštanje je za mene ples i to možda najviše onaj koga sam najmanje plesala - tango.

Koliko nam nedostaje telesnih dodira mogli smo primetiti u poslednjih godinu i više dana, negde smo i mislima stalno između prošlosti i budućnosti, jedna noga vodi na jednu stranu, druga nas vodi na drugu.

Moj prvi put

U Dunavskom parku u Novom Sadu ima saletla u kojoj se tokom toplih dana plesao tango. Ja sam otišla da gledam samo. On (izuzetan, stariji od mene, gospodin) mi je posle izvesnog vremena prišao i želela sam da probam, bar jednom i taj tango. Gledala sam ranije Anu i Dejana (učitelje), ali ja do tada nisam nijedan korak napravila. Pokazao mi je kako da se namestim, polako sam gubila ravnotežu, mučeći se da zadržim prednost.

Prednost koje nema, jer za ples, a naročito tango mora da postoji taj ‚‚klik‚‚ u glavi, u telu, da muškarac vodi. Dodir lica o lice, klizanje noge o nogu i naginjanje, prepuštanje...

Ko se ne zaljubi od osećaja slobode, dok ga pogledom ili telom vodi plesni partner, čak iako nikada nije čuo tu melodiju, čak iako ne zna korake, čak iako drži oči zatvorene, nije se prepustio... I to kad se pleše iz zadovoljstva, to je doživljaj esencije života jer mi se prepuštamo trenutku ovde i sada. To je ono što leči, ta esencija ovde i sada i u psihoterapiji. Taj kontakt, primanje draži, uzbuđenje, događa se ovde i sada i okruženi smo kroz zagrljaj u plesu, a kroz kontakt sa okolinom u životu gde i u jednom i u drugom nižemo korake menjajući ritam, zaobilazeći prepreke, prepuštajući se ili menjajući perspektivu.

U tom trenutku dok plešemo ne razmišljamo o našem telu, kosi, noktima, ne razmišljamo o prošlosti, o budućnosti, o pravim koracima nego smo ‚‚samo‚‚ svesni moći sadašnjeg trenutka... I tako kao sa pravim plesnim partnerom, nema veze da li je tango, da li je rumba, nije važno, baš tako svesno i prepuštajuće ne bismo trebale da razmišljamo kako nam telo izgleda dok plešemo kroz život.

I kako kaže Al Paćino mladoj devojci koja se plaši da će pogrešiti u koracima u filmu ‚‚Miris žene‚‚: ‚‚Nema greški u tangu, nije kao život‚‚.

Napravite prave korake, volite se(be).

Tekst: Gordana Belocić - psihoterapijska savetnica
Photo by Preillumination SeTh on Unsplash

24/04/2021

Od dobrih ograda do dobrih komšija

‚‚Good fences make good neighbors‚‚ Robert Frost

U ovom trenutku se setite najiritantnije osobe u Vašem životu, onakve koju narod zove ‚‚zabadalo‚‚ i zamislite da živite zajedno ili bar kao komšije, ali tako da Vaša vrata od kuće nisu zaključana i da ta osoba može da uđe unutra kad god poželi i zaviri Vam u lonac da vidi šta kuvate, da se meša u sve u Vašem životu.

I sad sledeća situacija, kod kuće ste konačno, dug dan na poslu, pravo vreme za sve 4 u vis, kad ono - ta osoba, došla, zasela, pristavlja sebi - pa i Vama kafu, priča, ispituje, Vi umorni - još umorniji.

Kako se osećate?

Možda je ovo ekstrem, ali neko ima dešavanja poput ovih u svojoj porodici, na poslu, u odnosu sa partnerom, prijateljima...

Možda i ne vidimo da je ovo problem, jer je ta osoba (dodajte omiljeno opravdanje):
a) prosto takva
b) usamljena
c) nezadovoljna
d) tužna
e) u teškom periodu života...

I onda možemo preispitivati sebe... Da li smo dobra osoba ako kažemo ne? Da li nam uopšte to smeta, ipak je ta osoba kratko vreme kod nas, možemo bar toliko da istrpimo? Ne misli ta osoba ništa loše... I druga opravdanja koja nalazimo za druge.

Kada prestanemo sa svim tim, nekad dođe i do ljutnje pa se čuju i reči: ‚‚Nije mi ona mama (ili nije me ona rodila) da mi naređuje‚‚. Sve i da Vam jeste mama (a dešava se zaista često da je to upravo mama), zašto je OK od nje poslušati naređenje? Ukoliko je u pitanju Vaša majka, onda se setimo i onih (njenih) reči: ‚‚(Samo) mama ti želi najbolje‚‚.

Zašto je problem da kažemo NE i postavimo granice?

Ukoliko imate ovakav problem sa nekim (ili sa više njih), čak i pre traženja psihoterapijske pomoći možete za početak da pomognete sami sebi tako što ćete krenuti od verovanja sebi samima, dakle poći od sebe i onoga što volimo, ne volimo, ko smo mi, šta želimo...

Evo jedne zanimljive tehnike koju bih podelila sa Vama (iz knjige ‚‚Granice - gde se ti završavaš, a ja počinjem‚‚ od Ketrin En)

1. Na sredini sobe u kojoj imate puno prostora, postavite kanap na pod tako da formira krug. Stanite u centar kruga. Zamislite da ono što nije unutar tog kruga - ne čini Vas.
Ono što je u okviru kruga ste Vi.

2. Razmislite o tome šta ispunjava Vaš krug. Do čega Vam je stalo? U šta verujete? Šta mrzite? Šta volite? Ko ste Vi? Šta Vam je privlačno? Šta Vas odbija? Šta cenite? O čemu razmišljate? Kakvi ste zapravo?

3. Milion stvari Vas čini različitim od drugih. Što više znate o tim stvarima to je čvršći pojam o sebi.

Opcija A: Zapišite odgovore na ova pitanja.
Opcija B: Razgovarajte o ovim pitanjima i odgovorima sa prijateljem od poverenja.

Ukoliko imate poteškoća sa postavljanjem granica drugima i verovanjem sebi, otvorena sam za Vaša pitanja i ostalo u inboks stranice ‚‚Čaj sa Gocom‚‚.

Možete podeliti svoja iskustva u komentarima ili privatno u inboksu stranice (gde se čuva Vaša privatnost u skladu sa mojom strukom), ohrabrujem Vas da pričamo o ovome jer je izuzetno važno.

Tekst: Gordana Belocić - psihoterapijska savetnica
Photo by Ranurte on Unsplash

15/04/2021

Neispričane priče sa dušom

Nedavno sam imala priliku da sagledam svoj život iz nekog drugog ugla, da ga napišem sa drugačijim pogledom na isti, a to je sve završilo u rukama veštog pisca Nenada.

Toliko je puno reči, a tako malo mesta, pa sam odlučila da ono što sam poslala inicijalno, negde zaslužuje proširenje, odnosno da se sve nađe u posebnoj mojoj objavi, pitanja mi je postavljao Nenad Blagojević koji mi je i uručio Nacionalnu nagradu za inovativni pristup volontiranju ja sam pisala svoje odgovore koje je on pretočio u kraću objavu od ove sada.

Naša borba, se i dalje vodi, sve je više ljudi, mi smo sve više zajedno.

Evo kako izgleda priča o vaspitanju i volontiranju.

1. Koji trenutak je bio presudan pa ste nakon njega rešili da otvorite fejsbuk grupu?

Presudni trenutak je bio u novembru kada sam videla potrebu u ljudima koji su pokušavali da dobiju informacije o stanju redova u kovid ambulanti u Novom Sadu, putem društvenih mreža. Videla sam da postoji problem koji može da izazove još veći problem u vidu povećanja stresa kako za pacijente tako i za zaposlene u domu zdravlja, te da taj problem može da eskalira. Međutim, videla sam da postoji i mogućnost da neko spolja nekako organizuje sve to, da uvede red u redove – što nije značilo da će to i uspeti, ali jeste, i jako sam ponosna na svoje sugrađane koji se diče svojom humanošću – što se može videti i po broju Nacionalnih nagrada koje su osvojile inicijative potekle iz Novog Sada.

Koliko brzo je grupa rasla i šta se članovima najviše u njoj dopalo?

Grupa je rasla u početku brzo, a onda postepeno - treba imati na umu da većina ljudi, srećom, nakon 14 dana izolacije prekine odlaske u kovid ambulantu i nisu im potrebni podaci iz grupe te većina i napusti grupu. Međutim, mi beležimo stalni rast, od decembra kad smo bili na oko 3.000 ljudi, sada smo prešli 12.000 (u aprilu mesecu smo prešli 14000 ljudi). Povratna informacija od pacijenata je ta da im se najviše dopada uređenost grupe, da u njoj nema nekih suvišnih stvari koje se mogu naći u drugim grupama. Sam sadržaj koji puštamo u grupu se strogo kontroliše i svi pojedinci koji stoje iza ove grupe, tj. sve žene koje su iza moderiranja sadržaja imaju jasne kriterijume oko puštanja objava, brisanja nepoželjnog sadržaja, komentara koji podstiču na stvaranje nekih neprijatnosti, vređanja i sl.

2. Koliko vremena u toku dana, odnosno nedelje posvećujete administriranju grupe?

Zavisi. Puno. Imala sam periode kada sam po ceo dan više odgovarala na privatne poruke dobijene od ljudi sa grupe – većina ljudi mi se i dalje privatno obraća za pomoć, savet, informaciju, a bilo je momenata kada sam i sama bila zaražena koronavirusom i Jelena, Darka i Nataša su naročito tu uskočile debelo. Mi smo davno prerasli broj članova za to da možemo svakome na individualan način da se posvetimo, ja se zbog toga trudim da moje objave budu sa psihološkog aspekta drugačije i da pokreću ljude na pozitivne stvari u ne baš pozitivnim vremenima.
Ono što je važno je da ljudi nauče kako da koriste resurse grupe, a to je da su sve informacije već na grupi i da 99% stvari mogu naći korišćenjem lupe ili u objavi koju smo napravili kroz saradnju sa DZ ’’Novi Sad’’ a koja se zove ’’Izuzetno važno’’.

3. Da li vam ostaje slobodnog vremena pored posla kojim se bavite?

Trenutno vrlo malo, jer pored posla, dodatnih studija, volontiranja, ostaju i druge obaveze, a takođe svaka od nas ima svoju porodicu, prijatelje, privatan život. Trudimo se da balansiramo i da u ljudima koji su članovi grupe podstaknemo ono što je najvažnije, da više pruže nego što primaju, a teško je održavati taj ’’duh grupe’’ kada grupa nije sačinjena od istih članova, nego se konstantno menja i tako mesecima unazad, pa imamo nekada osećaj kao da počinjemo sa pričom ispočetka, upućujemo na iste stvari.

4. Od kada radite kao psihoterapijski savetnik i kako izgleda to vaše angažovanje, odnosno volontiranje?

Psihoterapijskim savetovanjem u praksi sam počela da se bavim 2015. godine, budući da je to jedan od uslova za sticanje statusa psihoterapijskog savetnika, i kasnije psihoterapeuta, da uz sate edukacije i sate ličnog rada, osoba poseduje i dovoljan broj supervizija sa svojim edukatorima, a supervizira se rad sa klijentima.

Kako vas ljudi kontaktiraju i kako izgledaju vaši susreti sa njima?

Ljudi uglavnom imaju konkretna pitanja i šalju ih putem moje facebook stranice ’’Čaj sa Gocom’’. Uvek mogu da mi se obrate u inboks i dobiju informacije, razumevanje, podršku, zavisi šta im je potrebno. Nekad te potrebe prevazilaze ono što se može dati kroz poruke, a ako i kada dođe do susreta, svaki je individualan i vrlo ličan i taj odnos poverenja se gradi i čuva. Informacije se ne iznose van terapijskog setinga i to je strogo pravilo koje se mora poštovati. Svaki susret je prilika za rast i razvoj, kako klijenta, tako i terapeuta. Lični razvoj je proces, dug koliko i život, jer nam daje šansu da se svakim novim danom na neki način unapredimo.

5. Kada ste i gde prvi put volontirali?

Recimo da je to nešto što su u mene ugradili vaspitanjem još dok sam bila mala u porodici i vrtiću. Nekada su postojale npr. akcije uređenja vrtića u kojima su učestvovali i moji roditelji volonterski - naravno. Bilo je i onih roditelja koji nisu hteli da učestvuju i pokažu primer svojoj deci. Kasnije sam već u osnovnoj školi imala volonterskih aktivnosti koje je organizovala naša školska socijalna radnica. To se posle nastavilo kroz različite aktivnosti i na različite načine.

6. Gde ste odrasli, gde danas živite i kojom profesijom se bavite?

Odrastala sam uporedo u Novom Sadu i na selu odakle su moji roditelji, gde smo odlazili svaki vikend i radili sve što se radi kada ste na selu. Mi smo zapravo imali uvek po bar dva posla, jedan u firmi – kao moji roditelji, a ja u školi, a drugi tamo gde su mi živele babe i dede i gde smo vikendom, tokom godišnjih odmora, raspusta, praznika, u svako slobodno vreme bili tu da pomognemo oko poljoprivrednih radova, životinja, kuće... Situacija se nije mnogo promenila u smislu toga da i danas radimo puno, ali su brige i obaveze drugačije.

Danas i dalje živim u Novom Sadu, po struci sam Master vaspitač, čime sam se bavila do pre 5 godina radeći u vrtićima, ali od tada radim kao saradnica u jednoj privatnoj firmi. Nastavila sam dalje studije psihologije tokom pohađanja edukacije iz Transakcione Analize jer sam u međuvremenu pronašla sebe u psihoterapijskom pozivu.

7. Da li ste inspirisali i druge ljude da počnu da volontiraju?

Mislim da niko od nas to nije doživeo baš kao volontiranje jer se obično volontiranjem smatra biti deo neke volonterske organizacije. A ovako, prosto je situacija nametnula potrebu na koju smo mi odgovorile najbolje što smo mogle i iz ugla posmatrača prerasle u aktiviste. Ja pravljenjem i postavkom grupe, određivanjem pravila i administriranjem, da bi ubrzo uskočile Jelena, Darka i Nataša koje do tada nisam poznavala uopšte. Kasnije su se priključile i druge vredne žene. Nijedna od nas nije očekivala ovakav odaziv, postoje dani kada i nama bude teško i kada osetim da je tako, onda napišem objavu kojom podstičem ljude na aktivnost, da više daju nego što primaju – da ne budu nemi posmatrači, do sada je to bila inspiracija za druge.

8. Kakve su reakcije vaših prijatelja, porodice, na ideju o volontiranju?

Kod nas u porodici je dosledno negovan osećaj neke lične dužnosti i podsticanje na činjenje više od pukog prolaska kroz život. Na ostavljanje nekog traga u svetu, boljeg sveta za sledeću generaciju. Ja sam ostvarenje toga ranije doživljavala kroz rad sa decom, da će ta deca, uz trud mojih koleginica i mene ipak otići iz vrtića bar malo spremnija za život i unaprediti svet, jer su te godine života dece dok su u vrtiću ključne za razvoj osobe. Učili smo ih, pre svega, humanosti. U svakom detetu postoji potencijal, važno je da mi odrasli to ne pokvarimo. Podrška moje primarne porodice i prijatelja je uvek prisutna, pa su tako oni bili ti koji su podelili prve informacije o postojanju grupe.

9. Šta je najlepše u volontiranju? Kako biste nam opisali taj osećaj?

Mislim da je konkretno u ovom slučaju postojanja grupe najlepša stvar što su se ljudi masovno uključili, bez da smo ikoga poznavali lično, bez da smo zaposleni u domu zdravlja, bez da smo ikoga vukli za rukav - da učine jednu jednostavnu stvar a to je da napišu koje se vreme proziva u kovid ambulanti trenutno. Od toga još izuzetnije je što je grupa podstakla da to učine ljudi koji su trenutno bolesni od kovida, pod temperaturom, groznicom, koji čekaju satima... Opisivanje volontiranja bi bilo kao opisivanje smisla života, šta je naš život za nas i kako želimo da budemo pamćeni, spominjani... Ljudi bi trebalo da spoznaju da sve njihove aktivnosti ili odsustvo istih ima neki uticaj na njihovu okolinu, a što više nas stremi ka onome što je dobro za zajednicu, to će biti manje podela, manje sukoba, više plemenitih stvari. Svaka osoba je jednakovredna i u mogućnosti da da svoj doprinos. Ono što mi radimo, gledaju naša deca i tako nove generacije rastu – učeći ono što žive. Čemu želimo da ih naučimo? Da li smo im dobar primer?

10. Da li je Nacionalna nagrada za volontiranje koju ste dobili prva ovog tipa koju imate?

Da, ovo je prva nagrada koju sam dobila, bila sam nominovana za Februarsku nagradu grada Novog Sada, koja je najviše priznanje za zaslužnog građanina Novog Sada. Sama nominacija je za mene isto velika čast i želim da se zahvalim svima koji su bili od neprocenjive vrednosti za širenje ideje zajedništva, humanosti i požrtvovanosti u ova vremena koja su izazov za ceo svet.

Autorka teksta: Gordana Belocić, psihoterapijska savetnica
Photo by Nathan Lemon on Unsplash

30/01/2021

Autoritet dodira

Ovaj tekst i moje mišljenje prosto nije za uši onih koji nisu spremni da čuju. Ne morate se složiti sa istim. Ne morate ni vrednovati isti. Ne morate ga ni pročitati. Ni komentarisati. Ovaj tekst je za one koji znaju da je za izuzetno ulaganje u edukaciju sada - rezultat vidljiv tek nakon 20 + godina. Za one koji znaju da se promena ne dešava preko noći i koji ne očekuju brze rezultate. Ovaj tekst ima samo svrhu da promoviše edukaciju, razvoj poverenja, odnos ljubavi i prihvatanja, bolje civilno društvo, manje nasilja nad ljudima...
Ako Vi vidite promociju nečega drugog, to je do Vas. Isključivo.

U poslednje vreme često dobijam mnogo pitanja koja su vezana za to kada i kako razgovarati sa decom na temu seksualnosti, neka su vezana za konkretno nemile događaje koji su dospeli u javnost, silovanja od strane osobe od autoriteta ili silovanje maloletnice od strane ‚‚druga‚‚ maloletnika, dok je drugi ‚‚drug‚‚ to snimao.

I sve bih to nekako pojedinačno odgovarala svakom roditelju, da nisam primetila kod osoba od autoriteta, iz struke, da imamo situaciju koja ide u korist progresiji ovakvih patologija, iz nekih ličnih pobuda, pokrivenih ‚‚specifičnostima našeg društva‚‚.

Pa tako smatram da treba da napišem i svoj lični doživljaj onoga što se dešava oko nas i što se dešavalo i pre 20 i više godina. Pomak u društvu je gotovo 0.

Roditelji se sa razlogom plaše, ovo su samo oni slučajevi koji su dospeli u javnost. Istraživanja pak pokazuju da se takve vrste nasilja najčešće dešavaju od strane osobe koja je bliska detetu ili porodici. Osobe u koju ta devojčica (češće) ili dečak imaju poverenje.

Moj odgovor na ta pitanja ‚‚kada i kako pričati sa decom‚‚ je što pre i svim raspoloživim adekvatnim sredstvima. U moje vreme je to bila knjiga ‚‚Seks za početnike‚‚ (i tada su je mnogi nalazili uvredljivim), a na ranijem uzrastu se slikovito izražavalo kroz ‚‚Kobajagi donela me roda‚‚.

To su one neprijatne teme o kojima roditelji ne znaju kako da razgovaraju u većini slučajeva, a onda deca ubrzo saznaju sama.
Međutim, već na uzrastu od 3+ godina postoji priručnik In**st Trauma centra koji na jedan prilagođen način pomaže u tome da dete spozna neke stvari koje su dovoljne za taj uzrast. (priručnik ću postaviti u komentar).

Dakle, In**st Trauma Centar je pre nekoliko godina uz pomoć Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja i vaspitača oblikovao jedan jako zanimljiv priručnik za osobe koje rade sa decom predškolskog uzrasta i njihove roditelje. Objašnjene su skoro sve moguće situacije, tako da deluje nekima preobimno, ali upravo time ne ostavlja nedoumice oko toga da dete može pogrešno razumeti neke od stvari o kojima se priča u tom priručniku. Ostavljeno je na onima koji se koriste tim priručnikom da odaberu i približe individualno deci temu putem priručnika, da omoguće deci da razviju poverenje i kažu odrasloj osobi, roditelju ili vaspitaču ukoliko se nešto po njih neprijatno desi.

Međutim, neka lica su pokrenula pravu kampanju protiv tog priručnika jer po njihovim rečima nudi ‚‚prenaglašavanje homoseksualizma‚‚ šta god to bilo (ne znam šta je konkretno jer u priručniku nema nikakvog spominjanja istog, čak ni insinuacije). Namerno je prilikom izrade priručnika sarađivano sa vaspitačima KOJI I RADE sa decom tog uzrasta NEPOSREDNO. Ne rade iz kancelarija, ne pojedinačno kad im dovedu dete na razgovor, ne samo kroz radionice, nego kroz život i rad sa decom, nekad češće budu sa njima tokom dana nego mnogi roditelji (nažalost, današnje vreme je takvo da roditelji balansiraju između poslova da obezbede deci pristojan život).

Taj priručnik je povučen uz pritisak javnosti zbog toga što su građani dozvolili da bez da ga sami pogledaju donesu sud o istom, međutim, nije ponuđeno i usvojeno nijedno drugo rešenje koje je bolje, pa ni lošije. Samo smo ostali bez ikakvih naznaka da već na tako ranom uzrastu deca uče šta je ono što je OK, a šta nije OK što se tiče njihovog tela, da je OK ako ih mama kupa, ali nije OK ako neki čika kojeg ne poznaju ili nemaju u njega poverenje želi da ih odvede negde ili da ih dodiruje po njihovim privatnim delovima, da sa njima pravi tajne i sl.

Ko su osobe od autoriteta?

Građani su zbunjeni, kako to da imamo razne stručnjake što pedagoških struka, što psiholoških, što lekara koji daju mišljenje koje javnost upija o nekim temama - mišljenje koje nije utemeljeno u nauci i životu, ali doprinosi tome da se teme ovoga tipa koje su ‚‚NO NO‚‚ kad se dese jer nisu smele da se dese, kroz neke nazovi pozive za dijalog, otvorenost za opciju izbora - se i dese jer se prevencija odlaže... Tako imamo mišljenja pedagoga, lekara o ovome, mišljenja psihoterapeuta - i to baš psihoterapeuta koji zaista rade sa klijentima na traumama koje su doživeli zbog ovakve politike, a zovem je ‚‚zabijmo glavu u pesak ili vodimo večne pregovore sme li se spomenuti da i deca nekad masturbiraju, da vole osobe istog pola, da se ne osećaju OK u sopstvenoj koži, da im se kod kuće, u vrtiću i školi nekad dešavaju ružne stvari‚‚ samo večiti dijalog kako ne biti tako progresivan kao druge EU zemlje jer je ovo ‚‚tradicionalna‚‚ sredina i ‚‚MI‚‚ nismo spremni na tako nešto.

Svaka majka postavi sebi pitanje, kada je OK da njena ćerka stupi u seksualne odnose? Da li je 18 godina OK? A ćerki? Šta ako se baš voli sa tim momkom i on je dobar momak? Da li je prerano da uopšte nešto spomenemo? Šta je sa kontracepcijom?

U tom slučaju se obično pozivamo na neke tradicionalne forme.

Mi mislimo da su tradicije sjajni primeri, ali otiđimo samo nekih 60+ godina unazad i videćemo sledeće:

Tradicionalno su se u prošlosti žene udavale za osobe koje nisu ni poznavale - kroz ugovorene brakove, rađale im decu iako su bile maloletne (što se i dalje dešava prisilno u nekim zajednicama gde se devojčice prodaju) dakle pre punoletstva su imale bar jedno rođeno dete, doživljavale nasilje u braku i ćutale o tome jer je bilo prihvatljivo da muž bije ženu - da je prevaspitava. I još uvek se to nastavlja - jer tradicija.

Da li je to tradicija koju želimo našoj deci da nametnemo? Našim devojčicama? Našim dečacima?

Koga vređa priča o tome da deca treba da odbiju poljubac neke bake ili druge osobe koja je previše agresivna u tome da poljubi dete koje to ne želi? ‚‚JER MI SMO PRISNA NACIJA!‚‚ Ja konkretno znam jednu koja je volela da ujeda decu ‚‚iz ljubavi‚‚. Koga vređa priča o tome da dete ima izbor sa kakvim će se lutkama igrati, da li će znati bez obzira što je muškog pola da nešto i skuva, da mu neće biti poniženje da radi ‚‚ženske‚‚ poslove...

Da bi osoba mogla da razgovara o temama koje se tiču seksualnosti ona mora da poznaje sebe, svoje telo, seksualnost, prava koja ima i one stvari na koje nema prava - a to je da svojim uticajem, svojim pozivom (bilo to pedagogija, psihologija, ma sve i da je poglavar crkve) ili čime već da se bavi, da utiče na to da se zbog njenog ličnog stava, straha, kojekakvog ‚‚nazovi tradicionalnog‚‚ razmišljanja, mlada ili bilo koja druga osoba koja se ne uklapa u te nazovimo ‚‚kalupe normalnosti/tradicionalnosti‚‚, a po mnogima i ‚‚moralnosti‚‚ - oseća odbačeno, kao da nije deo društva, ovog sveta, da ne može da prihvati sebe i svoje želje, misli, osećanja, doživljaje, već prikriva svoju prirodu, ono što zaista i jeste - samo da bi se osećala prihvaćenom u svetu koji je nažalost mizogin, homofobičan, rasistički, a mi stopiramo isti svet da se promeni u neki nenasilan, prihvatajući - za sve što nije neprihvatajuće (jer i slobode i prihvatanja moraju imati granice)...

I onda još neko iz ‚‚struke‚‚ proglasi to je ‚‚in‚‚ ili ‚‚moda‚‚ među mladima da su danas ‚‚BI‚‚ i da je dobro to što su povučeni iz upotrebe korisni programi vezani za učenje o seksualnosti na ranom uzrastu koji su bar mogli prevenirati skorije slučajeve nasilja među maloletnicima da nisu povučeni.

A nas je i dalje sramota, sramota kad ne možemo imati decu, kad ne možemo pričati sa decom na temu seksualnih odnosa, na temu kako reći ne i kako biti bezbedan, kako dečacima objasniti da nemaju pravo da insistiraju i dalje i da žensko ‚‚Ne‚‚ ne znači u stvari ‚‚Da‚‚ jer ona ne ‚‚tvrdi pazar‚‚.

Razumem, rano je, i rano je nama odraslima - dok nije prekasno.
Kad dete rodi - dete.
Kad dete ide na abortus.
Kad dete doživi seksualno nasilje o kom ne sme ništa da kaže jer krivi sebe.
Kad dođe kući nakon izlaska pa se dugo tušira nekad spirajući krv sa sebe i plačući dok kapljice vode padaju, da se ne čuje vrisak iznutra i suze kako padaju.
Kad se pravimo da naše dete nije nasilno prema svom partneru/partnerki. Kada ne čujemo tihe vapaje iz druge sobe iako znamo da to vantelesno iskustvo koje osoba proživljava tako ‚‚tiho‚‚ jer nema snage da posle pokušaja borbe ispusti krik, na koji bismo mi reagovali, ali sada ona već nije u svom telu, sada je ona više zabrinuta, kriva i osramoćena, iako to nije njena sramota i krivica, nego onoga ko je to nasilje nad njom počinio.
A taj neko može biti i naše dete, pitanje je da li je ono to koje nasilje čini ili ono koje će to nasilje doživeti.

Ko je taj autoritet dodira?!

Evo šta kaže nacionalna studija o društvenom problemu seksualnog zlostavljanja dece u Srbiji iz 2015.

‚‚Na uzrastu od 10 do 18 godina, u svakom školskom odeljenju u Srbiji postoje 4 deteta koja su preživela određeni vid seksualnog nasilja i još 4 deteta koja poznaju nekoga kome se to dogodilo.
U ovom trenutku, 2 dece iz svakog školskog odeljenja izloženo je seksualnom nasilju. U osnovnoj školi, deca obelodanjuju najpre porodici, koja im po pravilu ne poveruje. Mladi u srednjim školama
najčešće kažu drugarici ili drugu, koji su skloniji da im poveruju. Od 2/3 dece koja ispričaju šta im se dogodilo, više od polovine osoba kojima su se poverili ne preduzima ništa. Samo 7% njih prijavi
slučaj nadležnim službama.

Deca su preživela sledeće nasilne seksualne radnje - Odrasla osoba ili osoba koja je više od 2 godine starija od deteta, tražila je da dete učini jednu ili više nabrojanih radnji ili ga primoravala na to:
• Da je gleda razgolićenu odnosno njene polne organe;
• Da se dete skine i pokaže svoje polne organe;
• Zahtevala da dete dodiruje njene polne organe;
• Da je dete posmatra kako masturbira;
• Da je dete miluje po telu ili da ona miluje dete;
• Da dete stane golo pred fotoaparat, kameru ili mobilni telefon te osobe (ili za srednjoškolke/ce, da stane zajedno sa partnerkom/partnerom);
• Da zajedno sa njom gleda slike, filmove, časopise sa pornografskim sadržajem;
• Slala pisma, cedulje, poruke sa seksualnim sadržajem putem SMS-a, internetom (e-mail, Facebook i druge društvene mreže);
• Zahtevala ili prisilila dete da stavi prste ili predmet u polni organ deteta;
• Primenjivala pretnje, ucene i slično i primoravala dete na seksualni odnos tako što je došlo do kontakta dva polna organa;
• Primenom sile izvršila seksualni odnos nad detetom;
• Dala detetu alkohol i/ili drogu i tako ga primorala na seksualni odnos;
• Dala drugima alkohol i/ili drogu i podsticala ih na seksualni odnos sa detetom;
• Nudila detetu novac za seksualni odnos;
• Kupovala i davala detetu poklone za seksualni odnos sa njom ili nekim drugim osobama;
• Drugo;‚‚

I onda kad isti ti stručnjaci postave pitanje ‚‚a roditeljske batine su OK?‚‚ ne nisu, ali nije OK ni satanizovati roditelje, praviti generalizacije da su roditelji koji su jednom udarili dete po guzi da bi ga sprečili da uradi po sebe ili drugoga opasnu stvar - nasilnici, a ne ponuditi im načine koji će im pomoći da budu bolji roditelji svojoj deci.
Ne dopustiti im informacije i edukacije koje su kao ove o kojima sam pisala pre nego što se dese takve neželjene situacije, to je isto kao očekivati naprasnu promenu kada 100 p**a ponavljamo jednu istu stvar. Tradicija nije uvek dobra stvar.

Roditelji, vaspitači, pozivam Vas da ne slušate ni mene, slušajte svoju decu, verujte im, gradite odnos poverenja, govorite im da niko ne sme da ih dira ukoliko oni to ne žele, olakšajte im da prepoznaju kome mogu da veruju, budite tu za njih.

Nemojmo se pitati da li bismo mi primetili da je naša ćerka Milena...
Nemojmo dozvoliti da nam se više dešavaju Ksenije...
Nemojmo učiti o opasnostima tek nakon što nam se dese Tijane...

Uradimo nešto!

Tekst: Gordana Belocić - psihoterapijska savetnica
Photo by Dim 7 on Unsplash - Otmica/Silovanje Sabinjanki

Address

Novi Sad

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when My Cup of Tea posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The Practice

Send a message to My Cup of Tea:

Share