30/08/2026
Banja se budi kao čovek koji je sinoć previše jeo, previše pevao i previše vukao konopac.
Sunce već u devet ujutru ima nameru. API kaže: noćas je palo na nekih sedamnaest i po, a do popodneva će se popeti prema trideset i jednom, sutra još više, preko trideset dva. Nebo nije čisto kao savest, ni oblačno kao izgovor — onaj treći, sokobanjski kod: delimično oblačno, dovoljno da senka na Mermernom šetalištu još ima smisla, a dovoljno vedro da se vidi ko je juče ostao do kasno. Vazduh je još uvek onaj stari, jonski, ozonski, banjski — kao da Ozren diše preko kotline i pita se zašto ljudi stalno nešto kuvaju.
Jer juče, subota, Sokobanja nije bila jedno mesto. Bila je tri.
U Čitluku, od deset ujutru, kotlići su vreli kao da se takmiče ne samo u jelu nego i u strpljenju. Čitlučki kotlić: gulaš, riblja čorba, pasulj. Udruženje žena „Etno-S“ nije tražilo kotizaciju — samo da doneseš kotlić, suncobran i materijal. Drva su oni dali. To je čaršijska matematika: ko kuva, taj pripada. U četiri su delili pehare, pa zajednički ručak u sali Doma kulture, a uveče lutrija — frižider, telefon, mikrotalasna — uz trubače i „Šampione plus“. Prva nagrada frižider na mestu gde se ceo dan kuvalo. Satira se sama piše. Ko pobedi u pasulju, dobije gde da ostavi ostatke.
U isto vreme, u Trubarevcu, Miholjski susreti sela. Dvadeset tri sela opštine, konopac, skok u dalj, one igre koje ne traže sponzora nego ramena. Od sedamnaest nadmetanje, od dvadeset pesma, folklor, pevači. Selu je dato da bude pozornica, a Banji da bude publika koja zna da se Miholjdan ne slavi samo u kalendaru nego u prašini igrališta.
I treće, na Letnjoj pozornici „Vrelo“, Dragan Boža Marjanović zatvorio avgustovski program predstavom „Dr Feler 2“. Ulaz besplatan. U Banji je smeh još uvek javno dobro. Dok se u Čitluku merila gustina čorbe, na Vrelu se merila gustina šale. Neko će reći da je to kontrast. Neko će reći da je to ista stvar: ljudi koji neće da leto ode bez poslednje rečenice.
A leto još nije otišlo. Kalendar se pravi važan, avgust broji poslednje dane, a temperatura se pravi da je jul. Tako i Banja: šetalište puno, Park pun senki, Moravica nosi ono što je ostalo od vikenda. Pre neki dan, u petak, deo grada je ostao bez vode — Ive Andrića, Dositejeva, Sportska, Omladinska, Bore Stankovića, Ivana Cankara, Nikole Tesle — jer je JKP „Napredak“ sanirao kvar. U banji bez vode ima nečeg gotovo teološkog: mesto koje se hvali izvorima, a ulice nose imena pisaca, čeka da se cev zalepi. Apsurd nije zao. Apsurd je lokalni. Kao obaveštenje o obustavi saobraćaja prema Knjaževcu. Kao javna prezentacija dogradnje stambenog objekta u Beogradskoj 1. Kao konkurs za zamenika pravobranioca. Banja živi između kotlića i tendera, između konopca i urbanističkog projekta.
Sredinom meseca je prošao Ekspo karavan — Paviljon igre na Trgu oslobođenja — da pokaže šta će Srbija 2027. ponuditi svetu. Sokobanja je tada bila stanica. Juče je bila kuhinja, igralište i pozornica. To je razlika između prezentacije i života.
Ima i onoga što se ne vidi odmah. Turistička organizacija zove deset kandidata sa prebivalištem ovde da besplatno polažu ispit za turističke vodiče — prijava do 8. septembra, na [email protected]. Banja traži ljude koji umeju da ispričaju Banju. U utorak, 1. septembra, u Turističko-informativnom centru otvaraju izložbu 19. Foto izazova — tema: „Sokobanja — mesto najlepših uspomena“. Četrdeset fotografija u užem izboru. Istog dana, u podne, na Vrelu, 25. Smotra penzionera okruga Bor i Zaječar: Boljevac, Zaječar, Kladovo, Knjaževac, Majdanpek, Negotin i domaćini. Ulaz slobodan. Dok mladi polažu vodiče, stari izlaze na scenu. Neko bi to nazvao demografijom. Ovde se to zove program.
A onda, iza svega, jedna vest koja miriše na vekove. Sokolica je izvukla iz deftera Vidinskog sandžaka iz 1560. prvi pouzdani pomen ugostiteljstva u Banji: bozadžinica kod hamama, državna mukata, zakup 250 akči godišnje, boza i kebab. Pre kafane. Pre terase. Pre sladoleda na šetalištu. Muškarci, muslimani i hrišćani, drvene klupe, zemljani pod, priče. Žene i deca kupovali bozu na ulici. Istorija kaže da se tu dogovaralo, pevalo, razmenjivalo. Četiri i po veka kasnije, u subotu, opet se dogovaralo, pevalo i razmenjivalo — samo je boza postala čorba, kebab pasulj, a hamam i dalje tu, kao da zna da se mesto susreta ne seli lako.
To je Sokobanja na izmaku avgusta: greje se kao da leto ima još jedan argument, kuva se kao da glad nije samo želudac, smeje se kao da lekar sme da bude glumac, i vuče konopac kao da selo još uvek veruje u ramena. Sutra će biti vrelo. Prekosutra još vrelijе. Septembar već čeka na Vrelu sa penzionerima i fotografijama uspomena.
A čaršija, kao i 1560, sedi negde između izvora i priče, pije šta se nudi, i pretvara dan u hroniku — da neko, posle četiri veka, opet kaže: ovde se živelo.