Psihološko savjetovanje-Meliha Arifagic

Psihološko savjetovanje-Meliha Arifagic Dipl.Psih. Psihoterapeut (HeilG)

06/09/2026

Kada smo se upoznali, brzo smo otkrili nekoliko stvari koje oboje volimo: vožnju autom, kreativnost, zajedničko kuhanje i onu vrstu spontanosti zbog koje se ponekad prvo spakujemo, a tek onda ozbiljnije razmišljamo jesmo li ponijeli sve što nam treba. Ako nešto zaboravimo, snaći ćemo se. Tako je bilo tada, a iskreno, nije se mnogo promijenilo ni danas.

Na jednom od naših prvih putovanja ta naša spontanost odmah je bila stavljena na mali test. Nakon skoro tri sata vožnje moj muž je shvatio da je zaboravio pasoš. Nije nam preostalo ništa drugo nego da se okrenemo, vozimo nazad, uzmemo pasoš i krenemo ispočetka. Svoj pasoš od tada više nikada nije zaboravio, ali je zato nastala jedna nova navika koja traje do danas: neposredno prije nego što krenemo, redovno mene pita: „Jesi li ti ponijela pasoš?“ I svaki put mi je pomalo smiješno što je iz njegovog zaboravljenog pasoša nastala moja doživotna kontrola pasoša.

Ta ljubav prema putovanjima dobila je posebno mjesto već na početku našeg zajedničkog života. Kada smo se upoznali, ja sam živjela u Sjevernoj Americi, a on u Njemačkoj, dok su naši roditelji živjeli na sasvim trećem mjestu. Organizovati svadbu u takvim okolnostima nije bilo baš jednostavno, a istovremeno je postojalo nešto što je on već dugo želio: proputovati Kanadu.

Tako smo odlučili spojiti ono što nam je u tom trenutku bilo praktično s nečim čemu smo se oboje radovali. Umjesto organizovanja svadbe, spakovali smo se i krenuli na mjesec dana putovanja kroz Kanadu automobilom.

I bilo je nam je lijepo. Mnogo lijepih trenutaka koje smo ponijeli sa sobom.

S tog putovanja ostalo nam je mnogo uspomena, ali ne baš mnogo fotografija.

U to vrijeme nismo imali mnogo novca da izdvojimo za neki dobar aparat, jer smo novac čuvali za put i ostale potrebe. Tako da smo imali aparat koji smo zvali „idiot-aparat“. Iz nekog razloga taj aparat i ja nismo imali naročito uspješnu saradnju. Uspijevao je napraviti fotografije na kojima bih se često pitala je li baš taj trenutak morao biti sačuvan za vječnost. I da, znala sam dramiti zbog toga.

Ne zato što nisam imala samopouzdanja. Naprotiv, dobro sam se osjećala u vlastitoj koži. Ali brak i bliskost imaju zanimljiv način da nas učine ranjivima upravo tamo gdje to možda nismo očekivali. Možemo imati zdrav odnos prema sebi, znati ko smo i prihvatati sebe, a ipak nam postane važno kako nas vidi osoba koju volimo. To za mene nije suprotnost samopouzdanju. Bliskost jednostavno znači da nam mišljenje jedne osobe više nije isto kao mišljenje bilo koga drugog.

Kod mene se ta nova ranjivost, između ostalog, pokazala na fotografijama. Pogledala bih neku na kojoj mi se nije sviđalo kako sam ispala i pomislila: „Šta će on pomisliti kada ovo vidi?“ Pri tome mi očigledno nije padalo na pamet da će se čovjek za kojeg sam se upravo udala već sljedećeg jutra ili u toku noći probuditi pored mene, bez frizure, dobrog svjetla, pažljivo izabranog ugla i mogućnosti da kažem: „Hajde još jednom.“

Ali dobro, emocije imaju svoju logiku, čak i onda kada je mi ne možemo baš najbolje objasniti.

Nakon nekoliko takvih epizoda aparat se, prema riječima mog muža, „pokvario“. Da li je zaista bio pokvaren ili je to bio njegov vrlo praktičan način da zaključi temu, danas više nije ni važno. U svakom slučaju, priča o pokvarenom aparatu ostala je jedna od naših malih bračnih priča kojima se danas rado smijemo.

Danas je priča s fotografijama sasvim drugačija. Govorim mu da me fotografiše gdje god stigne, a on taj zadatak ponekad shvatio bukvalno i sada me slika gdje god stigne. Ako pogleda neku fotografiju i kaže: „Ova ti je baš bezveze“, odgovorim mu: „Eto, ti kao znaš nešto o fotografiji.“ On se nasmije i nastavimo dalje.

Kada danas razmišljam o tome, meni ta priča zapravo nije priča o izgledu ni o samopouzdanju. Više je priča o bliskosti i o tome kako se s godinama mijenja način na koji nosimo vlastitu ranjivost. Ne prestanemo biti ranjivi pred ljudima koje volimo, ali naučimo da se zbog toga ne moramo uvijek uzimati toliko ozbiljno. Ponekad se možemo jednostavno nasmijati sebi, jedno drugome i fotografiji koja nije ispala kako smo zamislili.

Snimke iz Kanade ipak imamo. Barem vjerujemo da ih imamo. Nalaze se na dvije stare kasete koje već godinama čekaju da ih neko od nas odnese i prebaci u digitalni format. Povremeno ih pronađemo i gotovo bez izuzetka slijedi ista rasprava o tome zašto ih nisam odnijela ja i zašto ih nije odnio on. Nakon toga ih uredno vratimo u kutiju, gdje čekaju sljedeći krug iste rasprave.

Ponekad pomislim da bi, da imamo djecu, vjerovatno jednog dana oni uzeli te kasete i prebacili ih samo da sačuvaju uspomene svojih roditelja. Ovako postoji sasvim realna mogućnost da će ostati u toj kutiji dok Allah ne odredi drugačije.

Nedavno smo, međutim, došli do možda boljeg rješenja. Rekli smo da ćemo, ako mi zdravlje dozvoli, jednog dana ponoviti to putovanje. Ne da pokušamo vratiti vrijeme ili napraviti iste fotografije, nego da istim putem prođemo kao dvoje ljudi koji su u međuvremenu proživjeli zajedno jedan veliki dio života.

Kanada bi možda bila ista, a mi sigurno ne bismo.

I nekako mi se ta ideja sviđa više od digitalizovanja starih kaseta. One čuvaju ono što smo tada bili, a novo putovanje moglo bi nam pokazati ko smo danas. Jedna isto putovanje, dva različita perioda života i sigurna sam jedno sasvim novo putovanje kroz sebe.

Kasete, naravno, zbog toga vjerovatno neće biti ništa bliže digitalizaciji.

Kada danas gledam naše fotografije iz različitih perioda života, zanimljivo mi je koliko one mogu pokazati, a koliko toga ipak ostane izvan kadra. Na njima vidimo putovanja, mjesta, ljude i pojedine trenutke, ali ne vidimo uvijek u kakvom smo životnom periodu tada bili, o čemu smo razgovarali, šta nas je brinulo, čemu smo se radovali, šta smo pokušavali riješiti niti šta se u nama u međuvremenu mijenjalo.

Kada bih naš zajednički život pokušala složiti kroz takve slike, među njima ne bi bila samo putovanja. Bilo bi tu mnogo sasvim običnih trenutaka iz kuhinje, jer smo od početka voljeli zajedno kuhati, iako je s godinama došlo do određene preraspodjele odgovornosti pa danas moj muž kuha mnogo češće od mene. Bilo bi fotografija iz bašte i garaže, drveta, alata i projekata koji su polako dobijali svoj oblik.

Drvo je godinama dio života mog muža. Kroz godine rada razvijao je znanje, osjećaj za materijal i pažnju prema detaljima. Danas u Moersu imamo prostor u kojem on radi na svojim projektima i izrađuje stolove i druge stvari od drveta, dok su prije tog prostora naša bašta i garaža bile mjesto na kojem su ideje dobijale svoj prvi oblik.

S vremenom su uz drvo dolazili i drugi materijali i druge ideje. Epoksidna smola odvela nas je u jednom pravcu, neurografika u drugom, a između toga bilo je boja, različitih materijala i svega onoga što nam je privuklo pažnju dovoljno da poželimo upoznati ga bolje. Neke smo tehnike istražili detaljnije, neke tek upoznali, a neke ćemo vjerovatno tek otkriti. Upravo nam ta radoznalost omogućava da iskustvo koje već imamo stalno razvijamo i povezujemo na nove načine.

Kreativnost se vrlo prirodno uklopila u naš zajednički život. Kada nešto stvaramo, iskustvo nam daje sigurnost u procesu, ali ne oduzima radoznalost prema onome što još možemo otkriti. Ideja se razvija, materijal ponekad traži drugačiji pristup, a rješenje ne mora uvijek izgledati onako kako smo ga na početku zamišljali.

I upravo smo s vremenom shvatili da nam nije važan samo predmet koji na kraju ostane.

Kreativnost je bila prisutna u različitim periodima našeg života, i kada smo bili puni energije i ideja i onda kada je život od nas tražio više nego što smo očekivali. Nije rješavala probleme niti činila da ono teško nestane, ali nam je često davala mogućnost da pažnju makar na neko vrijeme usmjerimo na ono što je ispred nas.

Kao psiholog, posebno mi je zanimljivo šta se događa kada izađemo iz neprekidnog toka vlastitih misli i pažnju usmjerimo na nešto konkretno. Na liniju koju povlačimo, boju koju biramo, površinu drveta koju obrađujemo ili materijal čije ponašanje upoznajemo. Ne želim kreativnosti pripisivati terapeutska obećanja koja joj ne pripadaju. Ona ne rješava život umjesto nas. Ali može otvoriti prostor za drugačiji ritam, koncentraciju, radoznalost i prisutnost u onome što upravo radimo.

A kada nešto stvaramo s drugim ljudima, pojavljuje se još jedna dimenzija koja nam je posebno važna.

Možemo s nekim provoditi mnogo vremena, a da vrlo malo tog vremena zaista budemo prisutni jedno s drugim. U braku i porodici svakodnevica lako postane organizacija života, posao, obaveze, kupovina, rokovi i razgovori o tome šta još treba uraditi. Kada zajedno nešto stvaramo, razgovor često dobije drugačiji ritam. Nekada pričamo dok nam ruke rade, nekada šutimo bez potrebe da tu tišinu popunjavamo, nekada jedno drugome pomognemo, a nekada se zajedno smijemo nečemu što je trebalo izgledati potpuno drugačije.

Takvi trenuci su nam s vremenom postali jednako vrijedni kao i ono što na kraju napravimo.

Zato CafeCreativo za nas nije samo mjesto gdje se nešto napravi. To je prostor susreta, stvaranja, učenja i razmjene, prostor u kojem se mogu otvoriti različite teme, ideje i iskustva koja su nam važna. Kreativnost je njegov veliki dio, ali nije jedino što želimo dijeliti s ljudima.

Iza CafeCreativa stoje naše znanje i iskustvo, godine rada i stvaranja, ali i vrijednosti po kojima živimo. Vjera je važan dio tog p**a. Ona nije nešto što odvajamo od ostatka života, nego dio načina na koji razumijemo zahvalnost, odnos prema ljudima, radu, vremenu koje nam je dato i zajedništvu. CafeCreativo nije prostor samo o vjeri, kao što nije ni prostor samo o kreativnosti. Sve to prirodno pripada nama i onome što gradimo.

Postoje i životni trenuci zbog kojih su kreativnost, vrijeme, mir i prisutnost za mene kasnije dobili mnogo dublje značenje. Oni pripadaju priči o tome kako je CafeCreativo zaista nastao, ali taj dio ne želim svesti na nekoliko rečenica samo da bi ova priča izgledala završeno. Neke stvari zaslužuju svoje vrijeme i do njih ćemo doći.

Ono što danas želimo jeste da znanje, iskustvo i prostor koji imamo dijelimo s ljudima na način koji nam je prirodan. Kroz kreativne radionice, susrete, razgovore i druge sadržaje koje ćemo postepeno predstavljati, želimo da CafeCreativo ostane mjesto u kojem se može nešto naučiti, napraviti vlastitim rukama, upoznati druge ljude i kvalitetno provesti vrijeme.

Za naše radionice nije potrebno prethodno iskustvo. Mi vodimo proces, pokazujemo ono što je potrebno i brinemo o tome da imate jasnu osnovu za rad, a istovremeno ostavljamo dovoljno prostora da svako unese nešto svoje.

Radionice neće uvijek biti namijenjene svima u isto vrijeme. Kada je određena radionica namijenjena ženama, muškarcima, parovima ili nekoj drugoj grupi, to ćemo uvijek jasno naglasiti u najavi. Žene su se do sada pokazale nešto hrabrijima kada treba rezervisati mjesto. Muškarci se još ohrabruju, ali ostavljamo im vremena. 🙂

Nakon ljetne pauze danas ponovo počinjemo s radom i radujemo se novim projektima, susretima, razgovorima i sadržajima koje ćemo dijeliti s vama. Imamo još mnogo toga što želimo pokazati.

Za početak nam je važno da znate ko stoji iza CafeCreativa, šta unosimo u njega i zašto nam je važno ono što ovdje stvaramo.

Mi ćemo vas dočekati, podijeliti s vama ono što znamo i, naravno, skuhati kafu.

Dobro nam došli u CafeCreativo.

Na jednoj nedavnoj radionici otvorilo se pitanje kako prepoznati muškarca s kojim je moguće graditi zdrav odnos i, možda...
26/08/2026

Na jednoj nedavnoj radionici otvorilo se pitanje kako prepoznati muškarca s kojim je moguće graditi zdrav odnos i, možda još važnije, kako dovoljno rano prepoznati onoga s kojim bi odnos vremenom mogao razviti sasvim drugačiju dinamiku. Na prvi pogled čini se da bismo na takvo pitanje trebali imati prilično jasan odgovor. Govorimo o osobinama, vrijednostima, emocionalnoj zrelosti i ponašanjima na koja treba obratiti pažnju. Ipak, ljudi i odnosi mnogo su složeniji od kriterija kojima ih pokušavamo procijeniti.

Čovjeka ne upoznajemo kroz nekoliko razgovora niti možemo unaprijed znati kako će funkcionisati unutar dugotrajnog intimnog odnosa. Neke njegove osobine vidjet ćemo rano, neke tek u bliskosti, a neke možda tek kada se promijene okolnosti u kojima živi. Odgovornost, roditeljstvo, novac, gubitak, frustracija, uspjeh i osjećaj sigurnosti u odnosu mogu pokazati dijelove ličnosti koji na početku jednostavno nisu imali priliku da se pojave.

Upravo zato pitanje zaštite ne može biti svedeno na to hoće li neko u jednom trenutku ispravno procijeniti čovjeka. Razmišljajući o tome, nametnulo mi se pitanje velija i njegove uloge u izboru bračnog partnera.

U našem vjerskom diskursu često se kaže da muškarac poznaje muškarca, da će otac, brat ili drugi velij lakše prepoznati ono što mlada žena možda neće. U tome svakako postoji vrijednost. Drugi pogled nam je potreban, posebno pogled nekoga ko nas poznaje, želi nam dobro i nije uključen u izbor na isti način kao mi.

Uloga velija nosi odgovornost zaštite, savjeta i brige za dobro žene, ali mu ne daje vlasništvo nad njenom voljom. Kur'an se muškarcima i ženama obraća kao moralno odgovornim vjernicima (El-Ahzab, 35), a ženin pristanak na brak nije formalnost koju njegova procjena može zamijeniti. Kur'anska zabrana da se žena nakon razvoda sprečava u ponovnom sklapanju braka kada postoji obostrani pristanak (El-Bekare, 232) također pokazuje granicu te odgovornosti: zaštita ne može postati prisila.

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

„Žena koja je ranije bila u braku ne može se udati dok se s njom ne posavjetuje, a djevica se ne može udati dok se ne zatraži njena dozvola.“ (Sahih Muslim, 1419)

Psihološki gledano, vrijednost velija može biti u distanci koju sama žena u trenutku emocionalne vezanosti nema. Zaljubljenost, nada i želja da odnos uspije mogu utjecati na težinu koju dajemo onome što vidimo. Velij može usporiti odluku, postaviti pitanje koje ona sebi nije postavila i primijetiti nedosljednost koju je ona požurila objasniti.

Ali ni njegova procjena nije oslobođena projekcija, porodičnih obrazaca, strahova ili potrebe za kontrolom. Sama činjenica da je neko muškarac ne daje mu posebnu otpornost na tuđu manipulaciju niti emocionalnu pismenost potrebnu za procjenu karaktera. Ono što je njemu poznato može mu izgledati normalno čak i kada nije zdravo. Vrijednost njegovog pogleda zato ne proizlazi samo iz toga što je muškarac, nego iz njegove zrelosti, iskustva i sposobnosti da vlastiti interes ne zamijeni njenim. Jednako tako, ona može primijetiti nešto što njemu nije dostupno.

Ipak, jedna stvar mi se čini važnijom od pitanja koliko dobro otac može procijeniti muškarca koji se pojavi u životu njegove kćerke.

Koliko je svoju kćerku do tog trenutka naučio da procjenjuje sama?

Sposobnost izbora ne nastaje kada se pojavi prosac. Ona se gradi godinama prije njega. Gradi se svaki put kada dijete dobije priliku da nešto procijeni, donese odluku, pogriješi i razmisli o svojoj grešci bez straha da će zbog nje izgubiti povjerenje roditelja. Gradi se kada otac ne požuri da svaku dilemu riješi umjesto kćerke, nego je pita šta ona misli, šta je primijetila, na osnovu čega je donijela zaključak i postoji li nešto što možda nije uzela u obzir.

Takvim odnosom ne učimo dijete samo šta da misli. Učimo ga kako da misli.

Tu vidim jednu od najvažnijih uloga oca. On svojoj kćerki može ponuditi iskustvo koje ona još nema, ali joj istovremeno ostaviti prostor da razvija vlastito. Može korigovati njenu procjenu bez poništavanja njene sposobnosti da procjenjuje. Može je upozoriti, a da je ne nauči kako je sigurnost moguća samo kada neko drugi odlučuje umjesto nje.

Tako odgojena žena ne mora odbaciti tuđi savjet da bi sačuvala vlastiti glas. Ona zna da tražiti drugo mišljenje nije isto što i odreći se svoga.

Ako otac nije prisutan, tu se otvara i šire pitanje zajednice. Žena ne može biti isključena iz života zajednice, a da istovremeno od nje očekujemo zrelost u procjeni ljudi i odnosa. Aktivno pripadanje zajednici nije samo pitanje prisustva. To je prostor u kojem upoznajemo ljude, posmatramo karakter kroz vrijeme, učimo govoriti, pitati, procjenjivati i donositi odluke koje imaju stvarne posljedice.

Ženu koju želimo osposobiti da dobro bira ne možemo držati na periferiji prostora u kojem se upravo ta sposobnost razvija. Ako želimo njenu zrelost, moramo priznati i njeno pravo na iskustvo, glas i učešće u odlučivanju. Autonomija se teško razvija tamo gdje je čovjek zaštićen od svakog iskustva u kojem bi je mogao vježbati.

Sve to postaje posebno važno kada govorimo o izboru partnera.

Promijenio se kontekst u kojem biramo. Nekada je poznavati čovjeka često značilo poznavati njegovu porodicu, ljude s kojima je odrastao, način na koji posluje, riječ koju drži ili ne drži i rep**aciju koja se stvarala godinama. Danas možemo pripadati istoj zajednici i znati vrlo malo jedni o drugima. Čovjek može ostavljati sasvim različite utiske u profesionalnom, porodičnom, prijateljskom i intimnom prostoru. Za stvarno upoznavanje karaktera potrebno je vrijeme, a ni vrijeme nam ne daje potpunu sigurnost.

Zato možda nije najvažnije odgojiti djevojku kojoj će neko obećati da će umjesto nje prepoznati pogrešnog muškarca. Važnije je odgojiti je tako da ne mora odmah zanemariti ono što je sama prepoznala.

Mnogo toga što godinama kasnije nazivamo nezdravom ili suzavisnom dinamikom nije nužno bilo potpuno nevidljivo na početku. Ponekad je postojao osjećaj da nešto nije sasvim u redu, nedosljednost kojoj smo pronašle opravdanje, način komunikacije koji nam nije odgovarao ili nešto što se nije slagalo s našim vrijednostima. Ne mora biti riječ o velikim upozorenjima. Često su to manje informacije kojima svjesno nismo dale težinu jer bi nas ozbiljno suočavanje s njima odvelo u smjeru suprotnom onome što smo već željele.

Žena nije kriva za karakter muškarca niti za način na koji se on prema njoj ponaša. Pogrešan izbor ne čini je odgovornom za njegovu nepravdu i ne znači da je zaslužila njene posljedice. Ali odsustvo krivice za njegove postupke ne ukida njenu odgovornost prema sebi. Ta odgovornost ne znači da je morala ranije znati niti da je uvijek mogla odmah i bez posljedica otići. Znači da ono što prepozna treba ozbiljno uzeti, provjeriti, potražiti pomoć i, u granicama svojih stvarnih mogućnosti, poduzeti korake kojima će zaštititi sebe. Priznati joj tu odgovornost nije okrivljavanje. To je priznanje da je bila i ostala osoba sposobna da procjenjuje, bira i svoj izbor ponovo razmotri.

Zrelost u izboru ne znači razviti nepogrešiv instinkt za ljude. Ona podrazumijeva sposobnost razlikovanja onoga što zaista opažamo od onoga što želimo da vidimo. Podrazumijeva i sposobnost da ostanemo uz vlastitu nelagodu dovoljno dugo da je ispitamo, umjesto da je odmah utišamo objašnjenjem koje nam omogućava da nastavimo tamo gdje smo već željele.

Ni to nas neće zaštititi od svakog pogrešnog izbora.

Ali biranje ne prestaje sklapanjem braka. Sposobnost koja je bila potrebna da se izabere partner potrebna je i kasnije, da bi žena nastavila procjenjivati odnos koji je izabrala, način na koji se u njemu mijenja i cijenu koju plaća za ono što joj taj odnos pruža.

Pogrešan izbor partnera ne mora proizvesti odnos u kojem je ženina sloboda očigledno ograničena. Njena sloboda ne mora biti samo prividna. Žena može zaista imati veliku autonomiju. Može raditi, raspolagati vlastitim novcem, putovati, njegovati prijateljstva, donositi odluke i imati partnera koji sve to iskreno podržava. Upravo zato bi bilo pogrešno svaku disfunkcionalnu dinamiku objasniti kontrolom.

Odnos može biti nezdrav na mnogo suptilnijem nivou. Žena može godinama vrlo svjesno birati način na koji će u njemu funkcionisati. Može znati koje dijelove partnera neće promijeniti, od kojih je očekivanja odustala, gdje joj razgovor više nema smisla i koje kompromise prihvata zato što joj nešto drugo što taj odnos pruža ostaje važno.

Ona nije nužno izgubila slobodu. Možda je svoju slobodu koristila i da ostane.

Upravo je to ono što posmatraču izvana često promakne. Ostajanje nije uvijek dokaz nemoći, kao što odlazak nije jedini dokaz autonomije. Ljudi ostaju zbog djece, ekonomske sigurnosti, pripadanja, emocionalne povezanosti, zajedničke historije, društvene strukture, straha od nepoznatog, ali i zbog svjesne procjene da im ono što trenutno dobijaju još vrijedi cijene koju plaćaju.

Za ovaj tekst nije najvažnije da izvana ocijenimo jesu li ti razlozi dovoljno dobri. Važnije je pitanje ostaje li žena svjesna vlastite procjene i onoga što dugotrajno prilagođavanje čini toj procjeni.

Čovjek ima izuzetnu sposobnost da organizuje život oko onoga što ne može ili ne želi promijeniti. Ono što je nekada bilo svjesno odricanje s vremenom može postati svakodnevica. Očekivanja se prilagode, način komunikacije promijeni, određene potrebe pronađu svoje mjesto izvan partnerskog odnosa i uspostavi se ravnoteža koja može trajati godinama.

Ponekad upravo to prilagođavanje proizvodi privid sklada.

Takav brak može biti stabilan. Može imati mnogo dobrih dijelova i žena može svog muža voljeti. Ali stabilnost sama po sebi nije dokaz zdravlja, kao što disfunkcionalnost jednog dijela odnosa ne poništava automatski sve ono što između dvoje ljudi postoji. Upravo zbog toga iskustvo žene koja ostaje nije moguće svesti na jednostavnu podjelu između slobode i neslobode, snage i slabosti, dobrog i lošeg izbora.

Važnije pitanje postaje koliko je još uvijek svjesna cijene vlastitog prilagođavanja. Zna li šta bira i zbog čega to bira ili je ono što je nekada svjesno prihvatila s vremenom postalo nešto što više ne preispituje?

Tu se ponovo vraćamo sposobnosti izbora.

Nije dovoljno naučiti djevojku kako da jednom izabere muškarca. Potrebno je razvijati u njoj sposobnost da tokom života nastavlja procjenjivati vlastite izbore. Odluka donesena u jednom životnom periodu ne mora zauvijek obavezivati ženu koja kasnije drugačije razumije sebe, svoj odnos i cijenu koju je spremna plaćati.

Ako želimo odgajati žene sposobne da biraju, moramo prihvatiti da sposobnost izbora uključuje i mogućnost pogrešnog izbora. Ne možemo poštovati ženinu autonomiju samo kada izabere ono što bismo i mi izabrali. Ne možemo joj prvo reći da nije sposobna dovoljno dobro procijeniti muškarca pa to mora učiniti neko umjesto nje, a kasnije, ako ostane u odnosu koji mi smatramo lošim, ponovo zaključiti da očigledno ne razumije vlastiti život.

Možda razumije mnogo više nego što pretpostavljamo. Ali razumjeti vlastiti izbor ne znači biti zauvijek vezana za njega.

Podrška tada ne znači potvrditi da je njena odluka dobra. Znači sačuvati odnos u kojem ona može nastaviti misliti. Moći joj reći šta vidimo bez potrebe da joj oduzmemo pravo da odluči šta će s tim saznanjem učiniti. Posebno je važno da zna kako promjena odluke jednog dana neće biti dočekana poniženjem i pitanjem zašto ranije nije poslušala.

Tu se za mene ponovo vraća značenje oca i velija.

Najveća zaštita možda nije u tome da otac uspije izabrati umjesto svoje kćerke toliko dobro da ona nikada ne pogriješi. Takva sigurnost ne postoji. Mnogo dublja zaštita nastaje kada odgoji kćerku koja zna posmatrati, postavljati pitanja, povezivati ono što neko govori s onim što radi, ozbiljno uzimati vlastiti unutrašnji odgovor i tražiti drugo mišljenje bez odricanja od svoga.

I koja zna da se može vratiti.

Ne samo kući, ako joj to ikada bude potrebno, nego i sebi, vlastitoj procjeni i vlastitom pravu da kaže da je nešto nekada izabrala, a da to danas više ne bira.

Možda je upravo to smisao zdrave zaštite. Ne odgojiti ženu kojoj nikada neće trebati drugi ljudi, niti ženu kojoj će drugi ljudi govoriti kako da živi. Odgojiti je tako da može koristiti iskustvo onih koji je vole, a da pritom ne izgubi autorstvo nad vlastitim životom.

Otac i velij mogu joj dati iskustvo, oprez, drugačiji pogled i sigurnost da iza nje postoji porodica. Ako njih nema, tu se pokazuje značaj zdrave zajednice u kojoj žena nije samo neko o kome se odlučuje, nego neko ko učestvuje, govori, procjenjuje i odlučuje.

Možda je zato najvažnije da joj ni porodica ni zajednica ne uzmu ono što će joj trebati onda kada ostane sama pred odlukom koju niko drugi ne može živjeti umjesto nje.

Sposobnost da vidi, da vjeruje onome što vidi i da bira.

I, možda još važnije, da nikada ne izgubi sposobnost da izabere ponovo.

Meliha Arifagic

Nakon sinoćnjeg predavanja o psihološkom blagostanju, dobili smo ovaj tekst koji se na jedan lijep i jednostavan način n...
14/08/2026

Nakon sinoćnjeg predavanja o psihološkom blagostanju, dobili smo ovaj tekst koji se na jedan lijep i jednostavan način nadovezuje na ono o čemu smo razgovarali. Otvara pitanja o unutrašnjoj sreći, o tome gdje je tražimo i koliko često ne primjećujemo ono što je već prisutno u našem životu.

Hvala našoj Sumeji koja je s nama podijelila ova razmišljanja i možda nas upravo njima podstakla da se na trenutak zaustavimo i zapitamo šta za svakoga od nas znači biti istinski dobro sa sobom.

Odakle dolazi unutrašnja sreća?

O tome razmišljam možda i više nego što bih trebala. Pitam se da li je unutrašnja sreća nešto što pronađemo negdje usput, duboko ispod svega što smo godinama učili da trebamo biti, ili se jednostavno jednog dana pojavi tako tiho da je u početku ni ne prepoznamo, nego samo primijetimo da nam život više ne djeluje toliko težak kao prije.

Ponekad se pitam i da li je sreća nešto što jednostavno osjetimo ili nešto što s vremenom naučimo osjećati. Možda je uopšte ne trebamo tražiti onoliko koliko je tražimo. Možda samo trebamo naučiti da je primijetimo dok je još tu.

Koliko smo lijepih trenutaka propustili čekajući da nam se dogodi nešto veće? Koliko smo jutara požurivali misleći da nas pravi život čeka negdje kasnije, a da nismo ni pomislili da upravo živimo jedan od onih običnih trenutaka kojih ćemo se jednog dana s nostalgijom sjećati i poželjeti da ih možemo vratiti?

Često zamišljamo sreću kao trenutak u kojem ćemo konačno imati sve što nam je potrebno. Pravu osobu pored sebe, dom u kojem ćemo se osjećati sigurno, tijelo kojim ćemo biti zadovoljni, dovoljno novca da prestanemo brinuti i onu verziju sebe za koju vjerujemo da ćemo je jednog dana konačno zavoljeti. Kao da ćemo stići do neke tačke života na kojoj ćemo moći stati, pogledati oko sebe i reći da je sada sve na svom mjestu.

A šta ako takva tačka ne postoji?

Šta ako život nikada ne postane potpuno sređen i šta ako sreća nikada nije ni bila namijenjena tome da dođe tek onda kada se sve složi?

Možda unutrašnja sreća nije osjećaj da imamo sve, nego sposobnost da budemo sa onim što imamo bez stalnog osjećaja da nam nešto nedostaje. To ne znači da trebamo prestati željeti više od života, niti da trebamo biti zahvalni za stvari koje nas bole. Možda samo znači da ne moramo odlagati svoju sreću dok čekamo da život postane drugačiji.

Sreća je vjerovatno mnogo tiša nego što smo je zamišljali.

Možda je u onom jutru kada pijemo kafu dok je sve oko nas još mirno, u razgovoru sa osobom pred kojom ne moramo paziti šta ćemo reći, u smijehu zbog kojeg na nekoliko minuta zaboravimo šta nas je danima boljelo. Možda je u pjesmi koju slučajno čujemo i koja u nama probudi nešto što dugo nismo osjećali, u nečijem zagrljaju, u poznatom glasu, u povratku kući ili u sasvim običnoj večeri tokom koje se ništa posebno nije dogodilo, ali smo nekako bili mirni.

Možda sreća ne mora uvijek ni izgledati kao sreća. Ponekad je ona mir koji dođe nakon dugog perioda nemira, ponekad prihvatanje nečega što smo dugo pokušavali promijeniti, a ponekad trenutak u kojem sebi konačno oprostimo što smo u nekim periodima života morali postati osoba koju danas možda više ne prepoznajemo.

Mislim da veliki dio života provedemo tražeći od drugih ljudi ono što sami sebi još nismo naučili dati. Želimo da nas neko voli dovoljno da bismo se osjećali vrijednima, čekamo da nas neko izabere kako bismo povjerovali da smo vrijedni izbora i tražimo potvrdu od svijeta da smo dobro, da smo dovoljno lijepi, uspješni, sposobni, voljeni i da naš život ima smisla.

Ali šta ostane kada niko ne gleda?

Ko smo kada nema osobe kojoj nešto dokazujemo, kada nema pohvale, pažnje ni potvrde da smo dovoljno dobri? Možemo li tada ostati sami sa sobom i osjećati mir ili nam je i dalje potrebna buka oko nas kako ne bismo morali čuti ono što se događa unutra?

Možda upravo tu počinje unutrašnja sreća. Ne u trenutku kada konačno postanemo osoba koju je lako voljeti, nego kada prestanemo gledati sebe kao nekoga koga stalno treba popravljati, mijenjati i od koga treba pobjeći.

Sve više mislim da postoji neka vrsta doma unutar svakoga od nas. Nije savršen, u njemu postoje pukotine, stvari koje još nismo razumjeli, uspomene koje još bole i dijelovi nas koje tek učimo prihvatiti, ali je ipak naš. Možda odrastanje zapravo nije pronalaženje mjesta kojem pripadamo, nego polagano učenje kako da pripadamo sebi.

Ne vjerujem da ćemo se jednog jutra probuditi i konačno razumjeti sve što jesmo. Vjerovatno nikada nećemo imati odgovore na sva pitanja koja nosimo u sebi, ali možda to nije ni potrebno. Možda smijemo ostati nedovršeni, promijeniti mišljenje, prerasti ljude koje smo nekada voljeli, pustiti stvari za koje smo mislili da bez njih ne možemo i postati potpuno drugačiji od osobe koja smo nekada bili, a ipak u svakoj toj novoj verziji prepoznati sebe.

Unutrašnja sreća možda zato nije nešto što nam se jednostavno dogodi. Vjerovatnije je da je gradimo toliko sitno da ni ne primjećujemo kada je počela rasti. Gradimo je svaki put kada poslušamo sebe, kada se odmorimo bez osjećaja da smo lijeni, kada kažemo ne onda kada to zaista osjećamo, kada ne ostanemo tamo gdje nas nešto stalno boli samo zato što se bojimo otići, kada sebi dozvolimo da budemo tužni bez potrebe da odmah budemo bolje i kada prestanemo kažnjavati osobu kakva smo danas zbog odluka koje je donosila osoba kakva smo bili nekada.

Možda je sreća i trenutak u kojem pogledamo svoj život, sa svim onim što u njemu još nije riješeno, sa ljudima koji su otišli, stvarima koje nisu ispale kako smo zamišljali i dijelovima sebe koje još pokušavamo razumjeti, pa ipak osjetimo da ne želimo biti nigdje drugo osim ovdje, dovoljno dugo da vidimo šta će se dalje dogoditi.

Sve više vjerujem da sreća nije svjetlo koje se jednog dana upali i više se nikada ne ugasi. Više mi liči na malu svijeću koju ponekad jedva uspijemo sačuvati od vjetra. Nekada će gorjeti snažnije, nekada će se skoro ugasiti, a nekada ćemo je morati ponovo zapaliti nakon perioda u kojem smo bili sigurni da u nama više nije ostalo ništa.

Možda ćemo nakon godina traženja sreće u drugim ljudima, ljubavi, uspjehu, novcu, izgledu i svim onim budućim verzijama života za koje smo vjerovali da će nas konačno ispuniti, shvatiti da sreća nikada nije bila mjesto na koje trebamo stići.

Možda je cijelo vrijeme bila skrivena u načinu na koji gledamo ono što već imamo, u sposobnosti da budemo prisutni dok nam se život događa i u tome da prestanemo čekati neki savršen trenutak kako bismo sebi konačno dozvolili da budemo dobro.

I možda se na kraju ne trebamo pitati jesmo li pronašli sreću.

Možda se trebamo zapitati koliko je sreće već prošlo kroz naš život, a da je nismo prepoznali samo zato što smo u tom trenutku čekali nešto drugo.

Možda smo cijelo vrijeme tražili svjetlo negdje izvan sebe, ne shvatajući da smo šibicu nosili u sebi.

Sumeja A.

Adresse

BeeckStr. 54
Oberhausen
46149

Webseite

Benachrichtigungen

Lassen Sie sich von uns eine E-Mail senden und seien Sie der erste der Neuigkeiten und Aktionen von Psihološko savjetovanje-Meliha Arifagic erfährt. Ihre E-Mail-Adresse wird nicht für andere Zwecke verwendet und Sie können sich jederzeit abmelden.

Verknüpfungen

Teilen

Kategorie