18/03/2026
KADA DIJETE IMA PROBLEM – ŠTO NAM ZAPRAVO POKUŠAVA REĆI?
Roditelji često potraže pomoć kada dijete počne imati poteškoće u školi. Učiteljica javlja da ne prati nastavu, odluta mislima, ne piše zadaću, zaboravlja stvari, postaje nezainteresirano ili ulazi u sukobe. Ponekad se jave i problemi u ponašanju – prkos, povlačenje, izljevi ljutnje ili potpuni izostanak motivacije.
U takvim situacijama fokus se vrlo brzo usmjeri na dijete. Traži se uzrok u njegovoj lijenosti, neodgovornosti, nedostatku koncentracije ili “lošem stavu” prema školi. Roditelji, često iscrpljeni pokušajima da poprave situaciju, počinju tražiti rješenje koje će promijeniti dijete – da bude motiviranije, odgovornije, smirenije ili poslušnije.
No emocionalni problemi kod djece rijetko nastaju u izolaciji. Dijete je dio obiteljskog sustava i njegovo ponašanje gotovo uvijek ima dublju emocionalnu pozadinu.
Kada prestane pratiti nastavu ili počne izbjegavati školske obaveze, to najčešće nije znak nezainteresiranosti nego unutarnjeg opterećenja. Djeca koja su tužna, anksiozna, ljuta ili emocionalno preplavljena teško održavaju pažnju, teško se organiziraju ili pronađu motivaciju. Njihov unutarnji svijet postaje glasniji od onoga što se događa u učionici.
Ponašanje koje odraslima izgleda kao problem često je zapravo signal.
Djeca rijetko imaju riječi kojim bi opisali svoja emocionalna stanja. Ona ne kažu "osjećam se usamljeno”, "bojim se da nisam dovoljno dobar”, "osjećam napetost kod kuće”, "osjećam da me nitko ne razumije.” Umjesto toga, njihova emocija izlazi kroz ponašanje – kroz rastresenost, odustajanje, prkos ili povlačenje.
Tu se roditelji često osjete bespomoćno. Pokušali su razgovore, kazne, nagrade, podsjećanja, prijetnje, dodatno nadziranje, ali ništa od toga nije dalo dugoročne rezultate. Frustracija je samo rasla, a odnos između roditelja i djeteta počeo se vrtjeti u krugu nezadovoljstva - roditelji se sve kritičniji i zabrinutiji, dijete se osjeća sve neshvaćenije i povlači se ili pak reagira još intenzivnije.
Taj začarani krug dodatno pojačava bazični problem.
No, važno je razumjeti jednu stvar - kada dijete pokazuje emocionalne ili ponašajne poteškoće (koje ne proizlaze iz razvojnih ili zdravstvenih razloga!), ono vrlo rijetko nosi taj teret samo. Djeca su duboko povezana s emocionalnom klimom u obitelji. Ona osjete napetosti, nerazriješene sukobe, tugu, preopterećenost ili udaljenost među članovima obitelji – čak i kada odrasli misle da su to uspješno sakrili.
To ne znači da su roditelji „krivci” već da je dijete često suptilan odraz onoga što se u obitelji događa na dubljoj razini.
I kada u terapiji dobije prostor da govori o svojim osjećajima, iza školskih poteškoća često se otkrivaju slojevi tuge, straha, ljutnje, osjećaja nepripadanja ili nečeg drugog. I tek tada postaje jasno da ponašanje koje je izgledalo kao problem zapravo ima smisao i da je umjesto „popravljanja djeteta” potrebno samo razumijevanje djeteta. A to uključeuje i roditelje. I najveća promjena često se događa upravo kada roditelji počnu gledati na djetetovo ponašanje ne kao na kvar koji treba popraviti, nego kao na poruku koju dijete šalje i treba ju razumjeti. Tada se fokus pomiče sa kontrole na odnos, s pritiska na znatiželju, s kritike na pokušaj da se vidi što dijete zapravo proživljava.
Jer, djeci je rijetko potreban savršen roditelj. Treba im roditelj koji je spreman stati i zapitati se što se zapravo događa u mojem djetetu? Kada naprave taj korak dijete više nije samo u svojim emocijama i tada može započeti prava promjena.
