08/08/2026
Subota je ujutro.
Nemaš alarm, nemaš kamo ići, nitko te ne čeka, ništa nisi obećala i prvi put nakon dugo vremena stvarno ne moraš ustati.
Otvoriš oči, pogledaš na sat i vidiš 10:27.
I umjesto da pomisliš:
„Očito mi je ovo trebalo.“
trzneš se iz sna i gotovo skočiš iz kreveta.
„Kako sam mogla tako dugo spavati?“
Navučeš trenirku, otvoriš prozor, staviš prati veš, pokupiš stvari po stanu, isprazniš perilicu, prebrišeš kuhinju.
Kao da kasniš.
Samo, ne kasniš nikamo.
Kao da nešto moraš napraviti.
Samo, danas ne moraš ništa.
Kao da će svakog trenutka netko otvoriti vrata, pogledati tebe, nepospremljen stol i sat na zidu i zapisati:
„Aha. Gospođa je do pola jedanaest spavala.“
Jedna klijentica mi je upravo tako opisala taj osjećaj.
„Kao da će doći neka inspekcija.“
Tko je zapravo ta inspekcija?
Kome se još uvijek opravdavaš kada više nema nikoga kome moraš polagati račune?
Tko bi te osudio da si prespavala pola subote?
Tko bi rekao da si lijena ako si u dva popodne još uvijek u pidžami?
Tko te uvjerio da slobodan dan treba iskoristiti, umjesto jednostavno proživjeti?
Ponekad osobe pred kojima smo godinama morale biti vrijedne, dobre, odgovorne i korisne više uopće ne moraju biti prisutne.
Dovoljno dugo smo slušale njihove kriterije da ih počnemo ponavljati same sebi.
I tu postaje zanimljivo.
Jer ako ti treba nečije dopuštenje da u subotu spavaš do pola jedanaest kada nemaš nijednu obvezu, koliko ti je tek teško dati si dopuštenje za nešto što bi stvarno moglo promijeniti tvoj život?
Da odbiješ ono što ne želiš.
Da potrošiš novac na sebe.
Da odeš nekamo sama.
Da prestaneš biti dostupna svaki put kad te netko treba.
Da kažeš: „Ne želim više ovako.“
Da doneseš odluku koju ljudi oko tebe neće razumjeti.
Možeš se pobuniti protiv tog obrasca baš u tom trenutku, u 10:27, kada pogledaš na sat i osjetiš poriv da skočiš iz kreveta i što prije napraviš nešto korisno.
Ostani još malo ležati.
A ako se pojavi onaj poznati osjećaj da bi ipak trebala ustati, pospremiti, skuhati, oprati, obaviti barem nešto…pitaj se:
Tko je ta inspekcija kojoj još uvijek polažem ra
