22/07/2025
Danas je tri godine kako Lj. više nema.
Danas je prvi put, u zadnje 3, da se tlo iznova pod nogama ne ruši.
Nakon 3 sam u redu s njezinim odlaskom. Ovako je baš trebalo biti. Otišla je kad je trebala, mirno i polako.
Dan prije sam se pozdravila s njom i, u izmjenjivanju toga da zna tko sam i da ne zna ni tko je ona, mi je rekla - jel’ ti znaš da ja tebe volim?
Sad kad razmišljam, i ja bih tako nekako otišla, da su sa mnom 2 generacije mojih žena, da me čvrsto drže do kraja u ljubavi.
Danas sam imala susret s E. i rekla sam joj ovo sve.
Pričala sam joj o svojoj svakodnevici, o mome usporavanju, o puštanju i prepuštanju, o tome kako se prepuštam zajednici. Pričala sam joj kako je sad tišina za mene lijepa i kako jedem ručkove u miru, a ona mi je rekla da danas kad odem na groblje da pozdravim baku.
I jesam. I osvijestila sam kako je taj njen odlazak baš jedna metafora života.
Metafora života koja kaže da je ljepše kad usporimo i probamo život mirno i polako. Da je ljepše kad dopustimo da dođe ono što treba kad treba. I da nam uistinu malo treba pa nekad samo i soba i da te u njoj netko čvrsto drži za ruku i kaže da te voli.
Za kraj sam E. tražila da izvučem kartu i došla mi je ova.
Kažu da nije ništa slučajnost, pogotovo ako se otvorimo za mogućnost, onda će doći i sreća pa tako je meni danas ispred prostora prišla žena i pita što sam tu parkirala, a ne kao inače pod njen prozor. Kaže ja ti svaki dan kroz prozor gledam i pazim auto, čuvam ga da ga netko ne ogrebe.
Mothera me zajednica, a motheram i ja sebe tako da život ovih dana živim malo polaganije i sporije. Ima puno ljepote samo u bivanju sa sobom i sa drugom osobom. Bez sadržaja, nego samo da budemo, kako smo nekad i Lj. i ja znale samo biti. Samo taj kontakt, nekada nisam ni svjesna da je samo to dovoljno.
Motherajte se 🤍.