Pravo ja, centar za savjetovanje i edukaciju

23/08/2026

Koliko p**a ste sebi rekli: „Samo da još ovo riješim…“? I onda ćete biti mirniji. Sretniji.
Napokon ćete moći odahnuti. Samo da prođe ovaj problem.
Da se popravi odnos.
Da djeca budu dobro.
Da bude više novca.
Da smršavim.
Da završim to što sam započela.
Da se konačno sve nekako posloži.
A onda se jedno riješi i život donese nešto drugo. I tako, gotovo neprimjetno, možemo provesti godine čekajući vlastiti život.
Posebno ako smo negdje putem naučili da se mir mora zaslužiti.
Da se prvo mora sve obaviti.
Da ne možemo biti dobro dok netko koga volimo nije dobro.
Da je opuštanje dopušteno tek kad više nema razloga za brigu.
Ali taj trenutak možda nikada neće doći.
Ne zato što je s nama ili našim životom nešto pogrešno, nego zato što život nije projekt koji ćemo jednoga dana dovršiti.
Uvijek će postojati nešto što bismo željeli drugačije.
Nešto što boli.
Netko za koga brinemo.
Nešto što još čekamo.
A između svega toga događaju se obična jutra. Kave koje popijemo s nekim koga volimo. Smijeh. More. Glazba. Zagrljaji. Nedjelje. Putovanja.
Trenuci u kojima je, zapravo, bilo dobro.
Samo ih ponekad nismo primijetili jer smo gledali prema onome što još nije.
Sreća nije trenutak u kojem je sve dobro.
Možda je zrelost dopustiti sebi da budemo dobro i onda kada nije sve dobro.
I zato danas ne pitam što još morate riješiti.
Pitam vas nešto drugo:

Koliko života želite propustiti čekajući da sve bude savršeno? Tamara Brezičević - psihoterapija Slavonski Brod

Pravo ja

16/08/2026

18. 8. vraćam se svojim klijentima. I baš se radujem.

Kad sam krenula u ovaj posao, mislila sam da će mi nedostajati ono što dolazi s radnim mjestom punim ljudi.
Kolege. Kave. Razgovori između obaveza. Netko preko p**a stola.

Jer posao terapeuta jest pomalo usamljenički. Zatvoriš vrata i ostanete vas dvoje. Susret po susret. Priča po priča.
Tada mi je suprug rekao nešto vrlo jednostavno: „Pa nisi sama. Imaš svoje klijente.“
Tada mi je to zvučalo gotovo prejednostavno.

Danas znam koliko je bio u pravu.
Ne, klijenti nisu moje društvo niti zamjena za kolege. Naš odnos ima jasne granice i sasvim drugu svrhu. Ali u tom poslu postoji puno više ljudskog kontakta nego što sam mogla zamisliti dok sam o njemu samo razmišljala.
Ljudi mi donose svoje strahove, pitanja, ljutnju, tugu, humor, šutnju, otpore, pomake… život kakav jest.
A ja imam privilegiju biti uz njih jedan dio p**a.
Zato se nakon odmora ne vraćam s onim teškim: „Joj, opet posao.“

Baš suprotno.

Veselim se otvoriti vrata.
Sjesti u svoju fotelju.
I ponovno susresti ljude koji su mi povjerili dio svoje priče.
18. 8. vraćam se u Pravo ja. I čini mi se da je upravo to najbolji znak da sam izabrala posao koji volim.

14/08/2026

Ako me želite malo bolje upoznati.
Ali bez životopisa. Bez nabrajanja edukacija. Bez one klasične priče „tko sam ja“.

Pa evo mene malo drugačije.

Volim putovanja i onaj osjećaj kad na nekoliko dana izađem iz svega poznatog. Čitam jer me još uvijek zanima koliko toga ne znam. More jednostavno volim, bez potrebe da od toga napravim psihološku metaforu.

Volim glazbu. Jako. Posebno uživo. Koncerte, onu prvu notu zbog koje se naježiš i pjesme koje te u sekundi vrate negdje gdje si već bila.

Obožavam mačke. Volim svoje ljude. Volim se smijati, pričati gluposti i imati dane u kojima mi se jednostavno ništa ne da.

I da — terapeutkinja sam. Ali nisam samo terapeutkinja.

Pogriješim. Predomislim se. Ponekad previše razmišljam. Nekad granicu postavim odmah, a nekad tek kad shvatim da sam je trebala postaviti puno ranije.

Ne mislim da sam završena verzija sebe.
I zapravo ne želim biti.

Jer za mene Pravo ja nikada nije značilo pronaći neku savršenu verziju sebe i tamo zauvijek ostati.

Više mi znači imati dovoljno slobode da se mijenjam, učim, odustanem od onoga što više nije moje i ponovno se vratim sebi.

Ovo je mojih nekoliko stvari.
Ne najvažnijih. Ne konačnih.
Samo mojih.

A koja bi jedna stvar morala biti na vašem popisu da se predstavljate bez zanimanja, titula i uloga? Tamara Brezičević - psihoterapija Slavonski Brod

13/08/2026

Ponekad potreba za kontrolom uopće ne izgleda kao kontrola.
Izgleda kao planiranje.
Provjeravanje.
Razmišljanje unaprijed.
Pokušaj da budemo spremni na sve.
I dok god sve ide po planu, osjećamo se mirnije.
Problem nastaje kada nam promjena plana, neizvjesnost ili osjećaj da nešto nije u našim rukama počnu stvarati veliku nelagodu.
Tada kontrola postaje način da si pokušamo osigurati sigurnost.

Kratkoročno to pomaže.
Ako znam što će se dogoditi, mogu se pripremiti.
Ako sve provjerim, manje je šanse da pogriješim.
Ako držim stvari pod kontrolom, možda ću izbjeći ono čega se bojim.
Ali život ne možemo učiniti potpuno predvidljivim.

I zato cilj nije prestati planirati, prepustiti sve slučaju ili postati osoba kojoj je svejedno.
Cilj je moći podnijeti da nešto ne znamo.
Da nešto ne možemo predvidjeti.
Da ne možemo baš sve držati u svojim rukama.

Jer sigurnost nije samo u tome da znamo što će se dogoditi.

Sigurnost je i u osjećaju:

Što god se dogodilo, mogu se nositi sa sobom. Tamara Brezičević - psihoterapija Slavonski Brod

12/08/2026

Možda znaš da nije opasno.
Ali tvoje tijelo se ponaša kao da jest.

I upravo tu počinje priča o fobijama.

Fobija nije samo „jako se bojim“.
To je strah koji s vremenom počne određivati kamo ideš, što izbjegavaš, kako putuješ i koliko slobodno živiš.
Najčešće sve počne sasvim razumljivo:
osjetiš strah → makneš se → odmah ti bude lakše.

I pomisliš: Dobro da sam otišla.

Problem je što mozak iz tog olakšanja može naučiti nešto sasvim drugo: „Bila sam u opasnosti. Spasilo me to što sam pobjegla.“

I sljedeći put strah dolazi još brže.

Zato se u liječenju mnogih fobija koristi postupno i dobro odmjereno izlaganje. Ne zato da nekoga „bacimo“ u najveći strah. Ne zato da mora izdržati pod svaku cijenu. I ne zato da dokaže da je dovoljno jak.

Cilj je novo iskustvo. Mogu osjećati strah i ostati. Mogu osjetiti nelagodu, a da to ne znači da sam u opasnosti.
Ponekad će strah tijekom izlaganja pasti. Ponekad neće potpuno. I to ne znači da izlaganje nije bilo korisno.

Jer cilj terapije nije život u kojem se više nikada ničega ne bojimo.

Cilj je da strah više ne odlučuje umjesto nas.

Ako zbog straha sve češće izbjegavaš mjesta, putovanja, ljude ili situacije koje su ti nekada bile dio života, možda pitanje više nije samo:

„Kako da prestanem osjećati strah?“

Nego:

„Koliko je moj život postao manji zbog njega?“

I to je vrlo dobro mjesto za početak razgovora. Tamara Brezičević - psihoterapija Slavonski Brod

10/08/2026

Ponekad je najteže prepoznati ono na što smo se već navikli.
Na stalnu napetost.
Na potrebu da sve držimo pod kontrolom.
Na iščekivanje da će se nešto loše dogoditi.
Na povlačenje kada nam netko postane previše važan.
Na ugađanje drugima samo da ne bi došlo do konflikta.
Na ono: „Dobro sam“, dok tijelo govori nešto sasvim drugo.
Trauma ne mora svaki dan izgledati kao trauma.
Ponekad izgleda kao način života koji smo toliko dugo živjeli da smo ga počeli doživljavati kao dio svoje osobnosti.

„Ja sam jednostavno takva.“
„Oduvijek sve analiziram.“
„Ne mogu vjerovati ljudima.“
„Moram imati stvari pod kontrolom.“

A možda vrijedi zastati i zapitati se:
Koliko toga što danas radim biram ja, a koliko još uvijek bira nešto što mi se dogodilo nekada?
Rad na traumi ne mijenja prošlost.
Ali može promijeniti mjesto koje prošlost zauzima u našem životu.

I možda je upravo tu jedna od najvažnijih promjena: da više ne moramo živjeti kao da ono što je bilo, još uvijek traje. Tamara Brezičević - psihoterapija Slavonski Brod

09/08/2026

Transakcijska analiza zapravo govori o nečemu vrlo životnom, zašto neke obrasce ponavljamo čak i kada znamo da nam više ne koriste.
Neke smo poruke o sebi, drugima i svijetu usvojili vrlo rano.
Budi jaka. Budi savršena. Udovolji drugima. Ne traži previše. Izdrži.
Nekada su nam pomagale. Danas nas možda ograničavaju.
U terapiji ih ne pokušavamo samo „maknuti“. Pokušavamo razumjeti kako su nastale, čemu su služile i trebaju li nam još uvijek.
Jer ono što smo jednom naučili ne moramo ponavljati cijeli život.

Možemo razumjeti svoju priču i početi birati drugačije.

Ne da postanemo netko drugi.
Nego da imamo više slobode biti svoji. Tamara Brezičević - psihoterapija Slavonski Brod

09/08/2026

Moj novi tekst.
Teška tema. Važna pitanja.
I bez uljepšavanja onoga što se među djecom događa.

Tamara Brezičević, dipl. soc. radnica, edukantica psihoterapije, specijalizantica TA, za PlusPortal piše o nasilju, točnije, o tome što se događa s našom djecom. Jer najveća prevencija nasilja, kaže, ne počinje tek kada se dogodi tragedija. Počinje puno ranije. Počinje u obitelji.

08/08/2026

Možda ti ne treba još jedan savjet.
Možda si ih već čula dovoljno.
Od prijatelja. Obitelji. Kolega. S društvenih mreža.
Možda i sama jako dobro znaš što bi „trebala“.
I baš tu ponekad nastane problem.
Jer jedno je znati što je razumno, a sasvim drugo razumjeti zašto to, unatoč svemu što znaš, ne možeš napraviti.
Zašto ostaješ tamo gdje ti nije dobro.
Zašto ponovno biraš poznato, iako te boli.
Zašto se toliko bojiš pogriješiti.
Zašto ti je lakše čuti sve druge nego sebe.

Psihoterapija nije davanje recepata za život.
Terapeut nije osoba koja zna što je najbolje za tebe i ne bi trebao donositi tvoje odluke umjesto tebe.
Terapija je prostor u kojem zastajemo upravo tamo gdje inače požurimo pronaći odgovor.

Gledamo što se događa.
Što se ponavlja.
Čega se bojiš.
Što je tvoje, a što si godinama nosila jer si naučila da tako „treba“.

I malo-pomalo, ispod svih tih moram, trebam, ne smijem i što će drugi reći, počne se jasnije čuti ono najvažnije – ti.

Ne treba nam uvijek još jedan savjet.
Ponekad nam treba dovoljno siguran prostor da napokon možemo čuti vlastiti odgovor. Tamara Brezičević - psihoterapija Slavonski Brod

07/08/2026

Ne tražite savršenog terapeuta. Tražite terapeuta uz kojeg možete biti stvarni.
Diplome, edukacije, iskustvo i terapijski pravac jesu važni. I svakako ih treba provjeriti. Ali postoji nešto što nećete pronaći u biografiji terapeuta.
Kako vam je s tom osobom u prostoriji.
Možete li polako spustiti gard?
Možete li reći nešto zbog čega se ne osjećate ponosno?
Možete li priznati da ste ljuti, zbunjeni, ljubomorni, povrijeđeni?
Možete li reći terapeutu: „Ovo što ste rekli nije mi sjelo“?
Jer dobar terapijski odnos nije odnos u kojem se uvijek slažemo.
Nije ni odnos u kojem nam je uvijek ugodno.
Ponekad će nas terapija odvesti upravo tamo gdje bismo najmanje željeli pogledati. Ali razlika je u tome što se tamo ne bismo trebali osjećati posramljeno, osuđeno ili manje vrijedno.

Trebali bismo osjećati da imamo dovoljno siguran prostor da možemo istraživati i ono teško.

I zato je sasvim u redu upoznati terapeuta i zaključiti:
nije za mene. To ne znači nužno da terapeut nije dobar.
Niti da vi „niste za terapiju“.

Ponekad se jednostavno niste pronašli.

A kada birate osobu pred kojom ćete govoriti o možda najosjetljivijim dijelovima svog života, imate pravo tražiti odnos u kojem možete biti sve više svoji. Ne nečija bolja verzija.

Nego svoje Pravo ja. Tamara Brezičević - psihoterapija Slavonski Brod