29/05/2026
„Kod kuće govori bez prestanka, a u vrtiću ne kaže ni riječ...”
Jeste li to nekada čuli ili primijetili kod nekog djeteta?
Dijete možda kod kuće razgovara spontano i opušteno, dok u vrtiću ili među manje poznatim osobama šapuće samo roditelju, odgovara kimanjem glave, izbjegava situacije u kojima se očekuje govor ili djeluje ukočeno kada mu se netko obrati.
Takva ponašanja mogu ukazivati na selektivnim mutizam.
Selektivni mutizam nije tvrdoglavost, nepristojnost ni „samo sramežljivost”. Nije primarno poremećaj govora ili jezika, nego znak tjeskobe (anksioznosti). Dijete u nekim situacijama može govoriti bez teškoća, dok ga u drugima strah i nelagoda toliko preplave da ne može govoriti.
Pritisak okoline često dodatno otežava situaciju. Rečenice poput:
❌ „Hajde, samo reci.”
❌ „Zašto nećeš odgovoriti?”
❌ „Kod kuće normalno govoriš!”
❌ „Pa nemaš se čega sramiti.”
mogu povećati djetetovu nelagodu i strah od govorenja. Cilj nije iznuditi riječ, nego djetetu postupno olakšati situacije u kojima mu je govorenje teško.
Puno više pomaže kada odrasli smanje pritisak, prihvate djetetove načine komunikacije i postupno grade osjećaj sigurnosti. Dijete može sudjelovati i:
✔️ kimanjem
✔️ pokazivanjem
✔️crtanjem
✔️pisanjem
✔️ šaptanjem bliskoj osobi ili
✔️ neverbalnim uključivanjem u igru.
Važno je i ostati smiren kada dijete progovori. Iako odrasli tada mogu biti jako sretni, pretjerana pažnja i uzbuđenje djetetu mogu stvoriti novi pritisak.
Dijete sa selektivnim mutizmom ne odabire šutnju. Zato mu ne trebaju nagovaranje i požurivanje, nego razumijevanje, strpljenje i podrška — i prihvaćanje svih načina na koje pokušava komunicirati.
