Damir Znaor - Kineziolog / Mentalni trener

31/08/2026

ŠTO KADA DIJETE IZGUBI MINUTAŽU?

Ima 12 godina.

Donedavno je bio kapetan.

Imao je minutažu, status, važnu ulogu u momčadi. Sve je išlo svojim tokom.

A onda dolazi novi trener.

I bum.

Odjednom je zamjena.

Minutaža gotovo nestaje.
Status nestaje.
Odjednom je u drugom planu.

Gledam ga na individualnim treninzima.

Kiseli osmijeh.
Distanciran je.
Radi na pola gasa.

Vidim da se nešto događa.

Mogu zamisliti i kako je njegovim roditeljima.

Gledaju svoje dijete kako se muči. Žele mu pomoći, ali ne znaju što napraviti.

Nazvali su me i pitali što mislim.

Rekao sam im samo:

„Budite uz njega. Ja ću razgovarati s njim.“

Došao je na dodatni trening motoričkog razvoja.

Prvih pola sata ponašam se kao da se ništa ne događa.

Treniramo.

Ali vidim da ga nema.

Radi, ali nije to on.

Pozovem ga sa strane, sjednemo i postavim mu najjednostavnije moguće pitanje:

„Kako si?“

I odmah se otvori.

Priča mi kako je trener na treninzima podijelio prvu ekipu i zamjene.

Kako ga minimalno stavlja u igru.

Kako trener čak komentira da više ni sam ne zna gdje bi ga stavio.

O pristupu trenera ovom prilikom neću.

To zaslužuje posebnu temu.

Ali njemu kažem:

„Potpuno je prirodno da si tužan. Prirodno je da ti je pala motivacija i da si opterećen. Donedavno si bio kapetan, igrao si i imao određeni sportski status. Sada ti je to odjednom oduzeto. Naravno da boli.“

Nisam ga pokušavao uvjeriti da mu ne bi trebalo biti teško.

Teško mu je.

I to treba priznati.

Onda sam ga pitao:

„Bi li sada najradije otišao iz kluba?“

Pogledao me tužno.

Kaže da je njegov prijatelj već otišao i da ni sam više ne zna što bi.

Rekao sam mu:

„Podržat ću te što god odlučiš. Ali ja bih ti preporučio da zasad ostaneš.“

Pogledao me pomalo začuđeno.

Objasnio sam mu zašto.

Nije svaka neugodna situacija znak da trebamo otići.

Ponekad je upravo situacija u kojoj više nemamo status, sigurnost i priznanje koje smo imali prilika da naučimo nešto puno važnije od nogometa.

Ali pod jednim uvjetom.

Pitao sam ga:

„Vrijeđa li te trener? Ponižava li te? Osjećaš li se ugroženo?“

„Ne.“

Dobro.

Onda možemo pokušati nešto drugo.

Daj sebi tri mjeseca.

Ne tri mjeseca dokazivanja treneru da je pogriješio.

Tri mjeseca rada na sebi.

Treniraj.
Bori se.
Uči.
Razvijaj se.
Pokušaj ponovno izboriti svoje mjesto.

Ali nemoj dopustiti da jedan trener odlučuje kako ćeš ti gledati sebe kao sportaša.

I onda sam mu dao jednu sliku.

„Zamisli sunčan dan.“

Sunce sja.

A onda dođe veliki crni oblak i potpuno ga prekrije.

Pitao sam ga:

„Je li sunce još uvijek tamo?“

Nasmijao se.

„Je.“

„E, pa ti si to sunce.“

Tvoj talent nije nestao.

Tvoje sposobnosti nisu nestale.

Nije nestala ni tvoja vrijednost kao sportaša.

Samo zato što te jedan trener trenutačno ne vidi na isti način, ne znači da si odjednom postao lošiji igrač.

Minutaža je oblak.
Status je oblak.
Kapetanska traka je oblak.
Mišljenje trenera je oblak.

Sve se to može promijeniti.

Ali ono što znaš, što možeš i što si dosad izgradio kao sportaš nije preko noći nestalo.

Sunce je i dalje tamo.

Dogovorili smo se.

Tri mjeseca.

Ako nakon tog razdoblja vidi da daje sve od sebe, razvija se i radi, ali trener i dalje ne prepoznaje njegov napredak i sredina jednostavno nije dobra za njegov daljnji sportski razvoj, onda možemo mirno razmišljati o drugoj sredini.

Ne iz bijega.

Ne iz trenutne povrijeđenosti.

Nego iz promišljene odluke.

Spomenuo sam mu i primjer Rokasa Pukštasa i koliko se u nogometu status igrača može mijenjati.

Jer danas možeš biti unutra.

Sutra vani.

A prekosutra ponovno važan.

Sport je takav.

I upravo zato mislim da je ovo za njega jedna važna životna i sportska lekcija.

Karakter se ne gradi samo kada pobjeđujemo, igramo i svi nas tapšaju po ramenu.

Karakter se posebno gradi onda kada stvari ne idu onako kako želimo.

Zato sam mu na kraju rekao možda i najvažniju stvar:

Pokušaj ne očekivati ništa.

Radi.

Treniraj.

Uči.

Daj najbolje što možeš.

Ali pokušaj ponovno pronaći razlog zbog kojeg si kao dijete počeo igrati nogomet.

Ne zbog statusa.

Ne zbog minutaže.

Ne zbog kapetanske trake.

Ne zato da bi se mogao pohvaliti prijateljima.

Ne zato da bi trener rekao da si dobar.

I ne zato da bi tek kroz uspjeh mogao vjerovati da si dobar sportaš.

Igraj nogomet zato što voliš igrati nogomet.

Jer ako svoju sportsku vrijednost potpuno prepustiš minutaži, treneru i statusu u momčadi, svaki put kada to izgubiš počet ćeš sumnjati u sebe.

A nogomet će ti kroz godine puno p**a nešto dati.

I puno p**a nešto uzeti.

Danas si kapetan.

Sutra si zamjena.

Danas igraš 90 minuta.

Sutra možda nećeš ući.

Danas trener vjeruje u tebe.

Sutra možda dođe drugi koji te vidi potpuno drugačije.

Zato moraš naučiti razlikovati dvije stvari:

Svoj trenutni status u momčadi.

I svoju sportsku vrijednost.

To nije isto.

Izazov je prihvaćen.

Vidjet ćemo što budućnost nosi.

Možda će ponovno izboriti svoje mjesto.

Možda neće.

Možda će nakon tri mjeseca zaključiti da je vrijeme za novu sredinu.

Ali možda najveća pobjeda ove priče uopće neće biti povratak u prvih 11.

Možda će najveća pobjeda biti ako jedan dvanaestogodišnjak nauči:

Moja minutaža govori koliko trenutno igram.

Ne govori koliko vrijedim kao sportaš.

Kako pomoći djetetu da ne dopusti da mu minutaža i mišljenje trenera određuju koliko vrijedi kao sportaš?

29/08/2026

Imao sam čast sudjelovati na promociji knjige „Dijete u središtu sporta“ autora , zajedno s Igorom Štimcem i Goranom Granićem u Posušju.

Ali za mene ovo nije bila samo promocija jedne knjige.

Ovo je još jedan korak prema sportu kakav želimo graditi. Sportu u kojem je dijete važnije od rezultata, u kojem trener nije samo trener, roditelj nije menadžer karijere, a uspjeh se ne mjeri samo pobjedama, medaljama i statistikama.

Jer dijete nije rezultat.

Sport bi trebao biti mjesto na kojem dijete raste kao sportaš, ali prije svega kao čovjek.

Mjesto na kojem uči vjerovati sebi, nositi pogrešku i poraz, preuzimati odgovornost, graditi odnose i razvijati se bez osjećaja da njegova vrijednost ovisi o tome koliko je dobro odigralo posljednju utakmicu.

Zato mi je posebno drago što postoji sve više ljudi koji dijele istu misiju.

Vratiti dijete u središte sporta.

Ne rezultat.
Ne ambicije odraslih.
Ne status.
Ne pobjedu pod svaku cijenu.

Dijete. Njegov razvoj. Njegovo zdravlje. Njegova budućnost.

A knjiga „Dijete u središtu sporta“ može biti svojevrsna navigacija kroz sve ovo o čemu govorimo.

Nešto poput Google Mapsa za roditelje, trenere i sve one koji sudjeluju u odrastanju djece kroz sport.

Ne govori nam samo gdje želimo stići, nego nam pomaže razumjeti kojim putem ići kako bismo dijete zaista zadržali u središtu sporta.

Zato od mene velika preporuka za ovu knjigu. 📖

Svi koji žele nabaviti svoj primjerak mogu se javiti Ivici Vrgoču putem njegovog Facebook ili Instagram profila.

Jer kada sport stavimo u službu razvoja djeteta, ne stvaramo samo bolje sportaše.

Pomažemo stvarati zdrave ljude.

25/08/2026

⚽ „Postat ću profesionalac.“

Prošli tjedan već sam objavio jedno razmišljanje na ovu temu.

Ali nakon objave ostao mi je osjećaj da nisam ispričao priču onako kako sam htio.

Iza svega stoji stvaran razgovor sa 17-godišnjim nogometašem. Razgovor koji me ponovno podsjetio koliko se lako jedan veliki dječački san može pretvoriti u veliki teret.

U ovom članku za Dalmatinski portal uspio sam ispričati tu priču onako kako sam je želio.

Priču o snovima, očekivanjima i pritisku.

Ali prije svega o jednom važnom pitanju:

Što se događa kada „Želim postati profesionalac“ polako postane „Moram postati profesionalac“?

Ne trebamo djeci smanjivati snove.

Neka sanjaju veliko.

Ali trebamo im pomoći razlikovati želju od očekivanja i ono što mogu kontrolirati od onoga što ne mogu.

Jer mladi sportaš ne može sebi obećati:

„Postat ću profesionalac.“

Ali može obećati:

„Dat ću sve od sebe da pokušam.“

I možda je upravo ta razlika važnija nego što nam se na prvi pogled čini.

Cijelu priču možete pročitati ovdje:

Što ako se karijera ne razvija u željenom pravcu?

23/08/2026

Drago mi je što ću biti dio predstavljanja knjige „Dijete u središtu sporta“ autora Ivica Vrgoc.

Posebna mi je čast što ću biti jedan od predavača uz Igor Štimac i Goran Granić. Veselim se prilici da svatko iz svoje perspektive progovori o temi koja je danas važnija nego ikad: kako sport može ostati mjesto razvoja djeteta, a ne samo lova na rezultat.

Sport bi trebao razvijati čovjeka, a ne samo sportaša. Kada rezultat postane važniji od djeteta, svi gubimo.

Pozivam roditelje, trenere, sportske djelatnike i sve koji rade s djecom da nam se pridruže.

📅 Četvrtak, 27. kolovoza u 20:00
📍 Kino dvorana Posušje

Veselim se druženju i predavanju.

Sport bi za dijete trebao biti mjesto igre, odrastanja, prijateljstva i stvaranja zdravih navika.

No što se događa kada u cijelu priču uđu očekivanja, rezultat, pritisak s tribina i ambicije odraslih?

Upravo tom, sve aktualnijom temom bavi se knjiga „Dijete u središtu sporta – vodič za roditelje, trenere i klubove“ autora Ivice Vrgoča, koja će biti predstavljena u četvrtak, 27. kolovoza, u 20 sati u kinodvorani Posušje.

Vrgoč, nogometni i kondicijski trener te sportski znanstvenik, u središte priče stavlja ono što se u sportu ponekad najlakše izgubi iz vida – samo dijete.

Kako ga usmjeravati, a ne opterećivati? Kako biti podrška bez stvaranja pritiska? I gdje bi trebala biti granica između želje za uspjehom i zdravog razvoja mladog sportaša?

Da ovo neće biti tek klasično predstavljanje knjige, potvrđuju i zanimljivi gosti večeri. Uz autora će o sportu i radu s mladima govoriti Igor Štimac, Goran Granić i Damir Znaor, svaki iz vlastitog iskustva i perspektive.

Poruka cijele priče možda se najbolje krije u rečenici koja prati predstavljanje: „Kad je dijete u sportu – rezultat nikada ne smije biti važniji od djeteta.“

Događaj organizira Udruga Kontra, a Posušje će tako 27. kolovoza ugostiti večer koja bi mogla biti posebno zanimljiva roditeljima, trenerima, sportskim djelatnicima i svima koji rade s mladim sportašima.

22/08/2026

Ugodno me iznenadio naš bivši izbornik Zlatko Dalić.

To što mu se svidjelo moje predavanje i moj poslovni put ovdje nastojim odvojiti.

Ovo pišem isključivo o dojmu koji je ostavio na mene kao čovjek.

Ostao mi je osjećaj da, unatoč svemu što je postigao, ne razgovara s ljudima iz pozicije: "ja iznad tebe", nego čovjek s čovjekom.

Gledano psihološki, to nije jednostavno.
Pogotovo kada iza sebe imaš toliko uspjeha i status koji on ima.

Ono što me posebno dojmilo jest da to kod njega ne djeluje kao rezultat naučenih komunikacijskih tehnika ili nekakvog PR-a.

Djeluje kao nešto što jednostavno živi.
A velika je razlika između onoga što si naučio pokazivati i onoga što stvarno jesi.

Imao sam priliku razgovarati s njim.

Ne samo da me saslušao, nego sam imao osjećaj da me zaista slušao.
Ušao je u moj svijet, moje želje i izazove.
Rekao mi je nekoliko stvari koje možeš izreći samo kada se istinski potrudiš razumjeti osobu preko p**a sebe.

Uz to, napravio je i nekoliko usluga koje uopće nije morao. Štoviše, sam ih se naknadno sjetio, došao do mene i pobrinuo se da ih riješimo.

Takve sitnice puno govore. Pokazuju da nisi bio samo "još jedan u redu", nego osoba koju je doista primijetio.

Ne idealiziram ga. Siguran sam da, kao i svaki čovjek, ima svoje mane i slabosti.

Ali drago mi je da u nogometnom i sportskom svijetu imamo nekoga za koga možemo reći da je prije svega ljudski orijentir, a tek onda sportski.

A to je danas, nažalost, rijetkost. I upravo zato: osvježavajuće.

20/08/2026

Prošli tjedan napunio sam 35 godina.

Kad sam malo zastao i pogledao unatrag, izdvojio sam 5 stvari na kojima sam posebno zahvalan.

1. Spoznaja da postoji Bog

Najvažniji trenutak u mom životu bio je kada sam shvatio da me netko želio i prije nego što sam začet.

Ne samo da me želio nego me ljubi više nego što to mogu pojmiti.

Odnos s Bogom smatram najintimnijim dijelom čovjeka i zato o njemu ne govorim često javno. Ali postoje trenuci poput ovoga kada želim reći ono što mi je zaista važno.

A meni je ovo temelj svega ostalog.

2. Žena s kojom gradim život

Često čujem koliko je danas teško pronaći kvalitetnog partnera.

Ali s vremenom sam shvatio da postoji još važnije pitanje:

Jesam li ja kvalitetan partner?

Zahvalan sam Bogu što imam osobu koju mogu voljeti, svakim danom sve više upoznavati i s kojom mogu stvarati obitelj.

I što uz nju mogu učiti što zapravo znači voljeti nekoga.

3. Imam prekrasan odnos sa svojom obitelji

Veliko mi je bogatstvo što danas mogu reći da imam duboke i kvalitetne odnose s obitelji u kojoj sam rođen.

Ti odnosi nisu uvijek bili jednostavni niti su se izgradili sami od sebe.

Zahtijevali su razgovore, trud, pogreške, opraštanje i puno preispitivanja samoga sebe.

U odnosima se zato često pokušavam vratiti jednom pitanju:

Što ja mogu napraviti da ovo bude bolje?

4. Otkrivam svoju misiju

Imam privilegiju istraživati svoje talente i pokušavati ih koristiti tako da budu na dobrobit drugim ljudima.

Tu imam jedno jednostavno mjerilo:

Koristi li ono što radim drugima?

Ako koristi, ako u tome vidim smisao i ako to volim raditi, onda želim nastaviti tim putem.

Još uvijek istražujem. Još uvijek učim.

Ali mogu reći da idem u smjeru u kojem želim.

5. Imam prave ljude oko sebe

Veliko je bogatstvo imati ljude izvan svoje obitelji koje s vremenom počneš smatrati obitelji.

Svoga kuma poznajem gotovo 30 godina (od 1. razreda osnovne škole).

Kada to izgovorim, shvatim koliko je to zapravo vrijedno.

Prava prijateljstva također traže vrijeme, razgovore, kompromise, oprost i trud.

I zahvalan sam što imam ljude koji su i dalje tu.

Možda mi je upravo s 35 godina postalo još jasnije da ništa od ovoga nije završeno.

Odnos za mene nije imenica. Odnos je glagol.

Svakoga dana ponovno učim biti bolji muž, sin, brat, prijatelj i čovjek.

I pritom učim sebi dopustiti pravo na pogrešku.

Pravo na slabost.

Krize će doći. Porazi će doći. Pogreške će doći.

Ne veselim se njima.

Ali veseli me činjenica da kroz njih mogu rasti.

I iznad svega, želim uživati u putu.

Jer ako nisam zahvalan što sam živ i zdrav, što mogu ujutro poljubiti svoju ženu, nazvati svoju obitelj i čuti kako su, provesti vrijeme s prijateljima i kroz svoj poziv pomoći drugom čovjeku...

onda mi sve ostalo malo znači.

Želim se truditi.

Želim učiti.

Želim rasti.

Ali ne želim zaboraviti živjeti.

A kada bih morao izdvojiti jedan stup na kojem sve ovo stoji, onda bi to bila zahvalnost.

Ne zato što je u životu uvijek sve dobro.

Nego zato što i usred svega što život donosi mogu zastati i vidjeti koliko sam toga primio.

Zahvalnost je za mene odluka.

Hvala mojoj ženi, obitelji, prijateljima i svim ljudima koji su dio mog p**a.

I hvala vama koji me pratite i podržavate.

35.

Idemo dalje. 💪🏻

18/08/2026

„Želim biti profesionalac.“

Odlično.

Ali postoji velika razlika između:

ŽELIM.
CILJ MI JE.
OČEKUJEM OD SEBE.

Nedavno sam upravo o tome razgovarao s jednim sportašem.

Možeš željeti igrati za reprezentaciju.
Možeš željeti osvojiti prvenstvo.
Možeš željeti profesionalni ugovor.
Možeš željeti biti prvi vratar.
Možeš željeti zabiti 20 golova.
Možeš željeti osvojiti medalju.

To su tvoje želje.

Smiješ ih imati. Dapače, sanjaj veliko.

Ali nemoj od sebe zahtijevati ostvarenje onoga što ne možeš potpuno kontrolirati.

Jer ne kontroliraš:

hoće li te trener staviti u sastav,
hoće li te izbornik pozvati,
hoće li te skaut primijetiti,
kako će protivnik igrati,
što će sudac odlučiti,
hoće li lopta pogoditi stativu ili završiti u golu,
hoće li netko drugi u ovom trenutku biti bolji od tebe.

Zato između tebe i tvoje želje postoje CILJEVI.

Ako želiš postati profesionalac, što trebaš razviti?

Tehniku?
Snagu?
Brzinu?
Taktiku?
Slabiju nogu?
Kondiciju?
San i prehranu?
Disciplinu?
Reakciju nakon pogreške?
Odnos prema kritici?

Želja ti daje smjer.
Ciljevi grade put.

A onda dolazi možda najvažnije pitanje:

ŠTO JE DANAS MOJE?

Ne mogu kontrolirati hoću li pobijediti.

Ali mogu kontrolirati kako ću se pripremiti.

Ne mogu kontrolirati hoću li zabiti.

Ali mogu nastaviti tražiti priliku.

Ne mogu kontrolirati hoću li pogriješiti.

Ali mogu birati svoju reakciju nakon pogreške.

Ne mogu kontrolirati minutažu.

Ali mogu kontrolirati kako treniram dok čekam priliku.

Ne mogu kontrolirati mišljenje trenera.

Ali mogu kontrolirati svoj odnos prema treneru.

Tu bih stavio očekivanja.

Ne:

„Očekujem da pobijedim.“

Nego:

„Očekujem od sebe odgovoran odnos prema onome što mogu kontrolirati.“

I tu postoji još jedna jako važna granica.

Ako danas nisam napravio ono što sam mogao, mogu reći:

„Danas nisam bio dovoljno odgovoran.“

Ali ne:

„Ja nisam dovoljno dobar.“

Mogu reći:

„Loše sam igrao.“

Ali ne:

„Ja sam loš.“

Mogu izgubiti utakmicu bez gubitka vlastite vrijednosti.

Mogu pogriješiti bez toga da pogreška postane moj identitet.

Mogu ostati na klupi bez zaključka da vrijedim manje od onoga koji igra.

Moja vrijednost i moja izvedba nisu ista stvar.

Zato:

Sanjaj ono što ne možeš kontrolirati.
Planiraj put prema tome.
Preuzmi odgovornost za ono što možeš kontrolirati.
A svoju vrijednost ne stavljaj ni u jedno od toga.

I upravo tu roditelj ima ogromnu ulogu.

Dijete ove stvari ne uči samo kroz razgovor. Uči ih kroz atmosferu koju stvaramo oko njegova sporta.

Kako reagiramo kada pogriješi?
Kada izgubi?
Kada sjedi na klupi?
Kada trener donese odluku koja mu se ne sviđa?

Možemo mu pomoći da nauči razlikovati:

Što želim.
Koji su moji ciljevi.
Što mogu kontrolirati.
Za što sam odgovoran.
I što ne određuje moju vrijednost.

Kada dijete to počne razlikovati, manje energije troši na stvari koje ne može kontrolirati, a više je usmjerava na sebe, svoj razvoj i svoju sljedeću akciju.

Upravo tome bit će posvećen MOTUS mentorski program za roditelje sportaša.

Roditelji će učiti kako stvarati okruženje koje smanjuje nepotreban pritisak, razvija odgovornost i daje djetetu bolje uvjete za izgradnju stabilnog samopouzdanja i ostvarivanje njegova sportskog potencijala.

Jer ne možemo kontrolirati dokle će naše dijete doći u sportu.
Ali možemo jako utjecati na to kakav će čovjek postajati putem.

Uskoro više informacija o prvoj generaciji mentorskog programa za roditelje sportaša pod Motus Natura Mentalni Sustavom.

16/08/2026

Mislim da smo pogriješili u ulozi roditelja u sportu.

Već godinama radim s mladim sportašima, roditeljima i trenerima.

I stalno se ponavlja ista priča.

Roditelji ulažu ogromno vrijeme, ljubav i novac.

Ali nitko ih nije naučio kako razvijati samopouzdanje svog djeteta.

A upravo samopouzdanje često odlučuje hoće li dijete ostvariti svoj puni sportski potencijal.

Ne talent.

Ne broj treninga.

Ne medalje.

Nego ono što dijete misli o sebi kada pogriješi, izgubi ili ne ostvari rezultat koji je željelo.

Zato vjerujem da sport nije mjesto na kojem su važni samo trenutni rezultati.

Sport je mjesto na kojem se razvijaju samopouzdanje, mentalna snaga i karakter koji stvaraju vrhunske rezultate.

Posljednjih mjeseci razvijam sustav koji roditeljima daje jasan odgovor na jedno pitanje:

Kako pomoći svom djetetu da razvije samopouzdanje, mentalnu snagu i ostvari svoj puni sportski potencijal?

Iz toga je nastao Motus Mentalni Sustav.

Od rujna kreće prva mentorska grupa za roditelje sportaša.

Ne tražim velik broj roditelja.

Tražim roditelje koji žele učiti, razvijati se i postati najbolja podrška svom djetetu.

Ako se prepoznajete u ovoj priči, pratite moje objave sljedećih dana.

Vjerujem da zajedno možemo napraviti nešto što će dugoročno promijeniti način na koji gledamo roditeljstvo u sportu.

12/08/2026

Kada ti nakon predavanja priđe Zlatko Dalić, pruži ruku i kaže:

„Damire, predavanje je bilo odlično. Samo tako nastavi, na dobrom si putu.“

Takve riječi ostanu s tobom. Ne samo zato što dolaze od izbornika, nego zato što dolaze od čovjeka koji je prošao put kojim mnogi sanjaju proći.

Na Zlatko Dalić Kampu 2026. u Livnu imao sam priliku održati predavanje na temu „Greške roditelja u sportu“.

Posebno me razveselilo što su nakon predavanja svoje dojmove podijelili i brojni treneri koje iznimno cijenim:
Igor Štimac, Joško Jeličić, Robert Jarni, Ante Miše, Dragan Skokić, Krunoslav Rendulić, Miroslav Bićanić, Krešimir Režić, Goran Granić, Bernard Mladinović, Darko Jozinović, moj novostečeni prijatelj Ivica Vrgoč te drugi domaći i strani treneri.

No, ono što mi je možda ostavilo i najveći dojam bili su roditelji.

Nakon predavanja mnogi su prišli, postavljali pitanja, tražili savjet i željeli razgovarati.

To mi je još jednom potvrdilo koliko je roditeljima potrebna podrška i koliko je važno otvoreno govoriti o njihovoj ulozi u sportskom razvoju djece.

Vjerujem da sport može biti mjesto na kojem se djecu ne promatra kao objekte rezultata, nego kao djecu koja se razvijaju i na sportskoj i na životnoj razini, kao zdravije, snažnije i zrelije ljude.

Upravo zato želim nastaviti razvijati ovu priču.

Hvala Livnu na gostoprimstvu, hvala organizatorima na povjerenju i hvala svima koji vjeruju u ovu misiju.

A ovo je tek početak.

Uskoro predstavljam novi projekt na kojem već dugo radim: "Mentorski program za roditelje".

Veselim se svemu što dolazi.