26/06/2024
Često, kao mali stvorimo uvjerenje da ako smo dobri, onda smo OK, a ako nismo dobri, onda nismo OK. Dobro-loše uvjerenje ostaje cijeli život, barem do trenutka kada odlučimo revidirati što je to "DOBRO" i što je to "LOŠE". Pa onda, u toku tog razmišljanja, možemo doći do zaključka da smo mi kao mali bili "zločesti" ako nismo slušali, radili onako kako se od nas očekuje, da smo se ljutili, vikali, svađali, bunili, tražili za sebe, borili se za sebe, rješavali nepravde i slično. Roditelji ili odrasli autoriteti nisu odobravali naše ponašanje već su nas kudili, etiketirali i stavljali u ladice "zločestog", "preživog", "preosjetljivog", u svakom slučaju PRE, jer eto nisu se znali, mogli ili htjeli nositi sa nečime što je za njih bilo drugačije. Upravo smo tada pokupili ideju da mi nismo OK.
Sada kada smo odrasli SMIJEMO revidirati te etikete, SMIJEMO reći da su bili u krivu i da smo mi bilo skroz OK. Smijemo razumjeti da je OK da oni možda nisu bili kapacitirani za nas, i da smo mi dobri točno takvi kakvi jesmo. Isto tako SMIJEMO mijenjati sve ono što nam se na nama ne sviđa, no kako bi promijenili prvo trebamo razumjeti od kuda nam to lošije dolazi i čemu nam služi. Jednom kad osvijestimo, razumijemo, prigrlimo konačno možemo i prihvatiti.
Na kraju krajeva, svi smo mi satkani od dobrog i lošeg, savršeno ne postoji, a možda je baš taj balans dobrog i lošeg savršenstvo svake osobe?