Spontano Ja

Spontano Ja Bereavement Doula (in training with Sisters in Loss®️). Virtualna podrška kroz gubitak trudnoće

01/09/2026

Još jedan miljokaz koji nije pređen. I to boli.

Svoju bebu ne gubimo jednom. Gubimo je još milijun p**a kroz život, kroz one velike stvari i one svakodnevne sitnice koje drugima ni ne padnu na pamet.

Zato nemojte zaboraviti na žene u svojim životima koje prolaze kroz gubitak. Razmišljajte o njima i javljajte im se.
One nisu zaboravile. Nemojte ni vi. To je najmanje što možemo učiniti da bismo pružili suosjećanje i utjehu nekome.

A moje žene, koje ste sada na ovom mjestu. 💜
U redu je ako vas boli.
Dopustite si. Isplačite, izbacite, vičite, razgovarajte, prisjetite se, obilježite, podijelite.

Nemojte biti same u ovome.
Nemojte se sramiti ako se ovako osjećate.
Nemojte se pretvarati da je sve ok ako nije.

Tuga je ovdje da ju osjećamo i pronađemo način da se kreće.

27/08/2026

Nisam dobro.

U početku je svima normalno i ok da to kažemo i da se tako osjećamo. Iako ponekad neke žene ni tada nemaju taj prostor za izgovoriti te riječi.

No onda prođu tjedni i mjeseci i godine. I mi koje sm

19/08/2026

Anima mundi, odnosno duša svijeta. Ideja koja potječe još iz antičke grčke filozofije, a odnosi se na to da postoji sveprožimajuća živa sila koja povezuje sve u prirodi, svako živo biće i sve u svemiru i drži nas u kontaktu s višim umom ili onim božanskim.

Upravo tako se osjećam kad sam na ovom otoku. Kao da osjećam dušu svakoga i svačega i osjećam se povezano, prisutno, u nekom drugačijem stanju svijesti.

Sigurnost. Bivanje. Okretanje u sebe. To mi ovo mjesto pruža. Nebrojeno p**a, kada mi je najviše trebalo.
Kada razmišljam o gubitku i tugovanju, često ostajemo sami. Jer mislimo da moramo sami (ili drugi misle). Jer nas je strah prepustiti se. Jer se bojimo da ćemo se izliti poput rijeke i više se nećemo moći vratiti u korito. Jer nemamo sigurno mjesto ili sigurnog nekog tko će nas držati, nositi, podići.

A to nam je zapravo potrebno u tuzi. Ne da je se riješimo. Ne da je se bojimo. Ne da bježimo. Ne da je umanjujemo. Ne da je rješavamo. Već da osjećamo i budemo.

Nadam se da će svatko od vas pronaći to za sebe. Negdje gdje je sigurno ili nekoga tko je siguran. I da se prepustite, znajući da ne moramo i ne trebamo uvijek sami.

Preko 200.Preko 200 injekcija sam si dala u zadnjoj trudnoći. Moj trbuh i moja bedra prekrivena ljubičasto-plavom i zele...
04/07/2026

Preko 200.
Preko 200 injekcija sam si dala u zadnjoj trudnoći. Moj trbuh i moja bedra prekrivena ljubičasto-plavom i zelenom bojom. Mjesecima.
Pet trudnoća. Pet postpartuma. Krvarenja. Tablete. Nasilno zadiranje u moje tijelo i moju unutrašnjost iza kojeg su ostali ožiljci. Pa iznova kako bi se ti isti ožiljci uklonili.
Stotine tableta hormona. Ovakvih i onakvih čajeva. Tinktura. Režima prehrana i plana tjelovježbe. Suplementi ovi i oni. Deseci i deseci uboda i izvlačenja moje krvi u potrazi za odgovorima i slamkom spasa.
No i prije trudnoća ova priča nije izgledala drugačije za mene. Nezadovoljstvo tijelom i kako izgleda od dana kada sam još bila curica. Izgladnjivanja. Stotine istrčanih kilometara kroz ozljede koljena i stres frakture zdjelice. Uspoređivanje. Mržnja. Nezadovoljstvo.
Apsolutno SVE. Sve, osim ljubavi.
Moje tijelo mi je oduvijek bilo sredstvo do cilja. Da se napokon zavolim. Da napokon ljubim svoj odraz u ogledalu. Da mi da djecu. Od njega sam samo tražila i tražila, uzimala i uzimala, a pritom apsolutno nesvjesna svega što mi daje. Nezahvalna.
Danas se pitam - kako uopće očekujemo od našeg tijela da nam da što ga tražimo, ako konstantno gledamo na njega kao nešto što je slomljeno i što treba popraviti? Nakon gubitka se svaka žena nađe na tom opasnom mjestu gdje se pita kako da sada vjeruje svom tijelu. A pitanje bi možda trebalo biti - kako da naše tijelo vjeruje nama? Ako ga tlačimo, mučimo, gledamo s gađenjem, tretiramo kao bolest koju treba izliječiti. Gdje je ljubav? Gdje je nježnost? Gdje je brižnost? Gdje je suosjećanje? Kada smo mu zadnji p**a nešto dale, bez da smo tražile zauzvrat?
Da moram sada ponoviti svoje putovanje posljednjih 7 godina, ponovila bih ga. Ali na drugačiji način.
Teško je u boli to osjetiti, da je naše tijelo čudesno. Ja sada to osjećam jer sam izronila na drugoj strani. Ali, ništa nas ne koči da krenemo i pokušamo. Da ga dodirnemo, zagrlimo, da pošaljemo ljubav svakoj našoj stanici.
Tko zna što bi se promijenilo? Naše tijelo je naš najveći saveznik. Naš dom. Neumorno radi kako bi bilo u harmoniji. Kako bi dalo što treba. Ali odnos je dvosmjerna cesta. Ne možemo uzeti, a da nešto i ne vratimo.
Samo pokušaj. 🤍

28/06/2026

Kroz sva teška razdoblja posljednjih nekoliko godina, naučila sam da male stvari i male navike imaju najveći utjecaj. Ili ona popularna iz Vlaka u snijegu, kap do kapi, rijeka biva.
Kaže jedna rečenica: "Micro joys are how we survive macro grief." I to je tolika istina. Nekad si stvaramo toliki pritisak da budemo bolje, i onda želimo probati sve i želimo to sada. Mislimo da ćemo uvođenjem velikih promjena stići tamo brže i lakše. Ali zapravo nećemo. I nije potrebno. Važno je pronaći ono nježno, dovoljno nježno i nenametljivo, a da opet donese barem malo više prostora da udahnemo, da odmorimo, da se napunimo.
Za mene je to bila meditacija. Za tebe će možda biti nešto drugo. I ne moraš žuriti. I ne mora odjednom sve biti bolje. I malo je dovoljno. Hvataj te trenutke radosti, ljubavi, mira, užitka, koliko god bili sitni. I diši.

Nedostaje mi moje tijelo.Što je u tom uvrnutom kultu majčinstva gotovo pa i grijeh za izgovoriti. Ali ono što drugi ne z...
01/06/2026

Nedostaje mi moje tijelo.

Što je u tom uvrnutom kultu majčinstva gotovo pa i grijeh za izgovoriti. 

Ali ono što drugi ne znaju je to da je posljednjih sedam godina moje tijelo podređeno drugima. Trudnoćama. Gubicima. Oporavku. Ponovnim trudnoćama. Bebama. Dojenju.

Moje tijelo već godinama daje i daje. U službi je nekoga i nečega. Od njega se uzima i zahtijeva. Ono je izvor hrane i izvor utjehe. Izvor mira i izvor strasti. Toplina i sklonište. Mjesto potvrde i prihvaćanja (drugih).

I dugo, dugo vremena sam poistovjećivala svoju žrtvu s time koliko vrijedim. Čim više žrtvuješ, to si bolja mama. Bolja žena.

Kakva laž.

Neke dane sam preplavljena. Tijelo mi se trzne i zgrči čim osjetim nečije ruke na sebi. Tuđi dodir za mene znači da opet moram dati. Čujem ga kako vriši i želi iskočiti iz kože. Počne mi se gaditi  to da sam potrebita.

Neka te bude sram. To šapće glas u mojoj glavi. Glas patrijarhata koji mi govori da mama mora sebe davati, uvijek i zauvijek. Bez pitanja i bez žaljenja. To je sveta dužnost. Pogotovo kad iskusiš gubitke. Budi zahvalna.

Ja i jesam zahvalna. Svome tijelu i što je sve stvorilo. Svemu što pruža. Ali došla sam do točke da ga želim nazad. Želim biti sebična i imati svoje tijelo samo za sebe i zbog sebe. Želim se kretati i biti slobodna. Slobodna na način da se fizički odvojim bez razmišljanja i krivnje da moje tijelo nekome nedostaje ako nisam tamo.  Želim primati dodire, dodire bez očekivanja da moram nešto ispuniti. Dodire ugode radi same ugode. Zagrljaje i poljupce koji donose užitak i ne vode na mjesto gdje moram opet ispunjavati tuđe.

Želim da moje tijelo prima sve što je dalo. I ljubav. I žrtvu. I utjehu. I nježnost. I snagu. I viđenje. I sigurnost. I strast. Želim da se u njega ulijeva bez da mu se išta oduzima. Želim da pripada meni.

Dala sam dovoljno.

Stvarno mi nedostaje moje tijelo...

Postoji mnogo užasnih stvari u gubitku bebe. Meni osobno, a i mnogim ženama s kojima sam razgovarala je ovo jedna od gor...
29/04/2026

Postoji mnogo užasnih stvari u gubitku bebe. Meni osobno, a i mnogim ženama s kojima sam razgovarala je ovo jedna od gorih. Ne znam kako je to moguće, ali ispada da kada prođemo kroz gubitak bebe da su odjednom svi oko nas trudni. Prijateljice, sestre, kume, sestrične, prijateljice od prijateljica. Onako, baby bum na n-tu. I ne postoji nezgodnije i bolnije vrijeme saznati za tuđu trudnoću baš nakon što si ti izgubila svoju. Kroz moju dugogodišnju borbu sam prošla kroz tri situacije s bliskim prijateljicama. Prva je bila kada smo prijateljica i ja u isto vrijeme bile trudne. Njoj je to bila prva trudnoća, a meni druga nakon prvog gubitka. Svoju sam izgubila, a njena se nastavila. Bilo mi je neopisivo teško biti sretna zbog nje. Živciralo me kada se žalila na mučnine i umor. Ljutila bih se i na sebe i na nju kada bih ju pitala kako joj je prošao pregled i kada bi mi javila da je sve ok. Svaki p**a bih računala koliko sam tjedana ja trebala biti trudna da nisam izgubila i tu bebu. Sljedeći p**a sam imala svoje živo i zdravo dijete, a ta ista prijateljica je već drugi put bila trudna. I unatoč tome, bila sam zavidna, tužna, boljelo me. Nakon mog trećeg gubitka je bliska prijateljica isto objavila treću trudnoću. Bila sam u jednom od najdepresivnijih perioda svog života i ta vijest me zaboljela. Točno se sjećam tog trenutka, imala sam osjećaj da ću imati napadaj panike. Tijelo mi je otišlo u grč, a u ušima mi je zvonilo.
Neopisivo boli. Tužne smo zbog sebe. Ljute smo na sebe jer nismo sretne zbog njih. Krivimo se što im zavidimo. Sramimo se kada nam kroz glavu prođe ona užasna misao da će možda i one ovaj put izgubiti trudnoću. Mnogo je tu teških slojeva koji nas pritišću.
Kao i u svemu kada pričamo o gubitku bebe, i ovo su situacije kada su nježnost i obzirnost prema sebi nužne. Ja uvijek kažem da nismo loše osobe, da ne želimo drugima zlo, da nismo zapravo zavidne. To su sve površinske nijanse. Ono što je u pozadini je naša tuga. Naš gubitak. Naša beba koje nema. I ja sam dugo mislila da će mi zauvijek biti tako kada saznam za tuđe trudnoće. Ali znaš što? Nije zauvijek. Potrebno je vrijeme, podrška, zacjeljivanje.
A do tad? Daj si milosti. ⬇

Godinama, doslovno godinama sam bila bijesna kada bi me random ljudi pokušavali "utješiti" govoreći da možda sada ne vid...
30/03/2026

Godinama, doslovno godinama sam bila bijesna kada bi me random ljudi pokušavali "utješiti" govoreći da možda sada ne vidim zašto, ali da ću jednog dana shvatiti da sam izgubila bebu iz nekog "razloga". Kao da bi to i da mi netko magično da odgovor na pitanje koje sam toliko p**a vrišteći izustila, kroz suze, zašto, zašto... Kao da bi taj odgovor donio kraj patnje? Zacjeljivanje? Prihvaćanje? Pomirenje? Tako da, da, užasno me ljutilo. Kao da je gubitak mog djeteta trebao donijeti nešto bolje. Više. S druge strane, pitaš se jesi li ti taj razlog? Je li to kazna? Trebaš li zaista patiti toliko da bi bila nagrađena? Osjećala sam se neviđenom u svojoj boli, a moj gubitak je bio nebitan. Samo neka fusnota u mojoj životnoj priči.

Ali što zapravo želim reći?
U redu je ako to ženi treba i ako joj donese mir. Ok je pronaći razlog. No ono što ja mislim da je više put prema zacjeljivanju i prihvaćanju je promjena samog pitanja. Promjena pitanja koje onda donosi i novu perspektivu.

Što ako se prestanemo pitati s kojom svrhom se dogodio i umjesto toga se pitamo - kojoj svrsi ja služim? Gubitak sam po sebi ne nosi svrhu, već smo mi ti koji stvaramo tu svrhu i značenje. Pitanje - što ću ja sada? S time što se dogodilo, s time što je slomljeno, s tim što se promijenilo, s time što je otvorilo?

Tražeći razlog i smisao u gubitku je poput pokušavanja slaganja slagalice koja ne može biti završena. A tugovanje nije nešto što završavamo, već put kojim moramo kročiti. I nije toliko važno zašto smo se baš mi našli na tom putu, već što sada činimo kada već jesmo tu gdje jesmo.

Address

Velika Gorica

Website

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Spontano Ja posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The Practice

Send a message to Spontano Ja:

Shortcuts

Share

Category