28/04/2026
Mrlja u obliku uvjerenja: jaki ljudi mogu sami, ja moram sama, neću nikog opterećivati, nikome nije stalo, sramim se, ne mogu računati na nikog.
Te male toksične rečenice naučila si u prolazu, slučajno, namjerno ili kao životnu lekciju nakon boli.
One su kao plijesni u kutovima kupaonice. Što god pokušaš, evo ih opet.
Potisneš, odbaciš, usudiš se pitati pomoć i odgovor koji si dobila je samo potvrdio uvjerenja koja vode u izolaciju, samoću.
Neću ti objašnjavati da bi okolina trebala biti podržavajuća, znamo da bi. Znamo i da nemaju svi kapacitet uvijek biti podržavajući. Nekima je glava uronjena u gnijezdo vlastitih pčela, a drugima zbilja nije važno. Prepoznati tu razliku pomaže, ali ne čini razliku u tvom samopouzdanju.
Želiš li da ti se ruke prestanu tresti, u njima možeš početi prepoznavati snagu i znanje: što pustiti, a što zadržati. Razlikovati što te žulja, a što njeguje. Pomoći sebi je usmjeriti se na rješenje, koje se ne nalazi u beskrajnoj analizi problema.
Oni koji drže sve sami nisu krhki već preplašeni i napraviti iskorak iz tog straha drastično mijenja život, odnos s drugima, a posebno onaj najduži i najvažniji odnos: sa sobom.
Krhkost je, zapravo, dragocjenost skupe etikete i vrijednih stvari. Zašto ne bi isto pravilo bilo i za ljude?
-
Ja sam psihologinja i psihoterapeutkinja, ali vjerojatno nisam tvoj terapeut. Sadrzaj na mojoj stranici je edukativnog i refleksivnog karaktera - nije zamjena za strucnu pomoc i podrsku. Tekstove najcesce pisem u zenskom obliku, ali mogu se odnositi na svih/sve/sv*
🍀
