https://www.facebook.com/145825058609288/

Danijela Simić, Vukovar (2026)

19/07/2026

Treba voditi računa koga puštam u najranjivije dijelove duše i najintimnije dijelove srca...

I ne mislim pri tome da ljudi nužno imaju u startu loše namjere...
Ne...
Ali imaju svoje nesvjesno programirane obrasce i mala, nevidljiva lupa kroz koja gledaju i doživljavaju sebe, reflektirajući i sliku svijeta oko sebe
I u skladu da njima se i ponašaju...

Trebalo mi je jako dugo vremena da odustanem od viđenja samo dobra u drugima i od opravdavanja onoga iz čega treba izrasti, kao i onoga što treba rasvijetliti i nadrasti...

Nismo svi tome skloni...

Pa vjerojatno ponekad ni ja sama, a da toga nisam svjesna...

Ili pak ispadam u onu drugu krajnost...
Među pojedince koji u svemu vide rast bića sazrijevanje srca i širenje svijesti...

Kako god...
Trebamo se vratiti u balans...

Treba biti pažljiv prema sebi i drugima i dozvoliti svakome da bira ono što želi ili mora živjeti...

Jer ljubav ne treba biti spašavanje...
Razumijevanje ne treba postati opravdavanje....

A prihvaćanje ne znači ostajanje tamo gdje se vlastita duša polako gasi...

Ponekad je najveći čin ljubavi prema sebi i drugima, upravo, pustiti...
Sebe da odeš...
Druge da budu ono što trenutno jesu...

I da život svakome od nas donese iskustva potrebna za njegove vlastite spoznaje...

A, mi se uvijek možemo zapitati zašto smo na silu pokušali stvari promijeniti...
Što nismo željeli vidjeti...
Što smo se plašili osjetiti...
I što nismo željeli doživjeti...

Grlim ti dušu 🫂

28/03/2026

Podsjeti me Facebook...
Danijela, uskoro ti je rođendan...

Nije morao, ali kad već jeste, da napišem par redaka o tome...
Svi koji me znaju, znaju da mi je taj dan izuzetno važan...
Valjda, oduvijek...

Svake godine me iznimno raduje činjenica da taj dan imam s kim podijeliti...

Da imam ljude s kojima mogu iskreno proslaviti još jednu proživljenu godinu....
I tu dolazimo do teme prolaznosti, koja me nikada nije uopće doticala...

Nikada, sve do sada...

U jednom trenutku, ove godine sam osvjestila koliko toga još želim naučiti, koliko stvari na osobnoj razini još želim iskusiti i doživjeti...

A, hoću li stići?

Nisam imala pojma odakle se pojavilo ovo škakljivo pitanje i moram priznati da me poprilično iznenadilo, jer ja nikada nisam na taj način razmišljala...

Znala sam da ga nikako ne smijem zanemariti...
U njegovoj srži nalazi se istina koja mi je još skrivena...

Uzela sam si vremena i dala si prostora, sjela zajedno sa njim za stol...
Da vidim o čemu se ovdje radi...

Šuti on, šutim ja, a između nas prostor...

Dug....
Gusto iskren...

I onda, negdje u toj gustoj tišini, uhvatim sebe kako mislim...

Bože...što ja zapravo radim?

I s tom mišlju je nešto snažno puklo....

Bio je to dobro poznat zvuk pucanja iluzije....

Ne bojim se ja da neću stići...

Nego postoje mjesta u mom životu gdje i dalje čekam...
Mjesta gdje i dalje odgađam sebe...
Mjesta gdje se skrivam iza...

“još malo”
“nisam spremna”
“nije trenutak”

A vrijeme…
Vrijeme ionako očito ide...

Sa mnom...
ili bez mene...

Došao je očito još jedan trenutak zrelosti u kojem razotkrivam gdje sama sebi, još uvijek, što iz straha, što iz sumnje i nesigurnosti, kradem vrijeme...

Ušuškavajući se u iluziju da su godine samo broj...
Iako zapravo i jesu...
Ali ne trebamo ih zato trošiti kao da ćemo živjeti vječno...

I ako sam danas išta shvatila…

Nije bilo pitanje hoću li stići...
Nego, kada ću početi ponovo živjeti sebe...

Krećem...
Pa kud puklo...
Jer koliko vrijedi život kada ne živiš sebe...

Grlim ti dušu 🫂

18/01/2026

Očito, između ostalog, imam običaj pisati o slikama koje se pojave u procesima osvješćivanja dubokih trauma smještenih negdje u implicitnoj memoriji fizičkog tijela...
Daleko od svijesti i sjećanja...

Te slike postale su mi kao neke male davno zaboravljene ikone, pred kojima ponizno stanem, empatično promatrajući ranjene dijelove svoga bića...

Jer postoji teorija koju duboko u sebi osjećam kao najveću istinu da trauma nastaje onoga trenutka kada nema empatičnog svjedoka...

I zato svjedočim...
Odrasla ja...
Samoj sebi...

Svjedočim ranjenom djetetu u sebi...

Neki scenariji su me ostavljali bez teksta, a neki bez snage...
Neke slike su mi oduzimale dah, ali ne svojom ljepotom nego svojom prikrivenom brutalnošću...
Neke su pak bile toliko zbunjujuće da sam se znala zapitati jesu li uopće moje…
Ili su to tek odjeci tuđih strahova, emocija i tereta koje je dječje tijelo preuzelo jer nije imalo izbora...
Jer dijete bezuvjetno vjeruje...
Dijete se bespredmetno prilagođava...
Dijete radije pomisli da s njim nešto nije u redu,
nego da svijet u kojem ovisi o odraslima
nije sigurno mjesto...

I zato su se sjećanja sakrila...

Ostala su duboko pohranjena u mišićima, u dahu, u trzajima, u kostima...
Pretvorila su se u nesvjesnu potrebu da budem jaka, razumna, dobra, tiha…
U tijelu koje je naučilo preživljavati prije nego je naučilo živjeti...

Danas im prilazim polako...
Bez ikakve prisile...
Bez zahtjeva da se odmah otkriju...
Više ne kopam, samo slušam...
Ne analiziram, već jednostavno osjećam...

I kad se pojavi neka nova slika, ne pokušavam je pod svaku cijenu, razumjeti.
Samo ostajem...
Prisutna...

Jer sada postoji netko tko može ostati...
Postoje bistre oči koje ne skreću pogled...
Postoji ruka koja ne nestaje...

Postoji glas koji ne govori...
Proći će...

Nego šapuće...
Vidim te…
Ovdje sam...

Možda se upravo zato slike više ne bore...
Ne naviru...
Ne vrište...
Samo dolaze da budu viđene...

I možda iscjeljenje nikada nije bilo u sjećanju,
nego u tom jednom tihom trenutku u kojem ranjeno dijete napokon dobije ono
što mu je tada najviše nedostajalo...

Empatičnog svjedoka...

A danas...
To sam ja.

Grlim vam dušu 🫂

02/01/2026

Potencijalno životno dobre stvari i pojmovi postaju ustajala močvara neiskorištenog potencijala ukoliko se stalno i isključivo preispitujemo...

Umjesto da nešto poduzmemo...

Umjesto da zgrabimo vola za rogove, a u ovom slučaju taj vol je onaj dio nas koji stisnit kleči pred životom vjerujući da niti cjeloviti nismo dorasli zadatku...

Nismo dorasli životu bez drame i konstantnog nepravednog žrtvovanja svih životnih potencijala u slavu skučenosti straha....
Jer na to smo mjesto navikli...

Tu smo srasli sa beživotnom sigurnošću prolaznosti bez našeg uplitanja i potencijalnog stvaranja još većeg kaosa...

Sigurno beživotni i uvijek spremni požaliti se na uigranu nepravdu i beskrupoloznost protivnika kojeg smo, budimo iskreni, sami stvorili...

Žrtvu nazivamo sudbinom, nepravedno dodijenjenju baš nama...
U inat dobroti u koju se kunemo...

Ne shvaćajući da ustvari živimo svoj sofisticiran oblik izbjegavanja života i odgovornosti...

A time potencijali koje imamo i darovi koje posjedujemo postaju močvarna zbrka u kojoj se na koljenima davimo...

Potencijal traži stvaranje i razvijanje...
Energija traži kretanje...
Pa ako treba i za početak možda je dovoljno samo stati na svoja stopala...

Grlim vam dušu 🫂

01/01/2026

Tradicionalno sam, već 30.12. ispraćala Staru godinu jednim kraćim pisanim rezimeom svih tih proteklih 12 kalendarakih mjeseci...

I nekada se činilo da su neki mjeseci trajali godinama, a neki pak projurili kroz mene, ne ostavljajući dubljeg traga...

Pisala sam i služio mi je kao odavanje počasti prošlosti i zahvalnosti na svemu što ta prošlost ostavlja pod mojim rebrima i svemu što briše sa moje sudbinom dodijeljene kože...

Ove godine, to je izostalo...

I ne zato što je ova godina bila nešto posebna ostavivši me svojom gracioznom posebnošću bez teksta, već zato što se rezime počeo pisati skoro svakoga dana...

Shvatila sam da sam se skoro svakodnevno opraštala od nečega...

Skoro svaki novi dan donosio je i novu poruku čiji sadržaj sam disciplinirano, da ne kažem vojnički, učila prihvatiti...

I kada bih jednom riječju trebala opisati cijelu ovu proteklu godinu, dati joj time osjećaj, ritam i teksturu...
Rekla bi da bi ta riječ bila...

Gusto...

Ali ne isključivo teško gusto...

Više kao nerežimski zbijeno i ubrzano...

Kao kad danima odlažeš pranje rublja pa onda dođe dan kada više nemaš što obući i onda u samo jednom danu opereš i osušiš tonu toga...

A istovremeno uživaš u mirisu čistoče i ponovnog izbora...

Gusto i čisto...
Rekla bih...

I eto izgleda da sam ipak i ove godine napisala taj rezime iako je tekst u meni slutio na odvajanje od tradicionalnog pisanja...

I tako, nikada ne znam gdje će me neki tekst odvesti i kako će završiti...
Uvijek imam neku ideju, kao i ovaj put...
Ali puštam riječima da se slažu i rečenice, a rečenice u slike, bez svog uplitanja u kom pravcu treba ići...

A tako je očito i u životu...

Želim vam sve najbolje u ovoj, za neke, početnoj godini...
Jer kako kažu numerolozi, ova godine je godina jedinice sa kojom počinju neka nova poglavlja života...

I jedan prijedlog...
Ne prepisujte stare tekstove, ako baš ne morate...

I ne čekajte Nove godine za sabiranja i oduzimanja...

Svaki dan je nova godina i početak novog života...
U Nama...

Grlim vam dušu 🫂

25/12/2025

Postoji jedna slika koja se u brojnim procesima pojavljivala kao da je duboko i pažljivo urezivana u podsvijest...

Stojim ispred otvorenog prozora i gledam kako se život odigrava pred mojim očima...

I ne bi tu bilo vjerojatno ništa problematično da se nije radilo o mom životu...
Životu kojeg trebam doživjeti, živjeti i odživjeti, a ne samo promatrati...

I postojao je u meni, na svu sreću, impuls kao i želja za prolaskom kroz spomenuti prozor...

Ali nije išlo...

Javljao se onaj osjećaj kao da trebam pretrčati na drugu stranu ulice, preko ceste sa minimalno 4 trake krcate jurećim automobilima...

Strah je bio uvijek nekako jači...
Strah i ono sumanute, dobro mi znano, uvjerenje da ne zaslužujem živjeti...

Kao dijete koje je zbog svoje nesmotrene zaigranosti i manjka živaca takozvanih odraslih kažnjeno da sjedi u kutu...

Sjedi i osjeća da ne vrijedi...

Cijela slika i scenariji dobili su svoj smisao onoga trenutka kada sam shvatila...

Nisam ja stajala pred prozorom zato što nisam htjela živjeti, nego zato što nitko nije bio s druge strane da mi kaže da je sigurno...

I možda taj prozor nikada nije ni bio prepreka,
nego granica mog tadašnjeg kapaciteta...

Jer dijete koje sjedi u kutu ne sjedi zato što ne želi trčati...
Nego zato što je naučilo da se kretanje plaća cijenom ljubavi...
A ljubav je u dječjem svijetu možda i jedini sinonim za sigurnost...

Danas još uvijek ponekad stojim na tom mjestu osjećajući automatski trzaj u tijelu kada život nenadano dođe preblizu...
Ali razlika je u tome što više ne vjerujem da ne zaslužujem živjeti...

Sigurna sam također da strah nije dokaz moje slabosti, nego ožiljkasti trag da sam nekad morala stati da bih preživjela...

I zato ne skačem kroz prozor....
I ne trčim preko četiri trake....
Jer još uvijek ponekad za to, nemam kapacitet...
Samo položim ruke na svoje srce, duboko udahnem, još dublje izdahnem i napravim jedan mali korak...

Dovoljno spor da ostanem živa...
A i on, tako spor i toliko malen je dovoljno stvaran da znam da više ne gledam nego, živim...

Grlim vam dušu 🫂

25/11/2025

Naučila sam preživjeti...
Super za mene...

No...

Jesam li u tom preživljavanju naučila i živjeti...? E, to je već bilo pod jednim velikim i važnim upitnikom...

Preživljavanje za mene je značilo isključivanje mogućnosti postojanja vanjskog svijeta...

Kao kad vrlo mala djeca zažmire i misle da ih ne vidimo....
Tu igru sam nesvjesno igrala skoro cijeloga života...

Nesvjesna i toga da sam tu igru stvorila upravo zato da bih preživjela...

Ponekad sam istu igru igrala sa dijelovima sebe koje nisam prihvaćala...
Kojih sam se beskrajno sramila i kojih sam se na smrt plašila...
Uvjerena da nemam prava postojati...

Fizičko tijelo mi je oduvijek bilo izazov i lagala bih kada bih rekla da i dan danas nemam taj poriv da se iz straha i srama sakrijem...
Nisam zapravo ni sigurna dopuštam li biti potpuno vidljiva...

Ali sad sam te duboke rane svjesna...
A kada smo svjesni, puno toga možemo drugačije i napraviti...

Jer svjesnost polako otvara prostor gdje preživljavanje prestaje biti jedina opcija...

Prostor u kojem se učim pojaviti...
i kada je neugodno.

U kojem učim ostati...
i kada bih najradije nestala...

U kojem učim biti u tijelu...
i kada mi ono priča priče koje bih nekad najrađe utišala.

Možda još uvijek ne znam što znači živjeti u punom smislu te riječi…
Ali znam da sam na pravom putu da postanem živa...

Na putu prema sebi...
Prema bezkompromisnoj vidljivosti...
Prema životu koji se ne preživljava zatvornim očima, nego se živi otvorenim srcem

I osjećam da je to, za sada, sasvim dovoljno...

Grlim vam dušu 🫂

Danijela Simić

19/07/2026

28/03/2026

18/01/2026

02/01/2026

01/01/2026

25/12/2025

25/11/2025

Address

Website

Alerts

Contact The Practice

Shortcuts

Share

Category