09/05/2025
MI SMO DJECA RODITELJA KOJI NISU ISLI NA TERAPIJU. .. ❤
Mi smo djeca onih koji su uradili najbolje sto su mogli sa onim sto su imali.
Odrastali smo u tisini koja je skrivala ono sto nikada nije izgovoreno, medu pravilima koja nisu bila dovedena u pitanje i emocijama koje su bile obuzdane sve dok nisu postale nevidljive.
Naucili smo da citamo gestove vise nego rijeci, da prezivimo u neizvjesnosti onoga sto nije receno i da pronademo smisao u onome sto za njih nije imalo ime.
Ne radi se o prosudivanju njihovog nivoa svijesti, vec o razumijevanju da svaka generacija nosi teret vlastite istorije, da su i nasi roditelji bili djeca vremena kada je ranjivost bila luksuz, a introspekcija manje utabani put. Odrastali su u svijetu u kojem se rane nisu imenovale, vec su se jednostavno trpjele. Gdje su ogranicenja bila kruta ili ih uopste nije bilo. Gdje se ljubav pokazivala zrtvama, a ne rijecima.
I ipak, evo nas. Uceci da rijecima izraze ono sto nisu mogli reci. Da prepoznamo strahove koji su nam naslijedjeni ne nasom krivicom. Da sebi damo dozvolu da osjecamo bez straha od osude. Jer iscjeljenje nije okrivljavanje, vec razumijevanje da je ono sto smo primili ono sto su oni znali kako dati. To znaci gledati na njihovu istoriju sa saosjecanjem, a na nasu s odgovornoscu.
Mi smo djeca roditelja koji nisu isli na terapiju, ali smo odabrali drugaciji put. Na nama je da prevazidemo ono sto smo naucili, a da to ne zanemarujemo, da gradimo, a da ne unistavamo, da postujemo, a da ne ponavljamo. Moramo prihvatiti da ne mozemo promijeniti proslost, ali mozemo transformirati njene odjeke u nasim zivotima. Na nama je da s njeznoscu prihvatimo svoje rane, pretvorimo ih u izvore mudrosti i dozvolimo sebi da, sa svakim korakom, budemo generacija koja otvara put novim nacinima ljubavi.💙
Pogledi duse
