05/03/2022
Naša iskustva u djetinjstvu, bila to akutna trauma ili skrivena, kronična trauma, mogu dugotrajno utjecati na naše odnose, samopoštovanje i kvalitet života.
Jedan oblik traume u djetinjstvu o kojem se rijetko govori, iako je podmukao i toksičan, jeste PARENTIFIKACIJA. Radi se o kršenju obiteljskih granica, “obrtanju uloga” u obitelji, pri čemu dijete zbog smanjene funkcionalnosti roditelja preuzima odgovornosti odraslih. Osim što vodi računa o sebi, dijete može postati njegovatelj braće i sestara, posrednik u odnosima između roditelja, njihov zaštitnik, savjetnik i povjerenik.
Parentifikacija je česta u sljedećim okolnostima:
Razvod roditelja;
Nezreli, emocionalno nedostupni ili depresivni roditelji;
Smrt roditelja ili braće i sestre;
Alkoholizam ili uzimanje droga od strane jednog ili oba roditelja;
Kronična bolest ili invaliditet jednog ili oba roditelja ili braća i sestre;
Psihička bolest roditelja / roditelja ili brata/ sestre;
Fizički nasilni odnosi između roditelja;
Fizički ili seksualno zlostavljanje djeteta od strane roditelja.
Za razliku od fizičkog zlostavljanja, parentifikacija je kronična i nevidljiva, ali ne i manje ugrožavajuća. Nažalost, takvo dijete je često hvaljeno jer se odreklo vlastitog djetinjstva. Parentificirana djeca imaju veću vjerojatnost postati depresivni u odraslom dobu. Ona mogu postati izvanredni roditelji kad odrastu, ali ne mogu nadoknaditi ono što je izgubljeno: BITI DIJETE.
Jedan od oblika parentifikacije je emocionalna parentifikacija. Emocionalna parentifikacija se dešava kad djetinjasti i emocionalno nedovoljno razvijeni roditelji, zaokupljeni vlastitim nevoljama, ne vide želje i potrebe svog djeteta. Ono tada počinje svakodnevno zadovoljavati emocionalne potrebe roditelja, braće ili sestara ili drugih članova obitelji. Osjetljiva , suosjećajna i nadarena djeca posebno su sklona parentifikaciji. Dobro su svjesni raspoloženja i nijansi drugih ljudi u svom okruženju, osjećaju stvari koje drugima nedostaju, razumiju neizgovorenu tugu svojih roditelja. Preuzimaju njihove nevolje i ranjivost, čak i kad nitko od njih to ne traži. Ako je roditelj zarobljen u nefunkcionalnom braku, osjeća se usamljeno i prazno, postoji mogućnost da dijete nesvjesno i nenamjerno zauzme mjesto emocionalnog partnera („emocionalni incest“), pri čemu roditelj od njega traži i dobija emocionalnu podršku i razumijevanje. Plače pred njim, žali se na partnera, povjerava bračne tajne. Ovakva emocionalna bliskost ostavlja ozbiljne posljedice na emocionalni i socijalni razvoj. Djeca se osjećaju odgovornim za zdravlje i sreću roditelja i bore sa krivicom ako pokušaju živjeti vlastiti život i investirati u druge ljude i vršnjake. Šta god da roditelj dijeli s djetetom, to je veliko opterećenje za mladu psihu. Instrumentalna / materijalna / fizička parentifikacija je uključivanje djeteta u aktivnosti važne za obiteljski opstanak: kuhanje, pranje, čišćenje kuće, zarađivanje, vođenje mlađe braće i sestara u vrtić ili igru, hranjenje, kupanje, uspavljivanje itd. Vođenje računa o svemu već od malih nogu može kasnije dovesti do ekstremne anksioznosti i opsesivno-kompulzivnog poremećaja.