Prof. dr. Gordana Buljan Flander

Prof. dr. Gordana Buljan Flander Klinički psiholog i psihoterapeut, integrativni psihoterapeut za djecu, adolescente i odrasle, edukator i supervizor

09/08/2026

„Nemoj brinuti, bit će sve u redu“ – zašto tom rečenicom ne pomažemo uvijek djetetu pred početak škole?
Jučer mi je majka devetogodišnjeg dječaka rekla da je njezin sin cijelo ljeto bio opušten, veseo i da je na moru pronašao društvo s kojim se svakodnevno igrao. Međutim, kako se približava povratak s mora i kako se počelo razgovarati o povratku u školu, ponovno su se pojavili bolovi u trbuhu i glavobolje. Postao je razdražljiviji i počeo sve češće pitati koliko još ima do početka škole.
Taj dječak prethodne školske godine nije uspio pronaći prijatelje u razredu, osjećao se odbačeno i usamljeno i sada se boji da će se vratiti u istu situaciju.
Roditelji tada najčešće žele pomoći pa govore: „Nemoj brinuti“, „Sigurno ćeš se ove godine bolje snaći i pronaći prijatelje“, „Vidjet ćeš da će sve biti dobro“. Razumijem zašto to rade. Žele smanjiti djetetov strah. Međutim, dijete koje je zabrinuto prije svega treba osjetiti da smo njegovu zabrinutost shvatili ozbiljno.
Umjesto: „Ne brini“, možemo reći: „Razumijem da te brine povratak u razred u kojem si se prošle godine osjećao usamljeno/ odbačeno/ neprihvaćeno.“ To je validacija emocija, koja je djetetu važna i potrebna. Ne govorimo djetetu da se treba bojati niti potvrđujemo da će se nešto loše dogoditi, nego mu pokazujemo da razumijemo zašto se tako osjeća.
Kada se dijete osjeti shvaćenim, lakše će nam se otvoriti i razgovarati o stvarnim uzrocima straha i tjeskobe.
Kada dijete kaže da ga boli trbuh, najvjerojatnije ga zaista i boli.
Roditelji ponekad kažu: „Njega trbuh boli samo kada treba u školu“ ili „Glava ga uvijek počne boljeti prije testa“, pa zaključuju da dijete pokušava izbjeći školu.
Međutim, bol može biti potpuno stvarna.
Mozak i probavni sustav stalno međusobno komuniciraju. Kada dijete očekuje situaciju koju je ranije doživjelo kao neugodnu, njegov neurobiološki sustav odgovora na stres može se aktivirati i prije nego što se ta situacija ponovno dogodi. Dijete postaje napetije, mijenja se rad autonomnog živčanog sustava i mogu se javiti bolovi u trbuhu, mučnina, glavobolja ili teškoće uspavljivanja.
To što pregled pedijatra ili liječnika školske medicine ne pokaže organski uzrok ne znači da dijete bol izmišlja.
Umjesto: „Nije ti ništa“, možemo pitati: „Gdje te boli? Kada je počelo? Što se događa u tijelu kada pomisliš na školu? Koje ti misli tada prolaze kroz glavu? Što govori tvoj mozak? Što govori tvoje srce? " Možemo podijeliti i vlastito iskustvo. Djeca vole čuti da su i njihovi roditelji nekada bili djeca, da su imali tremu, bojali se, bili usamljeni ili nisu uvijek znali kako riješiti problem.
Iza „bezobrazluka“ i " lijenosi" ponekad se krije strah
Posebno kod starije djece promjenu ponašanja lako pripišemo pubertetu, neposluhu ili bezobrazluku.
U tretmanu imam dosta učenika šestog, sedmog, osmog razreda koji su u školi zadirkivani, kojima se vršnjaci rugaju i koji se osjećaju neprihvaćeno i izolirano od vršnjaka u razredu. Tijekom ljeta su dobro, a kako se približava početak škole, postaju sve nervozniji, svađaju se s roditeljima i braćom i sestrama, lošije spavaju i burno reagiraju na sitnice.
Nećemo opravdavati svako njihovo ponašanje. Granice su i dalje potrebne. Ali prije nego što zaključimo da je dijete neodgojeno ili bezobrazno dobro je zapitati se što se promijenilo i što nam ponašanjem pokušava pokazati.
Možda se jednostavno užasava povratka u istu socijalnu situaciju i u isti osjećaj srama i odbačenosti.
Nije dovoljno smirivati dijete ako se vraća u nesigurnu okolinu
Validirati djetetov strah ne znači podržavati izbjegavanje. Možemo reći: „Razumijem da ti je teško vratiti se u školu“, a da pritom ne kažemo: „Onda ne moraš ići.“
Ako svaku situaciju koja izaziva nelagodu rješavamo izbjegavanjem, dijete može naučiti da se sa stresom najbolje nosi tako da pobjegne od njega. Umjesto toga priznajemo da mu je teško i zajedno razmišljamo kako će kroz tu situaciju proći.
No, ovdje postoji vrlo važna razlika. Ako je dijete prethodne godine bilo izloženo vršnjačkom nasilju i vraća se među istu djecu, njegov strah nije nešto što trebamo samo „regulirati“. Može biti sasvim realističan odgovor na iskustvo koje je već doživjelo.
U svom radu s djecom koja su bila izložena vršnjačkom nasilju ne ostajem samo u terapijskoj sobi. Uz suglasnost roditelja, kontaktiram psihologa ili pedagoga škole kako bismo razgovarali o tome što se može poduzeti u razredu i kako djetetu možemo osigurati sigurnije okruženje. Ako dijete ima teškoću povezanu s određenim predmetom, primjerice snažnu anksioznost, strah od odgovaranja ili dugotrajan osjećaj neuspjeha, važno mi je, kada je to potrebno i uz odgovarajuću suglasnost, komunicirati i s predmetnim nastavnikom.
Psihoterapeut može pomoći djetetu razumjeti svoje emocije, razviti načine suočavanja sa stresom i ponovno graditi osjećaj sigurnosti i kompetentnosti. Ali psihoterapeut ne može iz svoje ordinacije promijeniti odnose u razredu niti način na koji dijete svakodnevno doživljava određeni školski predmet.
Zato nam je potrebna suradnja roditelja, škole i stručnjaka koji radi s djetetom. Ne da bismo tražili krivca, nego zato što svatko od nas može promijeniti jedan dio djetetova okruženja. Cilj nam je svima isti – pomoći djetetu.
Djetetu koje je bilo izloženo vršnjačkom nasilju važno je reći: „Ne moraš se s tim nositi sam. Tu smo mama i tata, tu su odrasli u školi i pobrinut ćemo se da svatko napravi ono što može i treba.“
Ovdje želim istaknuti još nešto što često govorim roditeljima: priprema za školu ne znači unaprijed početi učiti
Kada roditelji primijete nervozu, ponekad pomisle da dijete nije dovoljno pripremljeno pa posljednje tjedne praznika pretvore u ponavljanje gradiva ili čak učenje novih lekcija unaprijed.
S tim se ne slažem.Puno je korisnije postupno vratiti ritam spavanja i obroka, smanjivati vrijeme pred ekranima, omogućiti dovoljno kretanja i ponovno povezivanje s prijateljima te razgovarati o tome čemu se dijete veseli, ali i što ga brine.
Ne trebamo ga ispitivati, već mu dati priliku da razgovara.
Prije nego što smirujemo dijete, regulirajmo sebe
Ako je dijete prethodne godine imalo teško iskustvo, razumljivo je da se i roditelj boji. Prije razgovora s djetetom važno je da roditelj najprije regulira vlastitu zabrinutost.
To ne znači glumiti da je sve u redu. Dijete treba odraslu osobu koja vidi problem, koja može podnijeti njegov strah i spremna je nešto poduzeti, a ne roditelja kojeg je djetetov strah učinio jednako bespomoćnim.
Ako dijete pita: „Što ako me opet budu zezali?“, ne možemo obećati da se to sigurno neće dogoditi. Ali možemo reći: „Ako se dogodi, nećeš se s tim nositi sam. Mi ćemo biti uz tebe i u kontaktu sa školom“
Ako pred početak škole ponovno traži više naše blizine, to ne znači da je razmaženo. Možda mu trenutačno treba više osjećaja sigurnosti i koregulacije. Možemo mu dati više vremena, razgovora, zagrljaja i zajedničkih aktivnosti, a da pritom ne moramo mijenjati postojeće granice.
Ako zabrinutost traje tjednima, ako dijete zbog misli o školi ne može spavati, učestalo ima tjelesne tegobe, stalno vrti iste zabrinjavajuće misli ili je toliko uznemireno da to ometa svakodnevno funkcioniranje, tada je dobro potražiti stručnu pomoć.
Iz razgovora s tisućama djece s kojima sam radila sasvim sam sigurna da djeci ne pomazu pitanja poput:„Jesi li spreman za školu?“ ili „Jesi li sve ponovio?“, nego razgovar o tome kako mu je sada kada se škola približava. Razgovor o tome čemu se veseli, što ga brine i ispričati mu kako je nama bilo kada smo se nakon ljeta vraćali u školu.
Dajmo djetetu priliku da s nama podijeli i ugodne i neugodne osjećaje kako ne bi zaključilo da nas mora poštedjeti svojih briga i nositi ih samo.
Kada nam dijete pokaže da je zabrinuto, naš prvi zadatak nije uvjeriti ga da nema razloga za brigu. Prvo ga trebamo razumjeti, zatim procijeniti postoji li nešto u njegovoj okolini što odrasli trebaju promijeniti, a onda mu pomoći da se s onim što ne možemo ukloniti nauči nositi.

20/07/2026

Neka nedavna događanja podsjetila su me na riječi njemačkog protestantskog pastora Martina Niemöllera:
"Prvo su došli po socijaliste, a ja nisam progovorio jer nisam bio socijalist.
Zatim su došli po sindikaliste, a ja nisam progovorio jer nisam bio sindikalist.
Zatim su došli po Židove, a ja nisam progovorio jer nisam bio Židov.
Na kraju su došli po mene – i više nije bilo nikoga da progovori za mene."

Neću pisati o tome na koje ljude me ove riječi danas podsjećaju. Oni koji trebaju razumjeti, razumjet će.

S vremenom sam naučila da šutnja rijetko štiti. Najčešće samo ohrabruje one koji napadaju i ostavlja same one koji su se našli na meti. A kada jednom pomislimo da se nepravda događa samo "nekome drugome", vrlo brzo možemo otkriti da više nema nikoga tko će progovoriti kada dođe red na nas.

Jer oni koji danas šute dok se napada netko drugi često vjeruju da će njih ta šutnja zaštititi. No povijest nas uči da, kada jednom dođu po njih, vrlo je moguće da će i tada svi drugi šutjeti.

18/07/2026

Medijski post: dar koji možemo pokloniti svojoj djeci
Nedavno sam u jednoj propovijedi čula svećenika kako govori o medijskom postu. Pomislila sam kako je to zanimljiva ideja, ali tek nakon razgovora s prijateljem, svećenikom, psihologom i psihoterapeutom, ta je misao dobila puno dublje značenje. Poslao mi je 58. poglavlje Knjige proroka Izaije u kojem Bog govori da pravi post nije odricanje radi odricanja, nije trapljenje samoga sebe niti puko izvršavanje vjerske obveze. Pravi post uvijek vodi prema drugome čovjeku. Prema Izaiji to znači raskidati okove nepravde, pomoći potrebitome, nahraniti gladnoga, primijetiti usamljenoga, prestati osuđivati i graditi odnose. Danas, dok sam čitalai taj tekst pitala sam se kako bi ta poruka zvučala danas, u vremenu u kojem mnogi od nas nisu zarobljeni nedostatkom hrane, nego viškom informacija, obavijesti, notifikacija i sadržaja koji nam stalno odvlače pogled od bližnjih, od prijatelja, pa i od naših partnera i nase djece.
Možda je upravo zato jedan od najpotrebnijih oblika posta našega vremena post od ekrana.
Ne zato što su mobiteli, tableti ili društvene mreže sami po sebi loši, dapače postali su dio naših života, olakšavaju nam posao, povezuju nas s prijateljima i suradnicima i daju nam puno korisnih sadržaja. Problem nastaje onda kada počnu zauzimati vrijeme i prostor koji bi trebao pripadati našim odnosima. Koliko p**a tijekom dana pogledamo u mobitel, a da toga nismo ni svjesni? Koliko p**a nam dijete zeli nesto reći, a mi kažemo: "Čekaj malo, samo tren", ni ne primjećujući da se baš u taj tren dijete možda htjelo otvoriti, povezati se, dobiti pohvalu za nešto što je napravilo, požaliti se na nepravdu, a dobilo je od nas poruku da nam je mobitel vazniji od njega. Kad odemo na plažu, na bazene, u planine ili na izlet, mnogi od nas više vremena provedu fotografirajući trenutke, hranu, djecu, sebe, pa i ne živimo te trenutke jer u njima nismo autentično prisutni.
Kao klinički psiholog često razgovaram s roditeljima koji žele da njihova djeca budu empatična, emocionalno stabilna, povezana s obitelji i spremna pomagati drugima. To su vrijednosti koje svi roditelji žele za svoju djecu, ali one se ne razvijaju kroz savjete niti kroz sadržaje koje djeca gledaju na ekranima. Djeca uče promatrajući nas. Ona promatraju kako razgovaramo s konobarom, spremačicom, partnerom, kako reagiramo kada nas netko naljuti, hoćemo li zastati pomoći starijoj osobi, hoćemo li nazvati prijatelja kojemu je teško.
Djeca ne postaju empatična zato što smo im objasnili što je empatija, nego zato što su je više p**a doživjela u vlastitoj obitelji.Danas jako dobro znamo da se dječji mozak razvija u odnosima. Nema aplikacije koja može zamijeniti roditeljev pogled pun interesa, zajednički smijeh ili zagrljaj. Upravo u takvim momentima dijete gradi osjećaj sigurnosti, pripadnosti, razvija empatiju i uči vjerovati ljudima.
Ljetni praznici zato su možda najljepša prilika da zajedno s djecom donesemo odluku da ćemo dio dana ili neke dane u tjednu provesti bez ekrana. Kada roditelji prvi ostave mobitel doma ili ga isključe djeca dobivaju poruku koja je puno jača od svih zabrana. Naime, tako im pokažemo da su nam važniji od svake obavijesti, poruke, svakog maila, i svake objave koju bismo mogli pogledati.
Tada otvaramo prostor za zajedničko vrijeme i zajedničke aktivnosti, zajedničko opuštanje, smijanje, za društvene igre, plivanje, vožnju biciklom ili večernju šetnju u kojoj ćemo napokon imati vremena čuti kako naše dijete razmišlja, čega se boji, što ga rastužuje, što ga ljuti,što ga veseli i o čemu sanja. Time otvaramo prostor i za zajedničko činjenje dobra, te pokazivanje empatije primjerom. Možemo zajedno otići u dućan starijoj susjedi, zajedno nekome odnijeti kolače, posjetiti baku i djeda bez žurbe, uključiti djecu u neku humanitarnu akciju ili ih sad kad imamo više vremena naučiti da primijete i reagiraju kada je nekome potrebna pomoć. Upravo se u takvim trenucima razvija empatija, a nju nijedan ekran, niti samo roditeljsko "predavanje" ne može dati.
Znamo iz brojnih istraživanja da djeca ne razvijaju osjećaj sigurnosti samo zato što su roditelji fizički prisutni. Sigurnost nastaje kada smo emocionalno dostupni, kada dijete osjeća da ga gledamo, slušamo i da nam je važno ono što govori. Upravo zato nije presudno koliko ćemo vremena provesti zajedno, nego kako ćemo to vrijeme provesti. Ponekad će i pola sata naše pune pažnje vrijediti više nego cijeli dan proveden u istoj prostoriji, dok svatko gleda u svoj mobitel.
Stoga Izaijine riječi mozemo shvatiti da pravi post nije usmjeren na to da postanemo bolji samo za sebe, nego da podignemo pogled sa sebe i primijetimo druge pored sebe. Kada tu misao prenesemo u naše vrijeme, mogli bismo reći da je ponekad dovoljno podignuti pogled s ekrana kako bismo ponovno vidjeli jedni druge i našu djecu.
Naša djeca jednoga dana neće pamtiti koji smo mobitel imali niti koliko smo fotografija objavili s ljetovanja. Pamtit će jesmo li s njima na plaži gradili dvorce od pijeska, igrali karte, društvene igre, razgovarali do kasno u noć, zajedno pomagali drugima i jesu li uz nas osjećali da su viđena, važna i voljena. Možda je upravo zato ovo ljeto prilika da pokušamo postiti na način koji će ostaviti trag ne samo u nama nego i u životima naše djece. Jer najljepši dar koji možemo dati djeci nije savršeno organizirano i fotografirano ljeto, nego naša nepodijeljena pažnja, naše vrijeme i naša prisutnost.A iz tih uspomena jednog dana će graditi svoje odnose, svoje roditeljstvo i svoj život.

11/07/2026

Kad djeca odu, roditelji ostanu. Ali tko su oni sada?

Nedavno mi je na psihoterapiju došla jedna majka koja je imala osjećaj praznine, nista je više nije veselilo, nije imala volje družiti se s prijateljicama i rekla je rečenicu koju sam i prije znala čuti od nekih roditelja: „Godinama sam mislila da jedva čekam malo mira, a sada, kada ga konačno imam, ne znam što ću sa sobom“. Djeca su joj otišla na studij u drugi grad. Stan je uredan, tišina je, nema buke niti svađe, ručak se više ne kuha svaki dan, za perilicu nema dovoljno suđa, nema školskih obveza, roditeljskih sastanaka ni iščekivanja da se kasno navečer vrate kući. Rekla je da, iako ju je to godinama iscrpljivalo sad joj je počelo nedostajati. I to ne samo njihova prisutnost u kući nego cijeli život koji se godinama vrtio oko njih. Nakon razgovora s tom klijenticom pomislila sam kako o tome mi stručnjaci rijetko govorimo. Roditelje pripremamo i provodimo edukacije za polazak djeteta u vrtić, u školu, za pubertet, za prve ljubavi, za maturu, ali nitko ih ne priprema za trenutak kada dijete odraste i ode svojim putem. A upravo je to jedan od najvećih razvojnih zadataka roditeljstva. Godinama učimo djecu kako hodati, donositi odluke, preuzimati odgovornost, kritički razmišljati i postajati samostalni, no kada se to zaista dogodi, mnogi roditelji ostanu iznenađeni vlastitim osjećajima.
U psihologiji govorimo o sindromu praznog gnijezda, ali taj termin ponekad zvuči kao da se radi samo o praznoj kući. A zapravo se radi o puno većoj promjeni jer se mijenja i identitet roditelja.Godinama su bili osoba koja organizira, podsjeća, kuha, pere, pegla,vozi, tješi, uči , sluša, brine, rješava probleme... Roditeljstvo nije bilo samo jedna od njihovih životnih uloga; ono je određivalo način provođenja skoro svakog dana. Kada ta svakodnevica nestane, sasvim je razumljivo da se pojavi pitanje: tko sam ja sada? Koji mi smisao? Što zelim? Kada cijeli svoj identitet izgradimo isključivo oko djece, njihov prirodan odlazak može se doživjeti kao gubitak dijela vlastitog sebe. I to mi psihoterapeuti naravno, razumijemo. Ali s roditeljima radimo i na tome da prihvate kako mozda prihvate kako mozda
najveći dar koji možemo dati svojoj djeci nije da živimo samo za njih, nego da im pokažemo kako je moguće voljeti svoju odraslu djecu i istovremeno živjeti vlastiti život.
To, naravno, ne znači da smo manje važni već da se mijenja način na koji smo važni. S roditeljima radim na prepoznavanju da je upravo u tome ljepota i uspjeh roditeljstva Najveći uspjeh roditelja nije dijete koje zauvijek ostane uz njega, nego dijete koje može živjeti svoj život, donositi vlastite odluke i znati da se uvijek ima kome vratiti. Ipak, koliko god znali da je to prirodan tijek života, moramo razumjeti da neke roditelje taj uspjeh istodobno i boli.
Neki roditelji tada iz ljubavi i brige pokušavaju zadržati staru ulogu, pa zovu nekoliko p**a dnevno, očekuju odmah odgovore na poruke, ispituju što je njihovo odraslo dijete jelo, kamo ide, s kim se druži ili ga podsjećaju na obveze koje ono već odavno može samo izvršavati. Iza toga najčešće nije potreba za kontrolom, nego tuga, čežnja i strah da će izgubiti bliskost i svoju ulogu roditelja. Ispod tog ponašanja se zapravo krije pitanje koje ne izgovaraju na glas
: „Hoće li me i dalje trebati?“
Odrasloj djeci roditelji i dalje trebaju, možda čak više nego što roditelji misle, ali na drugačiji način. Više ih ne trebaju da umjesto njih rješavaju probleme, nego da budu sigurna baza u koju se mogu vratiti kada im je teško, kada žele podijeliti radost, tugu, ljutnju ili kada jednostavno žele osjetiti toplinu i bezuvjetnu ljubav. Bliskost se svakako neće održati stalnom kontrolom, stalnim nazivanjem, provjeravanjem nego osjećajem emocionalne dostupnosti uz poštovanje njihove samostalnosti.
Neki su toliko živjeli za svoju djecu da su zaboravili vlastite interese, prijateljstva, hobije, a neki i partnerski odnos. Kada djeca odu, njihova se prirodna potreba za osamostaljivanjem može doživjeti kao odbacivanje ili čak izdaja, iako je riječ upravo o onome čemu su ih roditelji godinama učili. Djeca, naravno, mogu biti jedan od najvećih izvora smisla u našem životu, ali kada postanu jedini izvor našeg identiteta i ispunjenja, njihov odlazak ne doživljavamo samo kao promjenu u obitelji, nego kao gubitak identiteta.
Zato ovo životno razdoblje nije samo vrijeme prilagodbe djece na samostalnost nego i prilika za roditelje da se vrate sebi i da se zapitaju što ih veseli, što su godinama odgađali, što žele novo naučiti, sto zele raditi s prijateljima, sto s partnerima, u kojim sve ulogama i aktivnostima se vide. Neki čak imaju grižnju savjesti, kao da će, posvete li se sebi, manje voljeti ili izdati svoju djecu. A zapravo je bas suprotno. Roditelj koji živi vlastiti život ne udaljava se od svoje djece, već im daje vrlo važnu poruku da ljubav ne znači odustati od sebe i da je moguće voljeti svoju obitelj, a istodobno živjeti ispunjen i sadržajan život.
Ponekad mi roditelji kažu: „Ne želim im smetati.“ Tada im odgovorim da djeci najčešće ne smeta roditeljska ljubav, ali ih opterećuje osjećaj da su odgovorna za roditeljsku usamljenost ili sreću. Nijedno dijete, pa ni ono odraslo, ne bi trebalo nositi taj teret. I malo i odraslo dijete treba znati da ima roditelja koji ga voli, koji je prisutan kada ga zatreba, ali koji istodobno zna živjeti svoj život. Ponudimo pomoć ali poštujmo ako je ne prihvate i vjerujmo da smo ih dovoljno dobro pripremili za život da mogu živjeti bez nas i da se uvijek imaju kome vraćati.
Jer cilj roditeljstva nije da dijete zauvijek ostane uz nas. Cilj roditeljstva jest odgojiti dijete koje će krenuti svojim putem, a pritom znati da dom nije mjesto koje ga zadržava ni sp**ava, nego mjesto na kojem će uvijek biti dočekano s ljubavlju, nježnošću, podrškom i toplinom.

Vidimo se 11.7. na zadnjem edukativnom druženju prije ljetne pauze!Sve više roditelja obraća nam se zbog problema agresi...
01/07/2026

Vidimo se 11.7. na zadnjem edukativnom druženju prije ljetne pauze!
Sve više roditelja obraća nam se zbog problema agresivnosti djece, a sve više kolega s upitima o seksualno neprimjerenom ponašanju djece.
Zašto do toga dolazi, je li i kad je znak traume, razvojne faze ili nekog šireg poremećaja?
Kako obaviti inicijalnu procjenu i odrediti daljnji plan tretmana, koje profile stručnjaka i vrste tretmana trebaju dijete i roditelji?
Prikazat ćemo neke tehnike koje se mogu univerzalno primijeniti, ali glavni naglasak stavljamo na dubinsko razumijevanje u praksi s primjerima slučajeva i rada.
Vidimo se!

30/06/2026

Pročitala sam danas članak o nečemu što me, kao psihologinju i psihoterapeutkinju koja svakodnevno radi s djecom, mladima i njihovim roditeljima, nije iznenadilo, ali me potaknulo na pisanje ove kolumne. Radi se o tome kako današnja djeca gotovo više nemaju priliku iskusiti ono što se naziva konstruktivnom dosadom. Na prvi pogled to zvuči neobično, jer nitko ne želi da mu bude dosadno.
Cilj mnogih roditelja je upravo suprotan – da djeci uvijek bude zanimljivo, da nešto rade, uče, treniraju, druže se, putuju ili barem gledaju nešto korisno
A ipak, sve više istraživanja pokazuje da smo možda, u najboljoj namjeri, djeci oduzeli nešto što je u njihovom razvoju vrlo važno.
U svojoj ordinaciji često susrećem adolescente koji mi kažu da su stalno umorni, da im je teško koncentrirati se, da ih malo toga veseli i da imaju osjećaj kao da im je "glava stalno puna". Kada ih pitam što rade kada ostanu sami sa sobom, odgovor je gotovo uvijek isti: uzmu mobitel. Ne zato što imaju neku posebnu potrebu pogledati određenu informaciju, nego zato što ne podnose nekoliko minuta bez podražaja.
Jedan mi je petnaestogodišnjak nedavno rekao: "Čim vidim da bi mi moglo postati dosadno, automatski otvorim TikTok. Ne razmišljam ni zašto." Ta mi je rečenica ostala u mislima jer je zapravo vrlo precizno opisala ono što sve češće viđamo. Između osjećaja dosade i ekrana više gotovo da ne postoji prostor. A upravo se u tom prostoru događa nešto važno za razvoj dječjeg i adolescentnog mozga.
Dosadu smo počeli doživljavati kao neprijatelja, kako za djecu tako i za nas odrasle. Kada dijete kaže: "Dosadno mi je", mnogi roditelji odmah osjećaju potrebu ponuditi rješenje, pa predložu aktivnost, uključuju crtić, daju mobitel, organiziraju nešto novo. Kao da je dosada znak da nismo dovoljno dobri roditelji.
Možda je upravo suprotno.
Neuroznanstvenici posljednjih godina sve bolje razumiju što se događa u mozgu kada nismo usmjereni na neki konkretan zadatak. Upravo tada aktivira se mreža područja mozga koja povezuje naša iskustva, obrađuje emocije, stvara nove ideje i pomaže nam razumjeti sebe. Iako izvana izgleda kao da dijete "ne radi ništa", njegov mozak tada zapravo obavlja jedan od svojih najvažnijih poslova- povezuje ono što je doživjelo, razmišlja o odnosima s drugima, mašta, planira i polako gradi osjećaj vlastitog identiteta. Zato su trenuci kada dijete gleda kroz prozor, bezbrižno šeta, slaže kamenčiće na plaži ili jednostavno kaže da mu je dosadno puno vrijedniji nego što se na prvi pogled čini jer upravo iz takvih trenutaka često nastaju kreativnost, nove ideje i emocionalni uvidi.
Problem nastaje kada svaki trenutak tišine ispunimo ekranom. Naime pametni telefoni i društvene mreže ne ostavljaju mozgu dovoljno vremena za unutarnju obradu iskustava. Čim se pojavi i najmanji osjećaj praznine, mozak dobiva novi video, novu poruku, novu notifikaciju ili novi sadržaj. Umjesto da obrađuje vlastite misli i osjećaje, neprestano obrađuje tuđe, puni se beskrajnim nizom tuđih slika, mišljenja i emocija, umjesto da razvija svoj unutarnji dijalog i razmišljanje.
A u adolescenciji se upravo kroz razmišljanje o sebi, propitivanje vlastitih vrijednosti i maštanje o budućnosti razvija identitet. Ako za to nema prostora, mladi mogu izvrsno poznavati živote influencera, celebrityja, ali sve teže odgovarati na pitanja: Što mene veseli? Što želim? U što vjerujem? Tko sam kada ostanem sam sa sobom?
Zato me ne čudi kada u terapiji susrećem mlade koji kažu da ne mogu podnijeti tišinu. Ne zato što se u tišini ništa ne događa, nego zato što se događa previše. Naime, tada se počinju javljati osjećaji koje su cijeli dan uspješno potiskivali poput tuge, straha, usamljenosti, nesigurnosti ili pitanja na koja još nemaju odgovor. Ekran ih vrlo efikasno utiša i potisne, ali ih ne rješava.
Roditelji me često pitaju kako razvijati emocionalnu otpornost kod djece. Naravno da su važni razgovori, zajedničko vrijeme, zajefničke aktivnosti,sigurna privrženost i osjećaj prihvaćenosti. Ali možda bismo na taj popis trebali dodati još nešto – dopustiti djeci da im ponekad bude dosadno.
Ne govorim o zanemarivanju ili uskraćivanju pažnje, nego o tome da ne moramo popuniti svaku minutu njihova dana. Ne moramo odmah ponuditi rješenje čim izgovore: "Mama/ tata, dosadno mi je nemam što raditi." Možemo ostati mirni i odgovoriti: "Baš me zanima što će tvoj mozak sada smisliti."
Možda će uzeti papir i početi crtati ili ce izaći na balkon promatrati zvijezde. Možda će složiti priču od legića,
postaviti pitanje koje ga dugo muči ili će jednostavno nekoliko minuta sjediti u tišini i smisliti novu igru. Moja prijateljica Ivana svom 8g sinu kaze:" Tooo! Baš super da ti je dosadno, smislit ćeš novu igru." Naizgled se ne događa ništa posebno, a zapravo će se događati ono najvažnije – djeca će upoznavat sebe.
U svijetu koji od djece neprestano traži da budu brža, uspješnija, zabavnija i stalno povezana, najveći dar im nećemo dati samo kupnjom novog uređaja ili organiziranjem još jedne aktivnosti vec kad im dopustimo trenutke u kojima neće raditi baš ništa.
Jer upravo u tim tihim trenucima, kada nema notifikacija, videa ni tuđih glasova, dijete počinje slušati vlastiti glas. Tada dolazi u kontakt sa sobom – sa svojim mislima, osjećajima, željama i vrijednostima. A iz tog susreta sa samim sobom rađaju se kreativnost, otpornost i osjećaj vlastitog identiteta.

Bilo mi je veliko zadovoljstvo tijekom svibnja i lipnja sudjelovati kao edukatorica u programu „Trauma-informirani i raz...
25/06/2026

Bilo mi je veliko zadovoljstvo tijekom svibnja i lipnja sudjelovati kao edukatorica u programu „Trauma-informirani i razvojno osjetljivi pristup“ u okviru projekta „Misli na dijete“, koji je danas završio desetim modulom, u organizaciji UNICEFa BiH, BHIDAPe i nadleznih ministarstava.
Više od 100 stručnjaka iz obrazovanja, zdravstva i socijalne skrbi iz cijele Bosne i Hercegovine zajedno je online kroz deset cetvrtaka učilo i razmjennjivalo kako bolje razumjeti djecu koja su doživjela traumu i kako im biti sigurna, stabilna i podržavajuća odrasla osoba.
Najviše me veseli što smo, uz nova znanja, gradili zajedničko razumijevanje da iza svakog izazovnog ponašanja stoji neka nezadovoljena potreba ili teško iskustvo. Kada promijenimo pitanje iz „Što nije u redu s ovim djetetom?“ u „Što se ovom djetetu dogodilo?“, mijenja se i naš način rada – a tada se mijenja i život djeteta.
Hvala svim sudionicima na otvorenosti, predanosti i želji da zajedno gradimo sigurnije okruženje za djecu. Vjerujem da je svaki stručnjak koji bolje razumije traumu nova prilika da neko dijete bude viđeno, shvaćeno i zaštićeno. 💙

‼️ Nova tema koju željno iščekujemo‼️U praksi se često dogodi da dijete ili mlada osoba susretne nekog od nas - u vrtiću...
23/06/2026

‼️ Nova tema koju željno iščekujemo‼️
U praksi se često dogodi da dijete ili mlada osoba susretne nekog od nas - u vrtiću, školi, ambulanti, udruzi, ustanovi socijalne skrbi (...) u prvim satima ili danima nakon kriznog događaja.

To može biti krizni događaj koja zahvaća društvo ili zajednicu, ali i nešto individualno, poput akumuliranog stresa, traumatskog događaja i/ili gubitka, što je dijete dovelo u krizno stanje.

Nažalost rijetko kada ćemo negdje čuti, naučiti, a posebno uvježbati što tada raditi, a možda još važnije - NE raditi, s djetetom i roditeljima.

Što uopće je ili nije krizno stanje, kako razumjeti neurobiologiju različitih reakcija u krizi, procijeniti potencijalnu opasnost i ovisno o svemu tome reagirati u smjeru stabilizacije?

Kroz ovu interaktivnu edukaciju cilj nam je da:
👍 SVAKI sudionik_ca bude osnovno osposobljen_a za provođenje individualne prve pomoći za dijete u krizi;
👍 dobijete temelj za provođenje strukturirane individualne krizne intervencije (ako je u okviru bazične struke i mjesta rada).

Broj mjesta je ograničen!

21/06/2026

Kada smo se počeli bojati
odgajati djecu?
Posljednjih godina kao klinička psihologinja i psihoterapeutkinja sve češće susrećem roditelje koji mi kažu: „Ja mu ništa ne mogu“, „Sve smo pokušali“, „On jednostavno ništa ne sluša“ ili „Ne možemo ga natjerati“. Istovremeno, ispred mene sjedi dijete od tri, četiri ili pet godina koje vrlo ozbiljno govori: „Ja mogu raditi što želim“, „To je moje pravo“, "Neceš mi ti govoriti što ću raditi", „Ne moram nikoga slušati“.
Prije dvadesetak godina takve su se izjave uglavnom mogle čuti od adolescenata koji prolaze razvojnu fazu odvajanja od roditelja. Danas ih čujemo od djece vrtićke dobi. I to nije problem djece, nego problem odraslih.
Nedavno su mi na razgovor došli roditelji četverogodišnjeg dječaka, kažu da više ne znaju što učiniti, jer dijete odbija pospremiti igračke, odbija ugasiti televizor, odbija doći za stol kada ga pozovu, vrišti kad nije po njegovom, lupa nogama, baca stvari...Dok su mi roditelji objašnjavali problem, dječak je hodao po ordinaciji i uzimao i bacao igračke i stvari sa stola. U jednom trenutku majka mu je rekla: „Ljubavi, možeš li to vratiti?“ On je odgovorio: „Neću" i namjerno počeo razbacivati papire i flomastere. Majka se nasmiješila i rekla: „Vidite kako je tvrdoglav. Nitko mu ništa ne može".
Nisam tada vidjela tvrdoglavo dijete nego dijete koje je naučilo da nitko zapravo ne misli ozbiljno kada postavlja granice.
Živimo u vremenu u kojem roditelji više nego ikada žele biti dobri roditelji. Nikada nisu toliko čitali, slušali podcaste, influencere, pratili edukacije i tražili savjete. Nažalost, nikada nisu bili izloženiji ni tolikoj količini poluinformacija, pojednostavljenih poruka i savjeta ljudi koji imaju nedovoljno ili nimalo znanja o dječjem razvoju. Društvene mreže pune su sadržaja koji roditeljima poručuju da gotovo svaka granica može narušiti djetetovo samopouzdanje, da će svaka frustracija ostaviti posljedice, da je poslušnost zastarjeli koncept te da dijete treba sudjelovati u donošenju gotovo svih odluka koje se tiču njegova života, te da će mu postavljanje granica i inzistiranje na njima ostaviti traume.
U tom mnoštvu savjeta došli smo do toga da smo se počeli bojati riječi „ne“, kao sto smo se počeli bojati biti autoriteti svojoj djeci. Zapravo smo se počeli bojati odgajati djecu.
Danas je gotovo nemoguće izgovoriti riječ kazna, a da ne izazove negativne reakcije, pa onda govorimo o posljedicama, logičkim posljedicama, sankcijama ili drugim eufemizmima. Imam osjećaj da smo toliko zaokupljeni terminologijom da smo zaboravili bit i da problem nije u riječima, nego u tome što se sve češće bojimo postaviti granicu.
Kad roditelje potaknem da djetetu kažu: „Ako pospremiš sobu, idemo na igralište. Ako ne pospremiš, danas nećemo ići“, nerijetko čujem da je to ucjena i da je to loše za razvoj djeteta. Nazovimo to kako god hoćemo no to je odgoj i priprema za život. Jer život funkcionira upravo tako, ako ne učimo, nećemo položiti ispit, ako ne dolazimo na posao, izgubit ćemo posao i nećemo dobiti plaću, ako ne poštujemo druge ljude, narušit ćemo odnose. Odgoj nije zaštita djece od svih neugodnih posljedica nego priprema za život u kojem posljedice postoje.
Danas se često govori o dječjim pravima, što je zaista važno. I sama često govorim da djeca imaju pravo na zaštitu, sigurnost, ljubav, vrednovanje, pripadanje, obrazovanje, poštovanje i dostojanstvo. Međutim, djeca nemaju pravo raditi sve što žele, nemaju pravo upravljati cijelom obitelji i nemaju pravo donositi odluke za koje razvojno nisu spremna. Ponekad imam dojam da smo pravo djeteta na odgoj bez batina zamijenili pravom djeteta na odgoj bez granica, a pravo na mišljenje zamijenili idejom da dijete mora odlučivati o svemu. A to nikako nisu iste stvari.
Dijete treba biti saslušano i uvaženo, ali roditelj treba voditi. To nije traumatizacija djeteta, nego roditeljska odgovornost, jer djeca trebaju slobodu unutar granica, a ne slobodu bez granica.
Granice nisu suprotnost ljubavi, nego jedan od njezinih najvažnijih izraza. Kada roditelj postavlja granice time mu šalje poruku da je odrasla osoba koja će preuzeti odgovornost, da se dijete može osloniti na njega i da ne mora samo nositi teret odlučivanja.
Često mi roditelji kažu: „Ne želim da me se dijete boji kao što sam se ja bojala svog oca“ ili „Ne želim biti stroga kao moja majka.“ Uvijek im odgovorim isto: između straha i potpune odsutnosti granica postoji ogroman prostor zdravog roditeljstva. Dijete ne treba roditelja kojeg će se bojati, ali ne treba ni roditelja koji se boji djeteta.
Upravo zato djeca ne trebaju roditelje koji će biti njihovi prijatelji, nego roditelje koji će ih razumjeti, ali i voditi,
koji će prihvatiti njihove emocije, ali neće prihvatiti svako ponašanje; roditelje koji će ostati smireni kada dijete viče, plače ili se ljuti i koji neće odustati od granice samo zato što je dijete nezadovoljno.
Jer nezadovoljstvo nije trauma, frustracija nije trauma, čekanje nije trauma, kao što ni odgoda želje trauma. Naprotiv, upravo kroz male svakodnevne frustracije djeca razvijaju otpornost koja će im trebati cijeli život.
Kao društvo počeli smo djecu štititi od tuge, razočaranja, čekanja i neuspjeha. Međutim, upravo kroz te svakodnevne izazove razvijaju se strpljenje, otpornost, samokontrola i osjećaj kompetentnosti. Ne pripremamo djecu za život tako da uklonimo sve prepreke ispred njih, nego da ih naučimo kako ih prijeći.
Još prije više od dvadeset godina psihologinja Bonnie Maslin u knjizi Birajte roditeljske bitke upozoravala je na posljedice roditeljstva bez jasnih granica. Opisivala je kako djeca postupno mogu preuzeti moć u obitelji ne zato što su zločesta, sebična ili manipulativna, nego zato što odrasli iz straha od konflikta, osjećaja krivnje ili želje da budu voljeni odustaju od svoje roditeljske uloge. U stručnoj literaturi i medijima takva se djeca često opisuju izrazom „mali tirani“, ne zato što su loša djeca, nego zato što su ostala bez onoga što im je najpotrebnije – jasnog vodstva odraslih.
Autorica naglašava da djeca ne trebaju roditelje koji će pobijediti u svakoj bitci, nego roditelje koji znaju koje su bitke važne.
Svako dijete testira granice, što je normalno i razvojno očekivano ponašanje. Kada dijete odbija poslušati, ono često ne pita samo može li dobiti ono što želi. Ono zapravo pita: „Jesi li dovoljno jak da me vodiš?“, „Postoji li netko tko zna što radi?“ i „Mogu li se osjećati sigurno uz tebe?“
Kada roditelj svaki put popusti, dijete ne dobiva osjećaj slobode, nego osjećaj nesigurnosti jer duboko u sebi zna da nije spremno upravljati svijetom odraslih. Djeca trebaju strukturu, predvidivost i granice, a iznad svega trebaju odrasle koji će ostati odrasli. Kada roditelji izgube vodstvo, djeca ne postaju slobodnija već usamljenija.
Nažalost, posljedice nedostatka granica danas vidimo posvuda. Sve više djece teško podnosi frustraciju, teško prihvaća odbijanje, teško čeka svoj red, teško poštuje autoritet učitelja, odgajatelja ili roditelja. Ne zato što su se današnja djeca promijenila sama po sebi i postala lošija. Naime, današnja djeca jednako trebaju granice kao i generacije prije njih. No promijenili smo se mi odrasli.
Možda je vrijeme da se zapitamo jesmo li u želji da budemo bolji od prethodnih generacija otišli predaleko u drugu krajnost. Jer između autoritarnosti i permisivnosti postoji prostor zdravog roditeljstva, u kojem djeca imaju pravo na emocije, ali ne i na sva ponašanja. To je postor u kojem ih slušamo, ali ih i vodimo , poštujemo ih i uvažavamo, ali se ne odričemo odgovornosti da budemo roditelji.
Nakon više od četrdeset godina rada s djecom i roditeljima još nisam upoznala dijete koje je patilo zato što su mu roditelji postavili razumnu granicu. Ali upoznala sam puno djece koja su patila zato što odrasli nisu preuzeli odgovornost biti odrasli.
Djeca ne trebaju savršene roditelje koji će ispuniti svaku njihovu želju, niti roditelje koji se boje da ih dijete neće voljeti ako mu kažu „ne“. Trebaju roditelje koji imaju hrabrosti biti roditelji i koji mogu reći: „Razumijem da si ljut i da ti se ovo ne sviđa. Ali moja je odgovornost da te vodim. Neću ti dozvoliti da se neprimjereno ponašaš".
Djeca se ne osjećaju sigurno zato što mogu raditi što žele, nego kada znaju da postoji odrasla osoba koja može podnijeti njihove emocije, izdržati njihov otpor i ostati roditelj. Dijete koje ponekad kaže „Mrzim te!“ zato što smo mu postavili granicu nije izgubilo ljubav prema roditelju. Ono je upravo dobilo ono što mu je potrebno – odraslu osobu koja ga dovoljno voli da ga vodi. Djeca ne odrastaju zdravo zahvaljujući tome što su uvijek dobila ono što su htjela, nego zahvaljujući tome što su uz sebe imala odrasle koji su imali hrabrosti učiniti ono što je za njih bilo dobro. Najsigurnije dijete nije ono koje može raditi što želi, nego ono koje zna da uz sebe ima odraslu osobu koja zna kamo ga vodi.
A to počinje granicama, koje nisu suprotnost ljubavi, nego jedan od njezinih najvažnijih izraza.

Address

Mihanovićeva 18/I
Zagreb
10000

Website

, ,

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Prof. dr. Gordana Buljan Flander posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The Practice

Send a message to Prof. dr. Gordana Buljan Flander:

Shortcuts

Featured

Share

Category