Prof. dr. Gordana Buljan Flander

Directions Website Contact the practice

Prof. dr. Gordana Buljan Flander Klinički psiholog i psihoterapeut, integrativni psihoterapeut za djecu, adolescente i odrasle, edukator i supervizor

Od Andore, preko Lurda, do veličanstvene katedrale sv. Jakova u Santiagu de Composteli — hvala don Robertu Čibariću što ...
19/10/2026

Od Andore, preko Lurda, do veličanstvene katedrale sv. Jakova u Santiagu de Composteli — hvala don Robertu Čibariću što je nas pedesetero vodio ovim hodočasničkim putem s toliko strpljenja, predanosti i razumijevanja za potrebe svakoga od nas. Hvala za duhovno vodstvo, zajedničke molitve i brigu koja se osjećala tijekom cijeloga p**a. 🤍

Dragi naši suradnici i kolege,Pozivamo vas na još jedan termin edukacije o Trauma-focused KBT-u, koja je zasad primila p...
18/10/2026

Dragi naši suradnici i kolege,
Pozivamo vas na još jedan termin edukacije o Trauma-focused KBT-u, koja je zasad primila predivnu dobrodošlicu i prosječnu ocjenu 4.9 od strane sudionika.
Nadamo se da ćemo još jednom uspjeti približiti ovaj izuzetno efikasan i primjenjiv skup tehnika stručnjacima različitih profila koji rade s djecom i obiteljima, posebno u vrijeme kad su dugoročni tretmani mnogima nažalost nedostupni.

15/10/2026

Našli smo se mi Hrvati i u Lourdesu! Dubrovčani i Slavonci, zajedno pod hrvatskom zastavom, povezani molitvom. 🇭🇷🙏

Milosni dani u Lourdesu, na Sv. Misi, Procesiji i Križnom putu. U molitvi sam Gospinu zagovoru preporučila i svoje mal...
15/10/2026

Milosni dani u Lourdesu, na Sv. Misi, Procesiji i Križnom putu. U molitvi sam Gospinu zagovoru preporučila i svoje male i velike klijente kojima je to blisko i važno. 🤍

15/10/2026

Kad roditelju koji je izgubio dijete kažemo: „Vrijeme je da nastaviš dalje”,„Moraš nastaviti dalje,” „Nemoj više misliti na to,” „Mladi ste, imat ćete još djece.”
Vjerujem da većina ljudi ove rečenice izgovara zato što želi pomoći. Teško nam je gledati roditeljsku bol, ne znamo što bismo rekli i tražimo riječi kojima ćemo ih utješiti. Ali dobro je zapitati se što roditelj koji je izgubio dijete zapravo čuje kada mu to kažemo?
Može čuti da predugo tuguje ili da bi se već trebao osjećati bolje, da o svojem djetetu više ne bi trebao govoriti i da se mi nismo u stanju nositi s njegovom boli, pa nas mora poštedjeti razgovora o toj temi.I onda, uz bol zbog gubitka, ostaje i osjećaj da ga ne razumijemo i da ne želimo vidjeti ni priznati njegovu bol.
Danas, 15. listopada, obilježavamo dan sjećanja na bebe izgubljene tijekom trudnoće, pri porodu i u dojenačkoj dobi. Posebno mislim na roditelje čiju bol okolina umanjuje jer je trudnoća bila rana ili jer su sa svojim djetetom proveli vrlo malo vremena. Kao da trajanje nečijeg života određuje koliko ga smijemo voljeti i koliko za njim smijemo tugovati. U svojoj kliničkoj praksi sam radila s tim roditeljima.
Za njih to je bilo njihovo dijete, neki su mu već odabrali ime, zamišljali i razgovarali na koga će sličiti, kako će izgledati njihov zajednički život, čemu ce se zajedno veseliti... S gubitkom djeteta izgubili su i budućnost kojoj su se radovali. Važno je da to prepoznamo, iako sami nemamo takvo iskustvo.
Što znači „nastaviti dalje” majci koja se vraća kući iz bolnice bez djeteta u naručju? Ili ocu kojega svi pitaju kako je njegova partnerica, a rijetko tko kako je on? Naime, često zaboravimo da i očevi tuguju. Njihova šutnja i " čvrstina" ne znači da ih manje boli.
Tugovanje nema rok, početak i kraj koji ćemo mi izvana odrediti. Roditelj može raditi, razgovarati, nasmijati se, družiti se, a onda ga neki datum, susret ili običan prizor roditelja s djetetim ponovno rastuži. To samo po sebi ne znači da se vratio na početak, to su normalne i očekivane reakcije. Zato mu uz tugu nemojmo dodavati i obvezu da nas uvjerava kako je dobro i kako je krenuo dalje.
Možemo reći: „Žao mi je što vaše dijete nije ovdje s vama," ili pitati: „Želiš li mi pričati o njemu?”, ' 'Tu sam, ja mogu o tome s tobom pričati kad i ako ti želiš" I prihvatiti ako danas ne želi, Možemo donijeti ručak, kolač, pomoći oko svakodnevnih obveza, javljati se i nakon nekoliko mjeseci. Obično podrška traje nekoliko dana, nakon čega većina ljudi prestane spominjati dijete, ne zato što ne žele biti podrška, već ne znaju je li to primjereno, treba li roditelja podsjećati na dijete koje je izgubio, ili roditelja treba tješiti ili nečim razveseliti da zaboravi....Zapravo, nesigurni smo oko toga kako se ponašati i bojimo se da nesto krivo ne napravimo, pa izbjegavamo temu ili / i roditelja. Ne trebamo imati neke posebne riječi ni znanja da bismo bili podrška. Nemojmo ih požurivati u tugovanju, priznajmo im njihovu bol, pitajmo ih što žele.. I nemojmo izbjegavati bolnu temu zbog vlastite nelagode.
Nekim roditeljima vjera i nada u ponovni susret donose utjehu, nekima je molitva jedino što uspiju izgovoriti u teškim danima. Ali i vjernik smije biti ljut, tužan, pitati se zašto i osjećati da nema snage. Suze nisu znak ni slabosti ni nedostatka vjere. Pred Boga možemo doći i sa svim onim što ne razumijemo, što nam je teško i što ne možemo prihvatiti.
A roditeljima koji su izgubili dijete želim reći: vaša bol zaslužuje da je čujemo i vidimo. Ne morate je opravdavati niti skrivati da biste poštedjeli druge. Dajte si dozvolu da tražite podršku dok god vam treba, tugujte kad god se tako osjećate i dajte si dozvolu da ponovno osjetite i radost, bez krivnje što ste se nasmijali.
Vaše dijete ima mjesto u vašem životu i onda kada više nije u vašem naručju. Voljela bih da i mi koji smo uz vas naučimo poštovati to mjesto.

Hvala Dubrovačkom knjižnicama i kolegici Katarini na organizaciji i gostoprimstvu, kao i mojim Dubrovčanima koji su kao ...
15/10/2026

Hvala Dubrovačkom knjižnicama i kolegici Katarini na organizaciji i gostoprimstvu, kao i mojim Dubrovčanima koji su kao dobri roditelji dosli na predavanje kako bi bili jos bolji. Nastavljamo suradnju🤎

https://www.facebook.com/share/1CKtMHRzKh/

10/10/2026

Postaje li nam dijete projekt?
Pročitala sam na MojPortalu članak sjajnog Marka Franića „Dijete je projekt, a baka ilegalni odjel cijelog sustava“. Među njegovim duhovitim opažanjima zadržala sam se na dvije rečenice: „Dijete je postalo projekt.“ I nešto dalje: „Roditelj voditelj projekta.“
I sama se pitam koliko smo, u nastojanju da djeci pružimo najbolje, roditeljstvo pretvorili u posao u kojem stalno procjenjujemo vlastitu uspjesnost. A koliko nam vremena i snage ostaje za odnos s djetetom?
Roditelji danas stvarno imaju puno informacija o razvoju djece. Znaju više o važnosti emocionalne dostupnosti, o štetnosti nasilnog odgoja, o dječjim potrebama i pravima. Međutim, između korisnih informacija i svakodnevnih poruka s društvenih mreža, influenserica, poznatih mama, stručnjaka....da sve moramo napraviti savršeno postoji velika razlika.
Ako se svaka igra mora pretvoriti u razvojni poticaj, svako slobodno poslijepodne u korisnu aktivnost, a svaka roditeljska reakcija u provjeru vlastitih kompetencija, teško je ostati opušten u odnosu. Roditelj počinje pratiti vlastitu izvedbu i uspjesnost, dok dijete počinje pratiti roditeljeva očekivanja.
U takvom odnosu oboje mogu biti vrlo zaposleni, a osjećati se sve manje povezano.
Tada zaista dijete može postati projektni zadatak: nešto što treba oblikovati prema unaprijed zamišljenom rezultatu. Njegov razvoj pratimo kroz ono što je ostvarilo, što još nije svladalo i koliko odstupa od naših očekivanja. U takvom odgoju lako nam promakne kako je djetetu i koje su njegove autentične potrebe. Posebno ako njegovo odstupanje od našeg plana počnemo doživljavati kao naš problem koji treba ispraviti.
Naravno da dijete treba strukturu, predvidivost, pravila, pomoć u učenju i odrasle koji preuzimaju odgovornost. I naravno da roditeljstvo uključuje puno organizacije, strukture, planiranja... Posebno to znaju roditelji djece kojoj je potrebna dodatna zdravstvena, razvojna, senzorna ili obrazovna podrška.
No, pitanje je što tom organizacijom želimo postići i koliko u njoj čujemo i vidimo dijete.
Slobodna aktivnost koju dijete voli može biti izvor zadovoljstva, prijateljstva i osjećaja sposobnosti. Ista aktivnost može postati opterećenje ako dijete njome mora opravdavati naše ulaganje ili ostvarivati ambiciju koju smo mi za njega odabrali. Zato broj aktivnosti sam po sebi ne govori dovoljno. Važno je kako ih dijete doživljava, ima li dovoljno odmora i smije li nam reći da mu je nešto previše.
Tu dolazimo i do intruzivnog roditeljstva tj pretjeranog zadiranja u djetetove izbore, osjećaje i iskustva, kojim se ograničava njegova samostalnost primjerena dobi. Roditelj može biti vrlo angažiran, a pritom više slijediti vlastitu predodžbu o tome što dijete treba nego stvarne potrebe djeteta koje ima pred sobom.
Odabire mu interese, usmjerava prijateljstva, određuje čemu treba težiti i kako bi se trebalo osjećati. Kada dijete pokaže drukčiju želju, umor ili nezadovoljstvo, roditelj to može doživjeti kao prepreku koju treba ukloniti kako bi se plan nastavio. Tako, npr, djetetovo ponavljano nezadovoljstvo nekom aktivnošću vidimo kao nedostatak upornosti ili lijenost i prije nego što pokušamo razumjeti što nam dijete poručuje.
Intruzivnost ne mora biti glasna ni gruba. Može biti izrazena kroz veliku brigu, objašnjavanje i uvjeravanje da roditelj sve radi za djetetovo dobro. Ipak, ako za djetetovu perspektivu i doživljaj nema mjesta, ono može osjećati da njegovo iskustvo nije važno i da treba postati onakvo kakvim ga roditelj zamišlja, pa tako krene razvijati lažni, neautentični self.
Roditeljsko vodstvo uključuje granice i odluke koje dijete još ne može donositi samo. Ali uključuje i spremnost da upoznajemo i vidimo dijete, čujemo njegove poruke i prilagođavamo svoja očekivanja njegovom razvoju, mogućnostima i potrebama. Dijete treba prostor da, uz našu podršku, otkriva vlastite interese i postupno razvija povjerenje u svoje odluke.
Već sam više p**a pisala i govorila o mojoj djeci koja osjećaju da roditeljima vrijede onoliko koliko vrijedi njihova ocjena. To je važna poruka koju trebamo čuti. Dijete može biti uspješno, odgovorno i pohvaljeno, a istodobno strahovati što će se dogoditi kada jednom ne uspije.
Hoćemo li ga tada i dalje gledati s istom toplinom i prihvaćanjem? Hoće li nam moći reći da nešto ne razumije, da nije naučilo, da je pogriješilo ili da želi drugu slobodnu aktivnost?
Kada roditeljsko prihvaćanje i pohvala postaju vezani uz ispunjavanje očekivanja, dijete može početi vezivati vlastitu vrijednost uz uspjeh i tuđe odobravanje. Istraživanja takav obrazac povezuju s nesigurnom privrzenosti, niskim samopoštovanjem i više depresivnih simptoma. To nije neizbježan ishod za svako dijete, ali je razlog da obratimo pozornost na poruke koje šaljemo.
Možemo tražiti trud, odgovornost i poštovanje dogovora, a pritom jasno pokazivati da naša ljubav ne ovisi o rezultatu.
Postoji još jedan način na koji dijete postaje projekt: kada odrasli pokušavaju unaprijed ukloniti sve što bi mu moglo biti teško. Mi mu riješimo zadatak prije nego što je pokušalo, odgovorimo umjesto njega, pročitamo mu lektiru, požurimo intervenirati čim se razočara.
Iza toga stoji ljubav, a ponekad i sjećanje na vlastito djetinjstvo, u kojem nije bilo dovoljno razumijevanja i pomoći. Želimo da naše dijete bude pošteđeno onoga što je nas boljelo.
No djetetu trebaju prilike da postupno doživi vlastitu sposobnost. Možemo biti uz njega dok nešto pokušava, pomoći mu koliko mu treba i ostaviti mu dio koji može napraviti samo. Količinu pomoći prilagođavamo njegovoj dobi, mogućnostima i okolnostima.
To se, naravno, ne odnosi na nasilje, ponižavanje ili situacije koje nadilaze djetetove kapacitete. Tada je zaštita odgovornost odraslih. Učenje samostalnosti ne smije postati opravdanje da dijete ostavimo bez potrebne pomoći.
Važno mi je pritom reći i roditeljima ono što im često govorim u psihoterapiji: ako dijete ima teškoće to ne znači nužno da ste podbacili kao roditelj. Razvoj oblikuju i temperament, biološke osobine, odnosi, životne okolnosti i iskustva izvan obitelji. Ne možemo unaprijed osigurati svaki ishod, koliko god se trudili.
I mi stručnjaci trebamo razmisliti kako govorimo o roditeljstvu. Pomažemo li roditelju da bolje razumije dijete ili ga ostavljamo s još duljim popisom onoga što mora pravilno napraviti?
Savjet koji ne uzima u obzir umor, radne obveze, financijske teškoće i nedostatak podrške može postati dodatni teret roditeljima. Roditeljima trebaju razumljive smjernice, dostupna pomoć i prostor u kojem smiju priznati da im je teško.
Djetetu ne treba helikopter roditelj koji ce po cijele dane mahati krilima helikoptera iznad njega i uklanjati sve prepreke ispred njega. Treba mu roditelj koji prepoznaje svoje pogreške, preuzima odgovornost i nastoji popraviti ono što je narušio. Ako smo vikali, možemo se ispričati za vikanje i istodobno zadržati opravdanu granicu. Tako dijete uči da odgovornost vrijedi i za odrasle.
Možda zato uz pitanje što još trebamo omogućiti svojem djetetu trebamo češće postaviti i pitanje koliko ga poznajemo.
Znamo li što ga veseli kada nema nagrade? Što ga zabrinjava kada nema loše ocjene? S kim se osjeća prihvaćeno? Može li nam ispričati nešto teško, a da ga saslušamo prije nego što ponudimo rješenje?
Za takve razgovore treba ostaviti mjesta u danu kao i za zajedničko vrijeme bez procjenjivanja. Dajmo mu da pokuša nesto učiniti i prihvatimo da neće od prve uspjeti. Igrajmo s njim igru koju ce samo izabrati. Crtajmo zajednički crtez u kojem ćemo mi njega slijediti.
Dijete će tijekom odrastanja mijenjati interese, uspijevati, griješiti, i ponekad krenuti putem koji nismo zamišljali. Naša je odgovornost da ga usmjeravamo i štitimo i da mu dajemo dovoljno prostora da postupno postaje svoja osoba.
Željela bih da dijete uz nas može osjetiti: mojim je roditeljima važno što postižem, ali im je još važnije kako sam. I uvijek im mogu doći, i kada ne uspijem.

Pozivamo vas na još jedan termin edukacije o anksioznosti djece i mladih, gdje naglasak stavljamo na dublje razumijevanj...
08/10/2026

Pozivamo vas na još jedan termin edukacije o anksioznosti djece i mladih, gdje naglasak stavljamo na dublje razumijevanje, rad sa slučajevima u kojima "klasične" metode ne funkcioniraju, suradnju s roditeljima u procesu podrške/liječenja i konkretne alate koje stručnjaci različitih profila, svatko iz svoje uloge, mogu početi koristiti odmah!

04/10/2026

Što napraviti nakon što smo vikali, nepravedno optužili dijete ili ga posramili?

Roditelji mi dolaze na savjetovanje i pitaju: „Kako da ostanem mirna kad mu deset p**a kažem isto?”, „Što da napravim kad me uopće ne sluša?”, „Vikala sam i sad mi je žao. Kako da to popravim?” Ponekad iza tih pitanja stoji i ono koje im je najteže izgovoriti: „Jesam li loš roditelj?”
Važno mi je da roditelj u tom razgovoru osjeti da ga ne oduđujem, već ga želim razumjeti. Da možemo zajedno pogledati što mu je teško, u kojim trenucima izgubi strpljenje i što bi mu pomoglo da reagira drugačije. Kada se roditelj osjeća manje sam u onome što proživljava, lakše možemo razgovarati i o njegovoj odgovornosti, bez toga da cijeli razgovor doživi kao osudu.
Dogodi se da dan počne žurbom na posao, u vrtić, u školu, nastavi se obvezama, a završi svađom oko nečega što nam se poslije čini sasvim malim. Npr. dijete još nije ugasilo mobitel, zadaća nije napisana, igračke su opet na podu. Već smo nekoliko p**a ponovili isto i onda povisimo glas, kažemo nešto grublje nego što smo željeli, prijetimo ili optužimo dijete prije nego što smo ga saslušali.
Kad se sve smiri, ostanemo s mišlju: „Nisam trebala tako.” Ili: „Opet sam reagirao kao moj otac, a obećao sam sebi da neću.”
Mnogi roditelji tada počnu preispitivati sve što rade. Čini im se da jedna loša reakcija poništi svu brigu, ljubav i trud koji svakoga dana ulažu u svoje dijete. Zato mi je važno odmah reći: iz toga što ste u nekom trenutku tako reagirali ne možemo zaključiti kakav ste roditelj. Važno je pogledati što se dogodilo, koliko se često događa i što možete učiniti da bude drugačije.
Roditeljstvo živimo i kada smo umorni, zabrinuti, neispavani, kada nemamo dovoljno pomoći i kada nas pritisne više nego što u tom trenutku možemo nositi. Sve to utječe na naše reakcije. Možemo imati razumijevanja za sebe i istodobno preuzeti odgovornost za ono što smo rekli ili učinili.
Djetetu treba roditelj koji ga vodi, postavlja granice i brine o njegovoj sigurnosti. U tom odnosu ima mjesta i za rečenicu: „Pogriješio sam.

Nakon pogreške roditelj može slijediti nekoliko jednostavnih koraka:

-Pričekati da se situacija dovoljno smiri. Ako su roditelj i dijete još jako uznemireni, korisno je prvo napraviti kratku stanku. Roditelj može reći: „Sada sam još previše ljuta da bih dobro razgovarala. Vratit ću se za nekoliko minuta.

-Jasno imenovati što se dogodilo. Umjesto općenitog „Oprosti za sve”, bolje je reći: „Vikala sam na tebe”, „Nazvao sam te pogrdnim imenom” ili „Optužila sam te, a nisam te saslušala.”

-Preuzeti odgovornost bez prebacivanja krivnje na dijete. Primjerice: „To što si prekršio dogovor nije razlog da te vrijeđam. Za svoje riječi odgovorna sam ja.”

-Razdvojiti ispriku od pravila. Roditelj se može ispričati za način na koji je reagirao, a da pritom zadrži granicu: „Vrijeme za mobitel je završilo i to i dalje vrijedi. Žao mi je što sam vikala i rekla ti da si nemoguć. Trebala sam ti se obratiti drugačije.”

-Saslušati dijete i ostaviti mu vrijeme. Možemo reći: „Želim čuti kako je to bilo za tebe.” Ako dijete ne želi odmah razgovarati: „Razumijem da si još ljut. Ako budeš htio razgovarati, tu sam.

Ponekad već sama ideja da se roditelj ispriča djetetu izazove veliko iznenađenje, pa i zgražanje. Roditelj mi znaju reći: „Čekajte, da se ja njemu ispričavam? On mene ne sluša, ja izgubim živce i sad bih se još ja trebala njemu ispričati? Pa onda će tek misliti da može sve.”

Takvu reakciju važno mi je razumjeti. Roditelj se možda već osjeća nemoćno i boji se da će isprikom izgubiti i ono malo utjecaja koje još ima. Zato mu pokušavam približiti što zapravo predlažem: „Možete tražiti da dijete poštuje dogovor i istodobno priznati da ste mu se obratili na način koji ga je povrijedio. Ako ste ga uvrijedili, ispričavate se za uvredu. Pravilo koje ste postavili i dalje može vrijediti.”

Objasnim i zašto je to važno: „Vaše dijete već zna da ste vikali ili da ste ga nepravedno optužili. Kada to priznate, pokazujete mu da i vi možete pogledati svoj postupak i preuzeti odgovornost. Upravo to želite naučiti i njega. Ako od njega tražimo da prizna pogrešku i popravi ono što je učinilo, važno je da takav primjer vidi i kod nas.”

Nekim je roditeljima teško zato što u vlastitom djetinjstvu nikada nisu čuli odraslu osobu da im se ispriča. Nakon svađe jednostavno se nastavljalo dalje. Mama bi skuhala ručak, tata pitao za školu ili predložio neku igru, ali o onome što je zaboljelo nije se razgovaralo.
Ako smo tako odrastali, možda danas teško nalazimo riječi. No, i to možemo učiti, korak po korak.
Za početak je korisno razlikovati odluku koju smo donijeli od načina na koji smo je izrekli. Ako smo odlučili da je vrijeme za gašenje mobitela, ta odluka može ostati. Ako smo pritom vikali ili vrijeđali, za to možemo preuzeti odgovornost.
Možemo reći: „Vrijeme za mobitel je završilo i to i dalje vrijedi. Žao mi je što sam vikala i rekla ti da si nemoguć. Bila sam ljuta, ali trebala sam ti se obratiti drugačije.”
Tako dijete dobiva jasnu poruku: pravila vrijede, a vrijedi i njegovo pravo da mu se obraćamo s poštovanjem. Roditelj i dalje vodi. Ujedno pokazuje kako izgleda odgovornost koju želi razviti i kod djeteta.
Pri tome bih posebno obratila pažnju na ono naše često „ali”. „Oprosti, ali ti si me doveo do toga.” „Žao mi je, ali da si me slušao, ne bih vikala.” Možda smo željeli objasniti koliko nam je bilo teško, ali dijete može čuti da je ono odgovorno za našu reakciju.
Dijete može biti odgovorno za to što je udarilo brata, prekršilo dogovor ili govorilo ružno. O tome ćemo razgovarati i pomoći mu da popravi ono što je učinilo. Za svoje riječi i postupke odgovorni smo mi. Te dvije odgovornosti mogu postojati istodobno.
Isprika ne mora biti duga ni posebno lijepo sročena. Dovoljno je da bude jasna i da se odnosi na ono što se stvarno dogodilo. „Optužila sam te, a nisam te saslušala. Sad razumijem da nisam znala cijelu priču. Žao mi je.”
Nakon toga važno je ostaviti prostor djetetu. Možda će htjeti nešto reći. Možda će šutjeti, slegnuti ramenima ili odgovoriti: „Uvijek tako kažeš.” Takav odgovor roditelja može zaboljeti, osobito kada se iskreno potrudio prići djetetu. Ipak, možemo pokušati saslušati što nam govori, bez nove rasprave o tome tko je više kriv.
Dijete možda još nije spremno za razgovor ili mu treba vrijeme. Možemo mu reći: „Razumijem da si još ljut. Ako budeš htio razgovarati, tu sam.” Ne trebamo tražiti da nas odmah zagrli, oprosti nam ili uvjeri da smo dobri roditelji.
Ponekad se nakon isprike toliko zaokupimo vlastitom krivnjom da kažemo: „Ja sam grozna mama” ili „Ništa ne radim kako treba”. Tada dijete može osjetiti da mora tješiti nas, iako smo razgovor započeli zbog njegove povrijeđenosti. Za svoju zabrinutost i osjećaj krivnje možemo potražiti podršku druge odrasle osobe. Pred djetetom je dovoljno priznati konkretnu pogrešku i pokazati što ćemo učiniti dalje.
A upravo je to „dalje” najvažnije. Ako znamo da najčešće planemo navečer, kada smo svi iscrpljeni, možemo ranije dogovoriti obaveze. Ako primijetimo da nam se glas podiže, možemo zastati i kratko se odmaknuti, uz brigu da je dijete sigurno i uz objašnjenje da ćemo se vratiti razgovoru. Ako je svakodnevnih obaveza previše, trebamo više pomoći i drugačiji dogovor u obitelji.

Korisno je unaprijed odrediti i konkretan plan za sljedeći put. Primjerice: „Kad primijetim da počinjem vikati, prvo ću udahnuti i popiti vode.” Ili: „Ako se razgovor pretvori u nadvikivanje, reći ću da ćemo napraviti pauzu i vratiti se temi za deset minuta.” Nakon toga važno je doista se vratiti razgovoru, kako stanka ne bi postala izbjegavanje. Ako se vikanje, vrijeđanje ili zastrašivanje ponavljaju, vrijedi potražiti stručnu podršku. Roditelju tada treba pomoć da razumije što ga preplavljuje i da razvije drugačije načine reagiranja. Sama isprika ne može nadoknaditi obrazac povređivanja koji se nastavlja.
Roditeljima želim poručiti da nakon pogreške postoji nešto što mogu učiniti. Ne moraju ostatak dana provesti osuđujući sebe, niti trebaju očekivati da će sljedeći put sve izvesti savršeno. Mogu se vratiti djetetu kroz nekoliko jasnih koraka: smiriti se, imenovati što se dogodilo, ispričati se bez „ali”, saslušati dijete i dogovoriti konkretnu promjenu za sljedeći put.Od djece tražimo da uče iz svojih pogrešaka. Kada to činimo i sami, dajemo im primjer kako se živi odgovornost u odnosu s nekim koga volimo.

29/09/2026

Možemo li naučiti djecu da koriste umjetnu inteligenciju i dalje misle svojom glavom?

Upravo čitam savršen esej moje studentice, u kojem je sve točno, odličan uvod, zaključak još bolji, nema ni jedne riječi viška, gramatički odlično. I pitam se: što je ovdje stvarno njezino, kako ona autentično razmišlja, što stvarno razumije vezano uz psihoterapiju, hoće li se snaći u radu s klijentima, s obzirom da u cijelom tekstu ne vidim "nju" , jer riječ je o buducoj psihoterapeutkinji.
A i moja djeca s kojom radim mi se znaju pohvaliti: „Sve mi je chat gpt napisao za pet minuta! I sve je super točno." Pa kad ih pitam: „Dobro, a što si naučio?“ ne pokazuju previše brige. Bitno je da su dobili peticu.
A i roditelji znaju priznati da su upravo oni, uz pomoć umjetne inteligencije, napisali djetetu zadaću. Kažu da je bilo kasno, dijete nije znalo kako početi, svi su već bili umorni i nervozni, međusobno posvađani , a ujutro je trebalo predati zadaću.
Razumijem kako se to dogodi. Roditelj želi pomoći, prekinuti i izbjeći daljnju svađu i napokon završiti dan. Međutim, to je prilika da porazgovaramo na koji način je to u najboljem interesu djeteta. Riješili su večerašnju zadaću, smirili napetu atmosferu, ali dijete nije naučilo kako će sutra samo riješiti sličan problem.
Naime, dijete uči dok pokušava, dok traži riječ, kad je frustrirano jer ne zna, dok pogriješi pa pokušava ponovno, kad mu se i ne da, ali ipak nastavi još malo.
Znam da je roditelju teško gledati kako se dijete muči ili treba ići spavati ili ići na slobodnu aktivnost, a zadaća nije napisana. Najlakše nam je pokazati mu rješenje i završiti priču. Ali kad bolje razmislimo jasno nam je da ako svaki put odradimo teži dio umjesto njega, dijete neće steći sigurnost da nešto može samo.
Isto vrijedi za umjetnu inteligenciju. Ako djetetu objasni zadatak, zada mu slicne nove zadatke, objasni logiku - može pomoći. Ako ga riješi umjesto njega, dijete je dobilo odgovor, ali nije vježbalo niti je išta naučilo, osim da ce netko drugi obavljati njegove zadatke.
OECD je 2026. upozorio da učenici uz umjetnu inteligenciju mogu napraviti bolji rad, a da pritom ne nauče više.
Ne mislim da su djeca zbog toga lijena. I mi odrasli bismo rado završili neugodan posao za pet minuta umjesto za sat vremena. Zato djetetu trebaju jasna pravila od nas odraslih. Ne možemo očekivati da će uvijek samo izabrati teži put.
S druge strane neki oditelji me pitaju: „Trebam li mu zabraniti ChatGPT?“ Ne mislim da će zabrana riješiti problem. Djeca će umjetnu inteligenciju koristiti u školi, kasnije na fakultetu i na poslu. Trebaju naučiti koristiti je pametno, isto kao što smo ih učili kako pametno koristiti pametne telefone.
AI može pomoći djetetu da razumije npr razlomke, može mu dati druge zadatke za vježbu, može ga ispitati lektiru, pomoći mu da napravi plan rjesavanja zadataka. Može mu objasniti gradivo jednostavnije i ponoviti koliko god p**a treba.
Ali može i napisati cijeli sastav, riješiti zadaću i navesti knjigu ili autora koji uopće ne postoji. Može pogriješiti, a zvučati kao da je potpuno sigurna. Zato dijete trebamo naučiti da ne smije samo prepisati odgovor nego se zaista upoznati s temom.
Još ne znamo kakav će biti dugoročni utjecaj umjetne inteligencije na djecu. Ne možemo suvereno reći da ona „uništava dječji mozak“. Za takvu tvrdnju nemamo dokaze. Ali znamo nešto vrlo jednostavno: ono što dijete samo ne prouči i ne vježba, ne može ni dobro naučiti.
U jednom britanskom istraživanju iz 2025. gotovo svako četvrto dijete od 8 do 12 godina već je koristilo umjetnu inteligenciju. To nisu hrvatski podaci, ali pokazuju da ova tema više nije daleka ni nama. Većina djece već koristi te alate. Pitanje je koristimo li ih zajedno s njima i učimo li ih kako.
Dobro im je pistaviti pravila, koja mogu stati u nekoliko običnih rečenica poput:

1. Prvo pokušaj sam. Pročitaj zadatak. Zapiši što ti prvo padne na pamet. Riješi onoliko koliko znaš. Tek onda traži pomoć.
2. Traži da ti objasni. Pitaj: „Možeš li mi ovo objasniti jednostavnije?“ Nemoj pitati: „Napiši mi cijelu zadaću.“
3. Moraš razumjeti ono što je napisano. Ako mi svojim riječima ne možeš objasniti odgovor, ne možemo to smatrati rijesenom zadaćom.
4. Provjeri je li odgovor točan. Pogledaj u udžbenik ili pitaj učitelja. Umjetna inteligencija može pogriješiti i izmisliti podatak.
5. Neka tekst zvuči kao ti. Pitajmo dijete: „Bi li ti ovo stvarno tako rekao? Razumiješ li što to znači?"

Roditelji, naravno, žele znati je li dijete samo napisalo zadaću.I, naravno da ne možemo uvijek znati i da ne trebamo izigravati detektive. Zato dijete ne bih odmah optužila. Pitala bih ga kako je došlo do odgovora. „Što ti je bilo najteže?“ „Zašto si ovo ovako napisao?“ „Gdje si to provjerio?“ Ne moramo znati matematiku bolje od djeteta. Samo provjerimo s djetetom razumije li ono što je napisano.
A kada mi roditelji priznaju da su zadaću napisali oni, ne pomaže ih osuditi. Važnije je razumjeti zašto se to dogodilo. Mozda su se bojali loše ocjene, možda su bili umorni ili su htjeli izbjeći sukob. To je prilika da dogovorimo što će sljedeći put napraviti drukčije.
Nekad dogovorimo da pomognu djetetu da počne, ali da ne završi umjesto njega. Ili da zajedno pročitaju zadatak, postave pitanje umjetnoj inteligenciji i provjere zajedno odgovor. Završna zadaća ipak mora biti djetetova.
Dogovor može biti kratak: smiješ koristiti umjetnu inteligenciju da ti objasni i pomogne vježbati, ali ne smiješ joj prepustiti cijelu zadaću. Ako nisi siguran, provjeri u literaturi ili pitaj mene ili nastavnika.
Mamama i tatama također savjetujem da kad im dijete kaže da je sve uz pomoć AI ja napisalo za pet minuta, da ne počnu odmah vikati ni uzimati mobitel. Neka pitaju: „Što sada znaš, a prije napisane zadaće nisi znao?“
Ako može objasniti postupak, alat mu je vjerojatno pomogao. Ako ne razumije ni vlastiti tekst, alat je radio umjesto njega.
Dakle, umjetna inteligencija može pomoći djetetu da uči. Ali ne može učiti umjesto njega. Kao sto to ne možemo ni mi roditelji.

Address

Mihanovićeva 18/I
Zagreb
10000

Website

, ,

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Prof. dr. Gordana Buljan Flander posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The Practice

Send a message to Prof. dr. Gordana Buljan Flander:

Shortcuts

Sponsored

Share

Category