27/07/2026
Ljubav je osjećaj, nije predmet koji možemo uhvatiti. Pa ipak je najčvršće i najdugovječnije što poznajem. Ljubav koja se stvori između dvije duše, što god se dogodilo u životu, ta ljubav ostaje.
Nije romantizirana, ne uljepšavamo tu osobu niti taj odnos. Svatko nosi svoj mrak i svaki odnos ima svoje sjene.
Kada pustimo drugu osobu da uđe u naše srce, zapravo nikad više ne izađe.
Ni smrt, ni razlaz, ni godine koje prolaze, ne brišu ljubav. (svakako se mijenja, ali ne nestaje)
Nije li to najsjajnije što možemo imati?
Ljubav nije opterećujuća, ne zahtijeva od nas ništa, ne traži ništa, već nam nudi i daje priliku da živimo sebe - da rastemo, mijenjamo se, učimo i širimo svoja krila/srce. (pitanje je da li zgrabimo tu priliku ili pustimo da nas strahovi vode)
Rastanak boli. Bez obzira pričamo li o razvodu/rastanku ili smrti osobe koju volimo.
Ostaje sve ono dobro što smo dobili u tom odnosu, sve ono što smo morali nadrasti i ostaje trajna povezanost.
I mislim da je to jedino važno kad se nađemo na zadnjoj stanici života - koliko smo voljeli, koliko smo se dali, koliko smo pustili da život teče kroz nas, koliko smo bili hrabri - živjeti. ...
misli ponedjeljkom navečer... a fotka je preuzeta s neta,
Petra