26/10/2026
Čovjeku je prirodno teško prihvatiti da za svaku promjenu treba vremena i zato je jedan od trikova koji uvijek pali taj o obećanju brzih i lako ostvarivih rezultata. Imuna na to nije ni duhovnost današnjice, pa tako dobro prolaze čaranja za koje čovjek ne mora uložiti gotovo nikakav trud, a rezultati dolaze sami: smršavit ćeš, naći partnera, novac će čarobno pasti s neba i tako dalje.
Priče tibetanskih, kršćanskih ili hinduističkih redovnika ili laika koji su nakon 50 godina svakodnevne molitve, meditacije, odricanja, studiranja spisa, davanja milostinje, došli do nekog stanja unutarnjeg mira i realizacije, razumljivo, nisu najpopularniji sadržaj, jer na takvo što nije spreman svatko, naime, tek malo tko. Kako kažu, plodove vrta bi svatko, ali cijena toga je ustajanje da se vrt zalije prije sunca, dakle ljeti oko 5 ujutro.
Je li potrebno da se svatko zatvori u redovničku sobu i dovijeka moli ako želi ostvariti unutarnji mir i stanje rastuće samospoznaje, vjerujem da ne i da to može biti integrirano s normalnim svakodnevnim životom, ali da je i za to potreban određen trud, to definitivno jest.
Imam potrebu to napisati jer stječem dojam kako općenito reći da je na duhovnom putu disciplina potrebna nepopularno, slično kao za ove "brze i lake rezultate". Za svaku stvar u životu znamo da ako je želimo ostvariti (dobru formu, uspješan posao, itd.) treba samodisciplina, odakle je onda došla ideja da za realizaciju unutarnjeg mira to nije slučaj?
Prošli smo kao društvo od jedne krajnosti gdje se slijepo klanjamo religioznim, rigidnim i nelogičnim vjerovanjima koja su kočila razvoj društva i palila na lomači neistomišljenike pa do druge krajnosti - potpune anarhije gdje je sama spomen na neki duhovni autoritet crveni karton za bilo kakvu daljnju raspravu, disciplina u izvođenju duhovnih praksi je nepotrebna jer "to je pretjerivanje, to je fanatizam", svako vjerovanje bilo ono logički održivo ili ne, ima jednak status, a pritom se duhovnost u cjelini nikad nije trivijalizirala više nego sad. Riječ joga je pritom dosegla krajnju razinu banalnosti koja postoji.
Ironično, kao da je "duhovnost" današnjice bježeći od religije samu sebe strpala u koš s materijalizmom. Dakle to ispada kao samo jedan rafiniraniji, uglađeniji vid materijalizma gdje su tehnike i znanja o duhovnom razvoju podređena istim nagonima u pozadini materijalizma (daj mi bolje noge, da više zarađujem, da manifestiram, drugim riječima, da nahranim svoj ego). I kao da se jedno i drugo stopilo u jednu monolitnu masu u kojoj danas zapravo i ne nalazimo pravu alternativu, sve je jednolično: od glazbe, odjeće, pa do onoga što je pravi uzrok tome - monokultura mišljenja, odnosno monopol jednog određenog svjetonazora. Koji, začudo, ne počiva na aktivnoj cenzuri neistomišljenika u stilu sovjetske tajne policije, već autocenzuri onih koji bi eventualno ponudili neko drugo viđenje.
Da parafraziram "pričaj što hoćeš, ionako nitko ne sluša".