Boris Blažinić

20/06/2026

Imao sam čast održati predavanje “Kako voditi sebe i druge” na Rotary DTA – District Training Assembly.

Hvala Rotary zajednici na pozivu i lijepom prijemu, a posebno hvala Petru Greguriću, guverneru elektu Rotary Distrikta 1913, na povjerenju i prilici da govorim o temi koja mi je vrlo bliska.
Jedna od poruka predavanja bila je da liderstvo ne počinje titulom ni funkcijom.
Počinje puno ranije.
U obitelji. U odnosu s djecom. U načinu na koji razgovaramo kad smo umorni. U tome kako reagiramo kad nije sve po našem. U malim svakodnevnim trenucima u kojima, htjeli mi to ili ne, utječemo na ljude oko sebe.
Zato je svatko tko ima obitelj, djecu, tim ili zajednicu na koju utječe već na neki način lider.
Govorili smo i o tome zašto ljudi ulaze u Rotary. Naravno, važni su projekti, aktivnosti i doprinos zajednici. Ali jednako je važna i ona ljudska potreba da se povežemo, upoznamo kvalitetne ljude, proširimo svoj krug i produbimo prijateljstva.
Upravo zato mi je ovaj susret bio vrijedan.
Jer pravo vodstvo nije samo u tome što radimo, nego i kakvi postajemo jedni uz druge.
Hvala svima na pažnji, otvorenosti i lijepom druženju.

10/06/2026

Od unutarnje intime do poslovne ekspanzije.
Ljubica je prvo sredila sebe. Sad sa mnom sredjuje timove. Harmonija na djelu — znanje, tehnike, alati. I osmijeh. 😀🥰

31/05/2026

Tradicionalno druženje studenata Mindware Akademije za osobni rast i razvoj potencijala 😀🥰

22/04/2026

29/03/2026

Zašto se brakovi raspadaju?

Ne uvijek zbog jednog velikog razloga.
Češće zbog tihe udaljenosti koja je predugo ostala bez razgovora, razumijevanja i nježnosti.
Brak rijetko propadne od jednog potresa.
Češće od tisuću malih pukotina koje nitko nije na vrijeme zagrlio.

11/03/2026

Kad gledamo očima djeteta, svijet je nov.
Očekivanja popuste. Vrijeme uspori.
Kako odrastamo, sve nam postaje poznato.
Dani se počnu ponavljati, a vrijeme kao da ubrza.
Ali kad u život ponovno unesemo novost — nešto naučimo, nekoga upoznamo, negdje krenemo — vrijeme se opet otvori.
Možda vrijeme ne prolazi brže.
Možda ga samo manje primjećujemo.

Pusti očekivanja.
Ostani ovdje.
Ništa ne nedostaje.
Trenutak je pun.
Samo budi.
Mir je sada.
Bez otpora.
Ne traži više.
Sve je tu.
Dovoljno je. 🥰

26/12/2025

"RAD NA SEBI" nije pronalaženje sebe. Niste novčanica u džepu zimskog kaputa. Niste se vi izgubili, vaše pravo Ja je tu, zakopano ispod roditeljskog i kulturološkog programiranja, mišljenja drugih ljudi, netočnih zaključaka i iskrivljenih uvjerenja koje ste svoju podsvijest zapisali kao dijete u i koji postaju uvjerenje tome tko ste, kako doživljavate sebe.

„PRONALAŽENJE SEBE“ JE U STVARI POVRATAK SEBI, ODBACIVANJE, ODUČAVANJE, ISKOPAVANJE SJEĆANJA TKO STE BILI PRIJE NEGO VAS SE SVIJET DOČEPAO I PROGRAMIRAO.

25/12/2025

BOŽIĆNO PITANJE KOJE SAM SEBI POSTAVLJAM...

Znate onaj osjećaj pred Božić? Svi smo u tom zamahu - kupujemo, spremamo, pakiramo, brinemo da sve bude "savršeno".
Pomažemo, dajemo, organiziramo...

No, želim vas upitati: jeste li se ikad zaustavili i zapitali zašto to činite?

I ne mislim na očit odgovor "zato što volim", već na onaj dublji, često skriveni:
Da li zato što biste se osjećali krivim da ne pomognete?
Da li zato što želite da stvari budu vođene na vaš način?
Ili iz straha da će vas se smatrati nedovoljnim, ako ne "spasite" situaciju?

Neugodna istina koju sam primijetio jest da se kontrola često krije upravo u našim plemenitim namjerama.

Postoji, međutim, još jedan izazov — možda i veći:
Znati prihvatiti drugoga takvog kakav jest.
Bez popravljanja, nepozvanih savjeta, i nadanja da će se promijeniti radi naše udobnosti.
Istinsko prihvaćanje predstavlja jedan od najtežih oblika ljubavi.
Ono zahtijeva od nas da kažemo: "Volim vas čak i kada mi vaše granice nisu zgodne. Čak i kada se ne slažem s vama. Čak i kada ne razumijem."

Postoji i jedan božićni paradoks: mnogima je znatno lakše davati nego primati.

Primiti znači priznati: "Trebam vas. Nisam samodostatan. Nisam uvijek jak."
A koliko je, uistinu, lijep osjećaj kada s nekim možete biti potpuno iskreni — bez maske, bez pretvaranja, bez straha od osude?

Ove blagdane možda bismo mogli isprobati tri stvari:

1. Umjesto automatskog spašavanja, pitajte:
"Želite li da vas saslušam, da zajedno pronđemo rješenje ili da konkretno nešto poduzmem?"
Ova jednostavna razlika vraća dostojanstvo onome kome pomažete.

2. Kada vas nečije ponašanje uzruja, pokušajte reći:
"Prihvaćam vas, i pritom mi je važno da..."
Time postavljate granice, a ne zidove.

3. Kada osjetite potrebu da nekoga "popravite", prisjetite se:
"Mogu biti uz vas, a da vas pritom ne mijenjam."

Možda je pravi Božićni poklon upravo ovo:

Kad netko uz nas može biti svoj.
Potpuno autentičan.
Bez maske.
Kad ne osjeća potrebu da glumi da bi bio voljen.
Jer najljepši dar koji možemo dati nije nešto što se može zamotati u papir...
već prostor u kojem drugi čovjek može disati, biti ranjiv, biti čovjek.

A tebi?
Što je teže - pomoći bez kontrole ili primiti

21/12/2025

Antonija Bračulj: LJEPOTA KOJA NE PRESTAJE RASTI

Nekad smo je poznavali kao blistajuću miss s titulom najljepše žene Hrvatske. Danas, Antonija Bračulj sjaji na potpuno drugačiji način – iznutra prema van.

U svijetu koji često miješa vrijednost s vanjštinom, Antonija je odabrala drugačiji put: put dubinske samospoznaje, emocionalnog integriteta i kontinuiranog unutarnjeg oplemenjivanja.

Kao studentica Mindware Academy - programa koji ne pruža samo znanje, već i alatke za spoznavanje, obuzdavanje i oplemenjivanje sebe - Antonija dokazuje da je najvažnija titula ona koju sami sebi dodjeljujemo: trajni učenik života.

Njezin senzibilni karakter govori o nečemu prekrasnom: dubokoj potrebi za autentičnošću i značenjem, spojenoj s željom za ostvarenjem i doprinosom. To nije samo teorija - to je put kojim ona hodi svakim danom.

Njezin primjer nas tiho pita: jesmo li i mi spremni uložiti u sebe? Ne u vanjske stvari, već u ono nevidljivo – u razumijevanje, u emocionalnu zrelost, u otkrivanje vlastitih mogućnosti koje, možda, još uvijek čekaju da budu probuđene.

Hvala ti, Antonija, što pokazuješ da najsjajnija kruna nije ona u kosi, već ona koju sami sebi isklesamo – od hrabrosti, radoznalosti i spremnosti da nikad ne prestanemo rasti.