26/05/2026
Od svih ljudskih sjenovitih stanja, postoji jedno temeljno stanje u koja se sva druga mogu uklopiti. Uloga žrtve. Svatko od nas kroz život nesvjesno ulazi u tu ulogu i kad smo usred te priče vlastitog uma, odbijamo jasno priznati da se osjećamo kao žrtva druge osobe ili okolnosti. Umjesto toga, pribjegavamo reaktivnom obrascu koji se manifestira kao okrivljavanje.
Ono može biti usmjereno prema van (drugim ljudima) ili prema unutra (sebi). Možemo kriviti sve od vremenskih prilika, hrane koju smo pojeli i umjetne inteligencije, ali mi ljudi ipak imamo najveću strast kriviti partnera, roditelje (vlastitu djecu) i kolege. Budući da u svojem tijelu jasno osjećamo poveznicu između vanjskih okolnosti i unutarnje nelagode, naš prvi impuls je da uzrok nelagode rješavamo kroz druge ljude.
Ono što pritom preskačemo je naša temeljna potreba koja se nalazi ispod ovog ponašanja - potreba da budemo viđeni. Ukratko, da bismo znali da postojimo, moramo biti viđeni. Naša percepcija sebe se od djetinjstva razvija kroz viđenje drugih ljudi i taj obrazac ostaje duboko utkan u naše biće. Nažalost, većina nas u ranoj fazi života nije dobila dovoljno pozitivnog zrcaljenja pa potreba za viđenjem u određenoj mjeri ostaje nenahranjena. Kad ju odrasloj dobi pokušavamo nahraniti na isti način kao u djetinjstvu, često pribjegavamo negativnoj pažnji i tako započinjemo novi krug patnje.
Postoji i dobra strana ove priče. Kad shvatimo da smo mi odgovorni za sve što se događa u našem tijelu, počinjemo se okretati prema sebi, prema izvoru duboke neviđenosti. Kako razvijamo intimnost s vlastitom ranom, vezanost na tuđe reakcije se smanjuje, a naš osjećaj slobode u životu raste. Vremenom, počinjemo hvatati vlastite okrivljujuće misli, prije nego ih ispalimo na druge i tada naš sustav kreće u duboku reorganizaciju iznutra koja iz temelja mijenja naš život.