Vanja Popović, psiholog

Call Directions Website Contact the practice

Vanja Popović, psiholog Terapijsko usmjeravanje osobnog razvoja; 0912277789

Nešto se završilo.Tražimo ono što dolazi poslije.Kao da ne možemo podnijeti mjesto između.Eco je dugo gradio prostor.Tek...
15/09/2026

Nešto se završilo.

Tražimo ono što dolazi poslije.
Kao da ne možemo podnijeti mjesto između.
Eco je dugo gradio prostor.

Tek onda priču.

I ime ruže.

Možda je i sa životom tako.
Najprije mjesto. Tek onda život.
Nešto je završilo. Novo nema ime.
U takvo vrijeme skupljamo stvari.
Ljude. Putovanja. Planove.

Kao da praznina mora biti ispunjena.
A praznina je samo prostor koji još nije zauzet.
Samoća je samo soba.
Vrt. Kuća. Dan.
Šutnja.
A onda kretanje.
Automobil. Sporedna cesta.
Bez odredišta.
Predio se mijenja. Stane se gdje se stane.
Mirovati. Kretati se.
Ne pitati kamo vodi.
Možda život nije nešto što treba osmisliti.
Možda ga samo treba ne ometati.
Kao priču.
Koja još nije počela.
A već traje.

Nešto se završilo :: Vanja - zapisi https://www.vanja-psiholog.com/l/mirovanje-i-kretanje/

Susreti za ljude koji žele zajedno misliti, osjećati, vjerovati, sumnjati i istraživati životna pitanja bez brzih odgovo...
30/05/2026

Susreti za ljude koji žele zajedno misliti, osjećati, vjerovati, sumnjati i istraživati životna pitanja bez brzih odgovora i gotovih recepata.

Za one kojima je potreban prostor u kojem se čovjek može ponovno sabrati i početi misliti vlastitim mislima.

Dugo godina radio sam individualno, a u posljednje vrijeme sve više razmišljam o ponovnom pokretanju grupa.

Ne zato što grupe daju više odgovora, nego zato što ponekad pružqju prostor za istinski susret i razgovor.

Pitanja nam pomažu otvoriti vrata, ali odgovori rijetko dolaze kao gotove istine već kao mali pomaci u razumijevanju.

S godinama sve više cijenim ljude s kojima je moguće ostati u otvorenom dijalogu. Danas mi se čini da je upravo takvih susreta najmanje, a možda su nam potrebniji nego ikad. Možda je upravo zato došlo vrijeme da ponovno razmislim o grupnim susretima i zajedničkom istraživanju onoga što nas kao ljude povezuje.

Zanimaju me susreti u kojima razgovor može krenuti od svakodnevnog događaja, filma, odnosa, životne krize ili duhovnog pitanja, a završiti na mjestu koje nitko unaprijed nije mogao predvidjeti. Ne kao rasprava u kojoj netko pobjeđuje, nego kao zajedničko istraživanje onoga što znači biti čovjek.

Vjerujem da nam grupe mogu ponuditi nešto što individualni rad ne može u potpunosti dati – mogućnost da sebe prepoznamo kroz susret s drugima, kroz njihove priče, pitanja, sumnje i uvide.

Ako vas privlači takav način susretanja i razgovora, javite se. Možda je vrijeme da ponovno stvorimo prostor za sporije, dublje i stvarnije dijaloge.

 Ako još uvijek tražite sjednite. Pa da vidimo kamo će nas nas razgovor odvesti. Možda ćemo zajedno pronaći neka bolja pitanja.

( Možda sam mogao pokositi travu. Ali bagrem sam barem obrezao, ne slomivši ga).

Ne znam kad su došle.Ptice.U početku sam mislio da je to tek neka misao,ili blagi propuh iznutra.Ali sad vidim – one tra...
13/07/2025

Ne znam kad su došle.
Ptice.
U početku sam mislio da je to tek neka misao,
ili blagi propuh iznutra.
Ali sad vidim – one traže prostor.

Ne može se u prsima graditi šuma,
ali pokušavam.
Malo zelenila od jučer.
Malo modrine iz sna.
Pokoji oblak u međurebrenom razmaku.

Ponekad se učini da bi izletjele,
ali samo prođu do ramena i vrate se.
Kao da je vani previše stvarno.

Polja, kuće, potok...
govore mi:
„Ako želiš da ostanu,
moraš se dogovoriti s nama.“

I šutim. I šutim.
I u toj tišini,
čoha se krilo.

PovremenoOstanem bez htijenja.Bez pritiska da se išta dovrši.Samo sunce, zrak, i tromost svijetakoja u meni plete tišinu...
07/07/2025

Povremeno
Ostanem bez htijenja.
Bez pritiska da se išta dovrši.
Samo sunce, zrak, i tromost svijeta
koja u meni plete tišinu.

Tamo,
gdje sve uspori i zaspi,
dogodi se:
nešto novo počne disati.

U tom prostoru bez napora,
gdje volja sjedi sklupčana kao mačka,
sjeme bubri pod kožom,
tražeći pukotinu kroz koju će niknuti.

Dok se svijet trudi biti brz,
u meni raste nešto što ne žuri.

Ne ime, ne plan, ne projekt,
nego smjer.
Topao, nedorečen,
kao miris kruha iz tuđe kuhinje.

Ne znam doduše točno
kamo idem,
ali osjećam –
više nisam na istom mjestu.

Kuha oko nas. Kuha u namaPonekad lagano vrije, ponekad zakuha naglo, ponekad samo tiho krčka na dnu nečega što zovemo "j...
06/07/2025

Kuha oko nas. Kuha u nama

Ponekad lagano vrije, ponekad zakuha naglo, ponekad samo tiho krčka na dnu nečega što zovemo "ja".

Nekad je netko drugi kuhao za nas.
Mama. Baka.
Sjećam se maminih torti.
Bakinih lepinja.
Toplina, mir, pripadanje.
Bilo je dovoljno samo biti tu i jesti. I to je bilo sve.

Danas… kuhamo sami.
I papamo. Kao djeca čokolino.
I probavljamo.
Ponekad dugo, dugo. Godinama.

Jer nisu svi obroci bili slatki.

Psihoterapija je, na kraju, možda samo proces probavljanja.
Ne samo vlastitih obroka – nego i tuđih, prenesenih, zaboravljenih, utisnutih.

U stomaku duše skupljaju se stari okusi:
ostavljena večera nakon svađe,
neprobavljena pljuska,
zalogaj sramote,
hladno servirana krivnja,
obiteljski recept: "šuti i trpi",
ili ono jelo koje je uvijek moralo biti pojedeno – bez pitanja, bez otpora.

Sve je tu – u nama.
Kao u starom zamrzivaču.

I kad sjednemo jedno nasuprot drugome,
ne znamo još tko je tko – tko kuha, tko jede, tko odbacuje, tko miješa.

Ponekad terapeut nije ni kuhar ni gost – nego zrcalo u kojem klijent sam
polako vidi zaboravljene sastojke.
I pita se:
Što ću s ovim? Je li ovo još moje?
Mogu li to iskoristiti? Ili treba ići u kompost?

A možda je sve zapravo igra.

Jedna velika kuhinja duše u kojoj nitko ne zna pravi recept,
ali svi traže onu staru, poznatu juhu,
koja miriše na djetinjstvo i prihvaćanje.

A kamo idemo?

Tamo gdje nas nešto u nama vodi.
Kroz mirise, kroz okus,
kroz gutljaj po gutljaj –
ka nekom mjestu
gdje ne moramo sve razumjeti,
nego ponekad samo –
sjediti.
Žvakati.
Oprostiti želucu što mu treba vremena.
I pustiti da tijelo zna.

Možda nismo ovdje da sve razjasnimo.
Možda smo ovdje da probavimo.
S ljubavlju prema onome što jest –
pa makar bilo i zagoreno.

Bilo je dana kad mi se činilo da sam izgubio oslonac.I premda izvana sve može djelovati posloženo – posao, kuća, razgovo...
29/06/2025

Bilo je dana kad mi se činilo da sam izgubio oslonac.
I premda izvana sve može djelovati posloženo – posao, kuća, razgovori – iznutra se znao otvoriti prostor tihe nesigurnosti, zasićenosti od svega poznatog.

Osjetio bih da tražim nešto što nije nova ideja, ni rješenje, ni plan.
Tražio sam sidro.

Ne da me zaustavi, nego da me prizemlji.
Da me podsjeti tko sam kad sve drugo umukne.

Nisam tražio veličinu. već skromnu prisutnost.
Jednu iskrenu misao. Jedan gutljaj zraka. Pogled u daljinu.

I otkrivao da i najturbulentnija razdoblja nose nešto tiho u sebi – poziv, možda.
Ne da bježim, nego da se vratim. Sebi.
U tijelo. U disanje. U sadašnji trenutak.

Nisam morao znati kako dalje.
Bilo je dovoljno da budem tu – s osjećajem koji je došao.

U tom stanju počeo sam shvaćati da često ne pomažemo drugima velikim riječima, već svojim mirom.
Svojom prisutnošću.
Tihim svjedočenjem da je moguće biti uspravan čak i kad se valovi dižu.

Zato ovo pišem –
Ne kao odgovor, već kao ruku ispruženu u isto nebo.

Ne moraš znati sve.
Ne moraš biti jak.
Samo prisutan.
Tvoje unutarnje biće već zna put.

Ako osjetiš da ti treba orijentir, pokušaj ovo:
sjedni nekoliko minuta u tišini.
Bez potrebe da nešto popraviš ili postigneš.
Osjeti kako zrak ulazi i izlazi.
Stavi dlan na srce. I reci tiho:
"Tu sam. I dovoljno je."

Možda ćeš primijetiti tihu napetost, možda tugu, možda prazninu.
Nemoj je tjerati. Promatraj je kao da sjediš pokraj prijatelja koji ti ne zna reći što ga boli.
Tvoje mirno prisustvo već liječi.
A ako želiš još nešto, upitaj se:
"Što mi danas zaista treba?"
I vjeruj odgovoru, kakav god bio – i ako je čudan i ako je skroman.

To je početak p**a.
Uvijek je bio.

Nas dvoje jučer idva lutajuća psa tijekom šetnje ugledali krijesnice na jezeru.
22/01/2024

Nas dvoje jučer i
dva lutajuća psa
tijekom šetnje ugledali
krijesnice na jezeru.

U jednom djeliću sekunde dogodi se prijelaz iz nečega otprije u nešto novo. Noćas se slavio taj prijelaz. Kako slaviti? ...
01/01/2024

U jednom djeliću sekunde dogodi se prijelaz iz nečega otprije u nešto novo. Noćas se slavio taj prijelaz. Kako slaviti? Noćas meni je to bila pomnost. Vatrica je pucketanjem slavila tišinu, slušajući tu muziku zadrijemao sam. I probudih se, a u peći još je ostalo žara. Pomislih kako sam vestalka vlastitog hrama, doma svog u kojem slavim motrenje toga što jest. Obnavljam oganj, to nešto čudesno u samome bivanju. Nikamo ne moram poći. Oganj tišina i ja - tri ratna druga na putu neprestanog prijelaza. Čini mi se da i kada se bude činilo da me nema više ovo motrenje, ova pomnost ostat će. Ovo bivanje između dvije obale. Ova jednostavnost gorenja suhog drveta, nestajanja njegovog uz toplinu što njeguje običnost sjedenja i pijenja jutarnje kave. I prazna šalica na kraju.

Address

Kombolova 13
Zagreb
10000

Opening Hours

Monday 09:00 - 20:00
Tuesday 09:00 - 20:00
Wednesday 09:00 - 20:00
Thursday 09:00 - 20:00
Friday 09:00 - 20:00
Saturday 09:00 - 20:00

Telephone

+385912277789

Website

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Vanja Popović, psiholog posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The Practice

Send a message to Vanja Popović, psiholog:

Shortcuts

Sponsored

Share

Category