30/08/2026
Kada god pakujem svoju poslovnu torbu, sjetim se onog osjećaja kada napokon završim pakovanje svog školskog ruksaka i prebacim onaj zadnji pogled, tako ponosna što sam sve složila neophodno, po rasporedu i sve na svoje mjesto.
Divan osjećaj.
Ali ovih dana, dok spremam torbu, taj ponos u meni pritišće duboka, neopisiva tuga i gorčina. Danas moj pogled na ruksak više nije samo uspomena na odrastanje, školu i obaveze već bolni podsjetnik na sve one nevidljive terete koje naša omladina svakodnevno nosi.
Malehni tereti, znate.. ali pobjegne nam misao da od svega malenog i nagomilanog dođe ozbiljnog i velikog.
Tragični gubitak mladog studenta čiji je život ugašen pod teretom koji više nije mogao nositi sam.
Koliko još djece, omladine sjedi u klupama i čeka. U tami, u brigama, strahu...
ŠTO ČEKAJU TI LJUDI?
Sigurno mjesto za pomoć, podršku?? Da samo završe školovanje? Da prođe napokon čas/sat? Da se poboljšaju uslovi? Da im neko da ruku? Da ih se osuđuje?? .....
Ne znamo još. Kao društvo mi ne znamo još sa sigurnošću što je to.. jer nažalost mi još nismo sebi napravili ovo prvo - sigurno mjesto.
Nigdje.
Kuće. Škole. Ulice. Centri.
Što su?
Nažalost još mjesta osude.
Svi mi u tim ruksacima, a kasnije i u poslovnim torbama, nosimo mnogo više od knjiga, dokumenta i rasporeda. Nosimo pritisak da moramo uspjeti. Sami.
Nosimo strah od neuspjeha, od loše ocjene, nepoloženog ispita, izgubljene godine. Nosimo ožiljke od ružnih riječi, vršnjačkog zadirkivanja, osjećaja da nismo dovoljno dobri ili da smo u svojim borbama potpuno usamljeni i neshvaćeni.
Ako kažemo bunimo se, bahati smo, što želimo, kako su prije, itd itd...
Zaboravili smo najvažniju stvar.. nijedan ispit, nijedna ocjena, nijedna diploma i ničije očekivanje nisu vrijedni jednog ljudskog života.
Ni mama, ni tata, ni majka, ni babo, nena, did...
Ni ocjena, ni posao, ni pozicija..
Kao društvo moramo napokon progovoriti o mentalnom zdravlju bez stida, bez osude i bez patetike. Pričamo uporno da želimo ali vrlo mali napori da se aktiviramo u svakom polju čovjekovog života.
Jer je ponašanje, psihologija, emocije .. upravo to - 24h dostupno u našim životima.
Predugo učimo djecu kako da budu uspješna, a prekratko kako da budu dobro. Kako da sebi pomognu, kako? Gdje?
Učimo ih kako da spremaju torbe za školu i posao, ali ih ne učimo kako da olakšaju dušu kada postane preteško. Gdje spustiti torbu punu emocija, briga, gorčine, ljutnje, usamljenosti...??
Učimo ih da tišina znači mir, a tišina u mladom čovjeku često znači vrisak koji niko ne čuje.
Što činiti kada nije ugodno? U školi, u kući, u gradu, na ulici.. ? Gdje onda otići?
Želim reći svakom studentu, učeniku i mladom čovjeku koji se u ovom trenutku osjeća slomljeno, tiho ili nevidljivo.. Tvoj pad na ispitu, loš dan na poslu, .. nije tvoj pad kao čovjeka. Tvoja nesigurnost ne definira tvoju vrijednost. Ružne riječi onih koji ne znaju gledati srcem ne govore o tebi, nego o njima. Ako danas osjećaš da je teret u tvom ruksaku pretežak, prekini tišinu. Potraži pomoć. Razgovaraj. Nisi sam i tvoj život je dragocjen točno takav kakav jeste — bez obzira na sve indekse, funkcije i tuđa mjerila.
Ako ne znaš gdje tražiti, gdje početi, uzmi sebi zadatak da istražiš svoje sigurno i pogodno mjesto.
Tvoje mjesto.
Gdje god bilo.
Bez osude, stida, straha, srama..
Kad već nismo trenutno na takvom "pogodnom tlu"..
Nemoj odustati, pronađi ga.
Pitajmo jedni druge "kako si?" i sačekajmo PRAVI odgovor. Budimo oslonac, a ne još jedan pritisak. Učinimo da ovaj svijet postane mjesto gdje je sasvim u redu ne biti dobro — ali i mjesto gdje niko ne mora patiti u tišini. Sam.
Psiholog Adela Kruško Huselja, MA psihologije