24/10/2026
O profesionalnosti u terapiji ne razmišljam kao o zbiru diploma, naziva metoda ili broja godina provedenih u praksi. Sve to može biti važno, ali samo po sebi ne govori dovoljno o tome kako ćemo postupiti kada se nađemo pred čovekom čije iskustvo ne razumemo odmah, čije reakcije nas iznenade ili čije se poverenje u nas naruši.
Terapijski rad zahteva mnogo više od poznavanja teorije. Zahteva sposobnost da preispitamo sopstvene pretpostavke, da prepoznamo granice svog znanja, da koristimo superviziju i da razumemo razliku između onoga što klijent doživljava i onoga što mi o tom iskustvu zaključujemo.
Nećemo uvek biti u pravu. Neće svaki terapijski odnos uspeti i neće svaki proces moći da se nastavi. Ali profesionalna odgovornost ne prestaje onda kada postane neprijatno.
Upravo tada postaje važno kako razgovaramo, kako postavljamo granice, kako donosimo odluke i koliko smo spremni da ostanemo odgovorni za sopstveni deo rada.
O tome govorim i u svom radu sa klijentima i u edukaciji budućih praktičara SIP® metode: nije dovoljno naučiti šta treba raditi. Potrebno je razviti sposobnost da razumemo zašto, kada i sa kakvom odgovornošću to radimo.
Šta je za vas najvažniji znak profesionalnosti u terapijskom odnosu?