Holistika - psihoterapija

Home
Croatia
Pula
Holistika - psihoterapija

Nikolina Oroz, geštalt psihoterapeut
🌼Geštalt psihoterapija
uživo/online
🌼Bowen
🌼 Bars

26/10/2026

Postoje dijelovi nas od kojih se pokušavamo udaljiti. Osjećaji, reakcije, potrebe ili iskustva za koja bismo voljeli da su iza nas, da smo ih prerasli ili da više nemaju utjecaja na naš život.
Ponekad nam se čini da smo uspjeli. Da smo nešto ostavili iza sebe, da nas više ne dotiče, da smo postali drugačiji.

A onda se nešto dogodi i ono za što smo mislili da je nestalo ponovno se pojavi.

Možda nije uvijek riječ o tome da se nismo dovoljno trudili promijeniti. Možda smo se samo pokušali odmaknuti od nečega što i dalje traži da bude prepoznato.

Prihvatiti neki dio sebe ne znači opravdati sve što iz njega proizlazi niti mu prepustiti da upravlja našim životom. Znači moći priznati da postoji, pokušati razumjeti što nosi i pronaći drugačiji odnos prema njemu.

Ponekad ono što nas toliko uznemiruje kada se vrati postane manje zastrašujuće kada prestanemo trošiti svu snagu na to da ga ne vidimo.

24/10/2026

Postoji jedna vrsta umora koja ne dolazi samo od količine obaveza, nego i od osjećaja da sve ovisi o nama.

Od stalnog razmišljanja o tome što još treba napraviti, tko što treba, što se ne smije zaboraviti i što će se dogoditi ako nešto promakne.

Često se upravo oni koji najviše nose najteže zaustavljaju.

Navikli su se snalaziti, preuzimati odgovornost i nastavljati čak i onda kada su već na izmaku snaga.
A kada se umor nakupi, odgovor često postaje još više truda. Bolja organizacija. Više discipline. Još malo izdržljivosti.

Problem nije u tome što nemamo dovoljno snage, nego u tome što predugo pokušavamo nositi više nego što je moguće nositi.

Podrška tada nije samo netko tko će pomoći oko obaveza. Ona je i mogućnost da se umor prepozna prije iscrpljenosti, da se osjećaji ne moraju odmah potisnuti, da se pomoć može zatražiti i da odgovornost ne mora uvijek biti na istoj osobi.

A samopodrška nije uvjeravanje da se sve može. Ponekad je upravo suprotno: priznati da je nečega previše, da nešto više nije održivo i da nije potrebno čekati da se sve raspadne kako bi se nešto promijenilo.

Učimo redefinirati značenje snage.

21/10/2026

Možda postoje pitanja koja nam je lakše postaviti umjetnoj inteligenciji nego osobi koja nam je bliska.

Ona koja nam je neugodno izgovoriti. Za koja se bojimo da će zvučati glupo, sebično ili otkriti nešto o nama što bismo radije zadržali za sebe.

Umjetnu inteligenciju možemo pitati bez straha od pogleda, razočaranja ili promjene odnosa. Možemo pitati, preformulirati i otići bez objašnjenja.

U ljudskim odnosima postoji nešto čega ovdje nema na isti način: rizik da ćemo biti viđeni upravo ondje gdje smo najnesigurniji.

Možda se ne bojimo samo odgovora koji ćemo dobiti. Možda se bojimo i onoga što bi druga osoba mogla zaključiti o nama kada čuje naše pitanje.

Naravno, nije svaki odnos sigurno mjesto. Neki su nas ljudi doista osuđivali i povrijedili kada smo im se otvorili. Ali kada imamo nekoga kome vjerujemo, možda se možemo zapitati što nas još uvijek sprječava da budemo malo otvoreniji.

Jer ponekad nam ne treba samo odgovor na pitanje. Treba nam i iskustvo da smijemo pitati, pokazati svoju nesigurnost ili izgovoriti nešto čega se sramimo, a da zbog toga ne izgubimo prihvaćanje i bliskost.

̌kipristup

30/09/2026

„Super je osjećaj kada napokon postaviš granicu!“ Pa ne znam baš.

Često očekujemo da će se, kada napokon postavimo granicu, pojaviti osjećaj olakšanja, ali ponekad se umjesto olakšanja pojave nelagoda, krivnja, grižnja savjesti i preispitivanje. Možemo imati potrebu vratiti izgovoreno, javiti se, objasniti još jednom, ublažiti ono što smo rekli.

To može biti zbunjujuće. Pogotovo kada smo dugo živjeli drugačije.

Ako smo godinama učili da je biti dobar znači biti dostupan, prilagodljiv i obziran prema drugima, onda postavljanje granice nije samo nova rečenica koju trebamo naučiti izgovoriti. To je novo iskustvo za cijeli naš način funkcioniranja.

I zato se može dogoditi da ono što nam je važno napraviti u nama izazove nelagodu.
Kao da se staro i novo susretnu i jedan dio nas kaže: ovo mi više ne odgovara, a drugi još uvijek zna: ovako sam do sada ostajala sigurna, prihvaćena i bliska drugima.
Zato početak postavljanja granica ne mora izgledati kao sloboda i olakšanje. Ponekad izgleda kao puno sumnje, krivnje i stezanja u trbuhu.

To ne znači nužno da je granica pogrešna.
Možda samo još učimo kako je biti osoba koja je smije imati.

̌kipristup

28/09/2026

„Samo se opusti, ne misli šta će reći drugi, šta te briga…“

Ponekad pomislim kako je sloboda luksuz. Ne ona velika sloboda o kojoj govorimo kada zamišljamo život bez ograničenja. Nego ona mala, svakodnevna.

Sloboda da se pomakneš kako ti tijelo želi. Da ti se lice slobodno mijenja. Da ne moraš uvijek biti nasmiješena, ugodna i dostupna. Da možeš biti ljuta, umorna, nezadovoljna. Da nešto želiš, a da prije toga ne provjeriš što želi netko drugi.

Kod nekih se ta sloboda vidi gotovo neprimjetno, u pokretu tijela, fleksibilnosti, mimici, načinu na koji zauzimaju prostor.

A onda postoje ljudi kojima je gotovo nezamislivo biti drugačija verzija sebe od one koja pazi, osluškuje i zna što drugima treba prije nego što to oni sami izgovore. Ne zato što su tako izabrali, nego zato što je nekada bilo važno. Bilo je sigurnije biti nasmiješen nego ljut, prilagodljiv nego svoj. I tako ono što je nekada bilo način preživljavanja postane način postojanja.

Zato nije jednostavno reći: samo se opusti, budi spontana, misli na sebe.

Jer kako biti spontan ako si cijeli život učio da prvo moraš provjeriti je li sigurno?

Lijepo je biti slobodan. Ali sloboda nije svima jednako dana. Nekima je dana, a neki je moraju učiti. Polako, u odnosima u kojima smiju biti cijeli.

I zato prema onima koji još uvijek uče kako biti slobodni možemo imati malo više nježnosti. Jer iza nečije ukočenosti možda nije manjak spontanosti. Možda je tamo cijeli jedan život proveden u oprezu.

̌kipristup

27/02/2026

„Vjerojatno bih i ja ostala zarobljena u klopci te prisile da zaštitim roditelje... da nisam došla u dodir s Djetetom unutar sebe, koje se pojavilo kasno u mojem životu i željelo mi ispričati svoju tajnu... sada sam stajala pred otvorenim vratima... ispunjena strahom odrasle osobe od mraka... Ali nisam mogla zatvoriti vrata i zauvijek ostaviti dijete samo... Donijela sam odluku koja mi je trebala potpuno promijeniti život... darovat ću povjerenje tom gotovo autističnom biću koje je preživjelo desetljeća izolacije.“

— Alice Miller, Slike djetinjstva

̌kipristup ❤️⭐️

24/02/2026

Da, ljudi se mogu mijenjati.
Bez tog temeljnog povjerenja psihoterapija ne bi imala smisla.

No pitanje nije samo mogu li se ljudi promijeniti, već:
jesu li spremni ući u proces koji promjena traži?

Promjena se ne događa zato što “moramo biti bolji”, nego kada postanemo spremni susresti sebe. Onakve kakvi jesmo.
S vlastitom poviješću.
S obrascima koje smo nekad razvili da bismo preživjeli.
S emocijama koje možda nikada nismo do kraja osjetili.

Oni koji se mijenjaju najčešće su oni koji su spremni zastati i iskreno pogledati svoj život.
Primijetiti kako ih je prošlost oblikovala.
Prepoznati kako danas ulaze u odnose.
Osjetiti tugu, ljutnju, strah ili sram – umjesto da ih zaobilaze.

To znači doći u kontakt.
S tijelom.
S emocijama.
S onim dijelovima sebe koje smo možda dugo držali po strani.

Takva promjena je proces.
Kretanje naprijed i natrag.
Slojevito približavanje sebi.

Za taj proces potrebno je vrijeme.
I podrška.

Siguran odnos u kojem možemo istraživati bez osude.
Prostor u kojem smijemo biti nedovršeni, zbunjeni, ranjivi.
Netko tko ostaje uz nas dok učimo ostajati uz sebe.

To nije lako.
To je hrabro.

̌kipristup

09/02/2026

U psihologiji se često govori o toleranciji na ambivalenciju kao sposobnosti da istovremeno možemo osjećati suprotstavljene emocije – primjerice ljubav i ljutnju prema istoj osobi, ili strah i uzbuđenje pred promjenom. Ova sposobnost smatra se jednim od temelja emocionalne stabilnosti i zrelosti.

U svakodnevnom životu to znači da možemo ostati u odnosu i sa sobom i s drugima čak i kada se u nama pojave kontradiktorna iskustva. Tako, primjerice, u partnerskom odnosu možemo osjećati bliskost, ali i potrebu za distancom; kao roditelji možemo istovremeno osjećati umor i duboku povezanost; a pred profesionalnim promjenama strah može postojati paralelno s osjećajem uzbuđenja.

Kada si dopustimo ostati uz ono što se pojavljuje u nama, bez potrebe da to odmah razriješimo ili pojednostavimo, različiti dijelovi iskustva mogu se međusobno susresti. Iz tog susreta postupno se oblikuje osjećaj integracije i veće unutarnje cjelovitosti.

Kada možemo biti u kontaktu i s ljubavlju i s ljutnjom, i s nesigurnošću i s nadom, bez da jednu stranu potiskujemo ili umanjujemo, povećava se naša unutarnja fleksibilnost. Upravo u toj sposobnosti da ostanemo sa složenošću vlastitog iskustva nastaju psihološka otpornost, dublji kontakt i veća autentičnost u odnosima.

̌kipristup

26/01/2026

Riječi same po sebi ne mijenjaju.
Promjena se događa u susretu.
U odnosu koji traje.
U vremenu koje dopušta da se nešto pokaže
i ostane viđeno.

U terapiji riječi nisu cilj.
One su tek put prema kontaktu.
Prema onome što se događa između dvoje ljudi
kad ima dovoljno sigurnosti, prisutnosti i strpljenja.

Terapija nije mjesto brzih pomaka.
Ona je prostor u kojem se uči ostajati.
Sa sobom.
S drugim.
I s onim što se polako oblikuje kroz pokušaje i pogreške.

Ono što se događa u terapiji, nastavlja se i izvan nje, u načinu na koji se povezujemo.

27/06/2024

Na psihoterapiju ljudi često dolaze s raznim simptomima poput stalne brige, osjećaja straha, problema sa spavanjem, osjećaja nemira, lupanja srca, bolova u različitim dijelovima tijela, vrtoglavice, preplavljenosti životnim okolnostima i brojnim drugim.

S obzirom da se veliki broj klijenta javlja na terapiju kada su simptomi postali prejaki i teški za podnošenje, prvi poriv je usmjeren na oslobađanje od boli i patnje. Često čujem rečenice poput: „Samo želim da mi opet bude bolje/dobro. Samo želim da ovo prođe. Da se sve vrati na staro.“
Simptomi koji se javljaju često mogu biti način na koji tijelo izražava unutarnje konflikte i potisnute emocije. Ipak, tijelo je naš saveznik u održavanju zdravlja i ravnoteže. Međutim, kada su simptomi preplavljujući teško ga doživljavamo prijateljski.

U geštalt psihoterapiji oslanjamo se na paradoksalnu teoriju promjene koja kaže da tek kada prihvatimo ono što jest - naše emocije, bol i patnju - pogledamo ih, obuhvatimo i priznamo, stvaramo prostor za promjenu i iscjeljenje. Pokušaj bježanja od boli, iako je primarna ljudska reakcija, često vodi njenom produbljivanju.
Zato psihoterapija često nije ugodna i laka, a promjena se ne događa preko noći. Ako razmislimo koliko godina smo živjeli na jedan način, je li realno očekivati da to promijenimo u nekoliko dana. Godine života na određeni način oblikovale su naše reakcije, uvjerenja i stav prema sebi i svijetu oko sebe. To nas je dovelo na mjesto na kojemu smo sada. Ako nam se to mjesto ne sviđa, postoji put za promjenu.

Oni hrabri koji se odluče na ovo putovanje koje vodi upoznavanju svih aspekata našeg bića čeka nagrada. Ona je svjesniji i zdraviji život.

*Važno je naglasiti da neki fizički simptomi mogu imati medicinske uzroke te stoga klijente valja uputiti na obavljanje medicinskih pregleda, ukoliko to već nije učinjeno, prije fokusiranja na psihosomatske i psihoterapijske aspekte rada.

̌kipristup

Address

Rizzijeva 87a
Pula
52100

Website

http://holistika.hr/

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Holistika - psihoterapija posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.